Imenovanje nekadašnje članice radikalnog desničarskog pokreta Dveri iz Srbije Aleksandre Mandarić-Božović na poziciju direktorice Filmskog centra Crne Gore, udružilo je crnogorsku kulturnu scenu, koja je prvi put organizovano izašla na ulicu i ispred Vlade Crne Gore protestvovala protiv kadrovske politike resornog Ministarstva.
Tim povodom okupljenima je pročitan Proglas kojim su kulturni poslenici, između ostalog, zatražili razrješenje Mandarić-Božović i zbog, kako su naveli, brojnih nepočinstava ostavku ministarke prosvjete, nauke, kulture i sporta Vesne Bratić.
O daljem toku i organizaciji okupljanja kulturnih stvaralaca i tome što je krajnji cilj ovakve kadrovske politike MPNKS, razgovarali smo sa jednim od organizatora protesta, glumcem Zoranom Vujovićem.
„Nerealna je bila odluka tzv. ekspertske, a Vlade ponavljača da optereti jednu osobu sa četiri najvažnija resora u odrastanju jednog društva u uslovima, retorički, porođajne muke demokratije u Crnoj Gori. Ministarka se s potpunim pravom mogla ogrnuti starom dobrom balkansko-vučićevskom žalopojkom: "Kuku mene, nema me nesrećnije(g), inače, retorikom koju Vlada Crne Gore upotrebljava da prikrije sve svoje loše pretpostavke na kojima zasniva svoje „dobro vladanje".
Ogromna mržnja uvukla se među nas. Mi se ubismo dokazujući da kao nacija postojimo. To je veliki poraz, prije svega političara. Dokle više
To je pretpostavka koja, sama po sebi, implicira vlastitu negaciju, u onom dijelu gdje nijedna pretpostavka nije izvjesna dok ne dobije potvrdu u vremenu pretpostavljenom za njeno ostvarivanje“, kaže Vujović i poziva se na riječi Bora Šnajdera:
"Sve je manje vremena!" iz komada "Enciklopedija izgubljenog vremena" naslonjenog na Kišovu "Enciklopediju mrtvih".
„Sveukupno, jedan veliki paradoks! Jedan od povoda za naše okupljanje, dakle, jeste - pod hitno uzeti vrijeme u svoje ruke. Nije sve u svoje vrijeme, nego - sve u naše vrijeme. Sad, ljudi moji!“, poručuje Vujović.
PRINCIP JEDNAČENJA PO NACIONALNOJ I VJERSKOJ ZVUČNOSTI
Naš sagovornik podsjeća da je ministarka Bratić osoba koja politiku vođenja ove, kako kaže, "četiri sobe", četiri tereta umjesto četiri dara, sprovodi između dva, po njoj, osnovna jednačenja -po nacionalnoj i vjerskoj zvučnosti i propovijedanju jevanđelja, na relaciji: Vlada-Bog-SPC.
„Ovo, zbilja, nema nikakve veze sa vjernicima. Oni će se, na sreću cijelog društva, u to uvjeriti vrlo brzo, ako nijesu već. Prvo, nauka, po svom „vjerskom“ opredjeljenju sumnja ili ne vjeruje u sveta trojstva. Sportskim rječnikom, daleko je ona od norme, a onda nije ni primjereno opšteprihvaćenom načinu na koji društvo treba da se prosvjećuje, i na koncu - nije kulturno“, dodaje Vujović.
Kako kaže, "dveri" ("I dverad su isto ka' i ljudi" - kako to ne reče "Negoš") i izvjesna gospođa, ali i njena biografija, samo rashuktavaju ionako veliku promaju, koju je nagovijestila ministarka, vođena navedenim svjetonazorom.
„I to je vjerovatno jedan od četiri ključa brave kojima želi zamandaliti vrata propuha šovinističke, klero-nacionalističke i crnogorske paradigme srpskog pokreta Dveri. I sve u cilju "što jasnijeg" poimanja i "zaključavanja" pojma stvarnosti i zbilja fenomenoloških degažmana preostala tri ključa u rukama njene interpretacije nauke, sporta, prosvjete i kulture. Rijetko blistavo i za uslove u kojima živimo- strašno“, smatra Vujović.
Kaže da nema toga filma, Filmskog centra niti sedme umjetnosti kojoj treba neposredan povod za raskrinkavanje i demistifikaciju ovakve vrste zbilje.
