Kada se Andrej Plenković jednoga jutra probudio iz nemirnih snova, otkrio je da se pretvorio u golemog Aleksandra Vučića.
Nema tvrdi oklop na leđima, ni mnoštvo migoljavih nožica, već samo dvije oveće dlakave noge, prilično regularne, ali ga na lijevome stopalu probada kurje oko koje ranije, koliko se sjeća, nije bilo tu.
Nekoć je zlobne opaske iz neprijateljskih redova da “sve više nalikuje Vučiću” lakonski odbacivao i pripisivao opozicijskoj nemoći, no toga jutra, kada je supruga Ana iz kuhinje doviknula “Aco, doručak!”, presječe ga u stomaku.
Zaključa vrata kupatila s unutrašnje strane. Panično se zabulji u ogledalo. “Aco, doručak”, čuje opet.
Nisu li mu usne deblje nego prije? I to značajno deblje? Ili ga zrcalo podlo provocira?
Nanosi debeli sloj pjene za brijanje na lice ne bi li se poštedio neugodnih otkrića. No to mu baš i ne uspijeva. Od provale sličnosti zadrhte mu ramena.
Nisu li njegova svakodnevna obraćanja novinarima sve duža i duža? Nisu li se pretvorila u groteskne monologe i vulgarnu demonstraciju samoljublja?
Nisu li njegova kolutanja očima na spomen opozicije sve jača i jača? Nije li istina da tu bagažu sve češće kvalificira kao niža bića, nesposobnu, nedoraslu i nedomoljubnu hordu koja bi, da nije njega, učas posla uništila Hrvatsku?
Nije li i jučer branio stranačko namještenje Dijane Zadravec na položaj šefice odjela za radiologiju u nekoj zagrebačkoj bolnici, mada je deset radiologa zbog toga kuvertiralo otkaze? I mada su mu poznavatelji prilika u Srbiji tumačili da tamo ni šef kućnog savjeta ne možeš postati ako nisi član Vučićeva SNS-a.
Što sad, da uspoređujemo šefa kućnog savjeta iz SNS-a sa šeficom odjela za radiologiju iz HDZ-a? K tome i njegovom bliskom prijateljicom?
“Požuri, Aco, doručak”, čuje iz kuhinje. To ga opet udari u želudac, tako snažno da osjeti potrebu isprazniti crijeva. Sjedne na školjku, s pjenom na licu i britvom u desnoj ruci.
Prisjeća se da je prve promjene na sebi – i, još važnije, promjene sebe u očima drugih – primijetio prije više godina, kada je njegov vlastiti otac, prof. dr. Mario Plenković, proveo istraživanje o tome kako mediji izvještavaju o radu sinovljeve vlade, s logičnim rezultatima: svi koji Vladu kritiziraju su sramotno neprofesionalni, najniži žurnalistički šund, a svi koji Vladu podupiru su uzorni profesionalci, materijal za Pulitzera. Što je Njonju Jandrokovića ponukalo na komentar: “Ovoga se ni Vučić ne bi dosjetio.”
“Što si rekao?” pitao ga je tada. “Da si se ovoga sjajno sjetio. Pravi je čas za obračun s nelojalnim novinarima”, usplahireno je odgovorio Njonjo. “Ali ne obračunavam se s njima ja, Njonjo, nego znanost, to je naučno istraživanje”, poručio mu je. “Pa to i kažem – super si se sjetio da kritizerske medije zgazimo pomoću znanosti, a ne golom silom, kao Vučić”, zacvilio je Njonjo, te šeretski dodao: “Kakvo si ono rekao da je istraživanje, naučno?”
Sjeća se kako je tokom decenije mukotrpnog rada raspoređivao partijske kadrove – tisuće i tisuće njih – u pravosuđu, u zdravstvu, u školstvu, u kulturnim institucijama, u javnim poduzećima i medijima… Pa onda obuka, čeličenje i dresura… Evo, upravo je prošli tjedan Marko Milić, brigadni general njegove PR-vojske, vodio instruktivan razgovor s urednicom informativnog programa HTV-a Katarinom Perišom Čakarun.
“Premijer je svojim izjavama bio zastupljen u samo trinaest i pol minuta jučerašnjeg dnevnika, a dogovoreno je najmanje petnaest”, kaže joj Marko. “Greška, neće se ponoviti”, kaže mu Čakarun. “I bolje da se ne ponovi”, kaže joj Marko. “Izvinjavam se u ime cele ekipe RTS-a”, kaže mu Čakarun.
Ustaje nakon što se obilno olakšao i, prije nego što pusti vodu, baca pogled na sadržaj u dnu školjke. Nije li i to drugačije nego prije? Nekako tamnije? I znatno izdašnije u pogledu količine? Kriste bože, je li moguće da je već počeo da kenja kao Vučić?
I što uopće znači to nesnosno dadakanje u procesu razmišljanja? Zašto bi počeo da kenja, kada bi na pravilnome hrvatskom morao početi kenjati, čak i dok misli? Kakva je to užasna PREOBRAZBA u TIJEKU?
“Pobogu, Aco, hoćeš li više?! Treba odvesti dete u obdanište!” začuje kreštanje iz kuhinje i odbjeglom britvom zamalo izrezbari obraz.
Zbog čega bi Ivan išao u obdanište, a ne u vrtić? I zbog čega bi on, kao predsjednik Vlade Republike Hrvatske, vodio računa o detetovim dnevnim aktivnostima? Fak: DJETETOVIM.
Još jednom okrene ključ u bravi. Ne pada mu na pamet izaći iz kupatila. Samo još fali da umjesto Ane ugleda Tamaru. To bi ga dotuklo.
Možda je premalo pažnje posvećivao ranim simptomima? Preklani se na božićnoj misi u katedrali prekrstio zdesna nalijevo, s tri skupljena prsta, pa je dežurni biskup zinuo u čudu. Srećom se brzo snašao i namignuo mu, kao, vidi kakav sam ja zajebant, a potom se i sveto lice osmjehnulo, doduše kiselo, kao, vidi kakva je premijer budala.
Jednom je istu stvar učinio na božićnom domjenku SNV-a u hotelu Westin, ali Pupovac i društvo to nisu ni primijetili.
Uklanja ostatke pjene s lica. Konsternirano zuri u zrcalo. Jeste, usne su vidno veće nego prije brijanja. Više nego dvostruko. I okvir naočala je drugačiji. Pritom ga još žiga kurje oko na lijevom stopalu. Fak.
Što to, dođavola, znači – pretvoriti se u Vučića, a Vučiću je prije neki dan odrubljena glava?
Njegova nije, to je barem sigurno. Pošto se upravo obrijao. Mada, istinu govoreći, i mrtva glava može biti brijana. To je čak dio redovne procedure prije pogrebne svečanosti.
Istegne vrat i uštipne se za obraz da provjeri kako po tome pitanju stoje stvari.
Misli na jučerašnji incident s ministrom Bačićem. “Zašto nam je ta Zadravec toliko važna?” pitao ga je ovaj. “Ne radi se o Dijani, nego o meni, o nama. Ne možemo dopustiti da svaka bitanga sabotira stranačko kadroviranje”, rekao mu je. “Ali radiolozi napuštaju bolnicu”, kazao je ovaj. “Pa šta onda?” pitao ga je. “Onda pacijenti brže umiru”, izjavio je ovaj.
Tu su mu popustili nervi: “Sit sam ja takvih usporedbi, Bačiću! Šta, hoćeš reći da ubijam ljude kao Vučić? Da je onaj toksični otpad kod Gospića isto što i nadstrešnica u Novom Sadu? Da sam pijan od svevlasti kao srpski tiranin? Prije neki dan me novinar Novosti, neko bijedno piskaralo, pitao nisam li forsiranjem ‘dvostruke konotacije’ rehabilitirao četništvo! Je li ti jasno koliko je to bolesno, ministre Bačiću?!” Na što je ovaj odgovorio: “Jasno mi je, jasno, samo ne znam zašto mi se obraćaš kao ministru Bačiću ako sam ja ministar Dačić?”
Preneražen bulji u ogledalo, gubeći svaku nadu. Identičnost se potvrđuje i na fizičkom planu. Ana opet viče iz kuhinje, kajgana se skroz ohladila. Odnosno Tamara, odnosno… Ili nada ipak postoji?
Ako se transformirao u Vučića, zašto bi mu u Zagrebu odrubili glavu? Nije li ovo jedan pitomi teritorij? Nije li ovo raj za strahovlade? Hrvatska, hvala budi Gospodinu, nema pobunjene studente, nema, ako ćemo pošteno, nikoga pobunjenog, čak je i grlata parlamentarna oporba daleko od prave pobune, glava se čini dosta sigurnom…
Ali Hrvatska ima Hrvate, fak, Hrvatska ima Hrvate, a on, pretvorivši se u Vučića, postaje Srbin u Hrvatskoj. Prema tome: jebat će mu mater.