„Nema tih umjetnika ili stvaralaca iz oblasti kulture, nema toga dramaturga, slikara, vajara, muzičara, reditelja, glumca, estete, ma ni vikara - koji bi pristao da bude statista bez zadatka, koji ne bi stao iza aktivnog učešća realizacije razrješavanja dužnosti ovoga sumanutoga, bezumnoga, nagovještavajućeg zapleta, a da ne bidoživio svoju kulminaciju i katastrofalan rasplet“, ističe Vujović.
Kako dodaje, morali su aktivno i živo igrati u ovakvom scenariju stvari, i svako, kako kaže, na svoj način iznijeti tu ulogu tačke sa koje se vide sva naša moguća posrnuća.
„To ljubav traži, a dužnost nalaže“! Hvala, Šekspire Sire“, kaže Vujović.
Ukazujući na nesporan kvalitet kulturno-umjetničkih stvaralaca na prostoru Crne Gore, naš sagovornik napominje da je tog dana, na prvom protestu, vidio - nešto više od "Dveri" ovoga svijeta.
„Vidio sam mnogo pozitivne energije. Mnogo nade. Mnogo volje. Vidio sam, a vidjeli smo i osjetili svi, da možemo napokon BITI! Reći: "Jesmo!" Reći: "Ja jesam!" Dosta je bilo zaj....! Srećan sam zbog toga! Da, život ipak stanuje ovdje! Pod pritiskom, ali će pokazati vrijednost i eleganciju! I sreću“, smatra Vujović.
BANKROTIRALI SMO SVE KOMPROMISE I PRIVILEGIJE
Njegova, kako kaže, prva tri povoda da se priključi protestu bila su Lela, Duda, Danijela, ali i njegova potreba za slobodom koja ne ugrožava slobodu drugoga.
„ A onda sam vidio Mladena Vujovića i sjetio se Dravke. Vidio sam i rukovao se sa čovjekom iz Australije. Vidio sam Popaja, Maju, Edina, Dada, Ivana, Jelenu, Selmu, Ivonu…
I mnogo drugih imena i osmijeha. Pjevali smo "Bella ciao“. I plesali. Znači, može!
I nijesmo, zamislite, počeli skup sa: "Crnogorke i Crnogorci". Nije bilo ni dva, ni tri ni šest prstiju. Nije bilo ni dinara, nijednog. Bankrotirali smo sve kompromise i privilegije“, kaže Vujović.
Ljudi, svi slobodni i slobodoumni, vrijeme je za Cool-turu! Ne pitajmo što košta, platićemo! Sigurno manje nego što smo do sada plaćali!
Nije, dodaje on, bilo ni zastave.
„Vazduhom je vijorila kultura! Nije bilo ni vjernika ni nevjernika, zamislite! Ni ateista! Nije bilo nacija, nije bilo ničega multi, osim multi i molto sreće! Nije bilo ni političkih obilježja ni obilježavanja“, podsjeća Vujović.
Bili su, kaže, sve neki fini ljudi „na tom trotoaru na brdovitom Balkanu i svi srećni u istom danu”.
„Znači, može se?! Naravno, da se može! Mi, u budućnosti, ovakvi ljudi - samo možemo da očekujemo svaki put i kad god se ponavlja - još više ljudi. Dođite, svi slobode željni, slobodoumni, vi koji volite život slobode, vi profesori, studenti, vi koji slušate dobru muziku, vi koji čitate i one napisane i nenapisane knjige. Dođite svi da nas je više za ovo sad i za sve ono sjutra! Vedrije sjutra. Kulturnije sjutra“, kaže Vujović.
Ponesite, dodaje on, sa sobom i sve vrijednosti i vrline.
„Naći ćete mjesta da ih svi zajedno živimo i dišemo, sad! Ako mislite da nešto rizikujete, pa rizikujete! Bolje rizikovati jednom u životu, nego rizikovati čitav život! Spremite se - žurka tek počinje! Vrijeme je za Cool-turu. Eto, "ukratko", to su bili i biće naši povodi“, poručuje Vujović.
CILJNE TAČKE NAZADNIH NAUMA
Pored spornog imenovanja direktorice Filmskog centra koja je udružila kulturne stvaraoce, svjedočimo i brojnim drugim, najblaže rečeno, nesuvislim kadrovskim rješenjima ministarke Bratić. Upitali smo našeg sagovornika šta je krajnji cilj ovakve kadrovske politike MPNKS.
„Činjenica da jedna osoba nema kapaciteta, prije svega, govori i da to što je zapalo nije humano ni prema njoj. A to je, može biti, i svojevrsna mazohistička (da ne kažem romantičarska, jer ona je svojstvena čistim i kreativnim dušama)potreba za samouništenjem. Onaj ko poseže za takvim metodama ili nije svjestan ili jeste, pa idući od sebe širi takav način ponašanja, nalik na okultizam, bogoobožavanje i žrtvovanje sebe za neki viši cilj kojemu teži skupina ljudi kojoj pripada“, smatra Vujović.
Pod tom vrstom pritiska, ocjenjuje on, Bratić ne može da pokaže ni vrijednost ni eleganciju.
„Sve kritike upućene radu Ministarstava ona doživljava kao lični poraz i poraz ideologije kojom je zadojena. Ona ima pravo na intimno propovijedanje i ispovijedanje, ali nema pravo da nam sve to nameće kao normativ. To je krug pakla! Činjenica da svoje stručne i intelektualne "moći" ne raspoređuje na valjan i kvalitetan način, potvrđuje činjenica neracionalnog odabira i raspoređivanja kadrova pojedinačno“, kaže Vujović.
Dodaje da time svjesno, ili pak nesvjesno i nesavjesno, trajno mijenja unutarnji reljef i demografiju i školstva i prosvjete i nauke i sporta i kulture, prije svega.
„Zato što kulturna mapa jedne države jeste i naša zastava i naša himna i naš unutrašnji mir prije svega“, napominje Vujović.
Ukazuje dalje da se i naše društvo urušava u nedostatku zdrave kulturne politike, kulturne pismenosti i, na koncu, emotivne kulture.
„Tako nećemo nikad stati u red normalno uređenih društava, što je osnova za zdravo odrastanje naše djece. A to je naše sjutra - civilizovano, ne primitivno! I da, i Centar savremene umjetnosti i Narodni muzej Crne Gore na kulturnoj mapi jedne države, kao institucije od vitalne važnosti, kako za naše sjećanje o nama kakvi smo bili, kao i muzej naših sjećanja o nama kakvi trebamo biti u budućnosti, jesu ciljne tačke ovakvih nazadnih nauma kao podsjećanje o nama kakvi ne smijemo postati i nikada biti“, poručuje Vujović.
DOZOVIMO JEDNI DRUGE PAMETI
Što se tiče skupa ispred zgrade Vlade opravdao je, kaže, njegova očekivanja.
„Cilj okupljanja koje iniciraju ljudi kulturnog, umjetničkog, obrazovnog, intelektualnog i, prije svega, svjesnog i savjesnog potencijala jeste da dozovemo jedni druge pameti. I otrijeznimo jedni druge u ovom pijanom trenutku koji je predozirala Vlada Crne Gore na čelu sa Prvozdravom Krivokapićem“, poručuje naš sagovornik.
Dodaje da uporno prisutni glupi i bezobrazni ljudi, mahom oličeni u partijskim i partitokratskim mehanizmima unižavanja ljudskog dostojanstva (čast izuzecima) jesu poziv svima nama.
„I izazivanje svih njih, tj. primoravanje (jer oni su tu zbog nas) na kulturu drugačije vrste dijaloga od onoga na koji su nas navikli. Sve u životu, danas, u Crnoj Gori, vrti se oko političara i političkih partija. Bukvalno bombardovani jednim te istim primitivnim tam-tamom, ljudi su podredili živote takvom vidu ponašanja. Vrijeme je da im stavimo do znanja da treba da se ponašaju onako kako mi zahtijevamo i zaslužujemo, zato što su oni tu isključivo zbog nas“, smatra Vujović.
Poručuje i da mnogo više vrijedimo od onoga kako oni cijene i nas i našu slobodu.
„Mi mnogo više vrijedimo nego što i sami sebe cijenimo. Zašto smo ovoliko sebe bacili pod noge? Otkud nam toliko volje da svoje živote uporno svodimo na loše elemente, pored svih kvaliteta u nama? Umjesto sebi, njima smo podredili svoju inteligenciju, dostojanstvo i život dostojan čovjeka“, primjećuje Vujović.
Život nam se, kako kaže, odvija između dijaloga sa onim što su njihove obaveze i onoga što oni očekuju od nas.
„A što ćemo sa onim što se od njih očekuje? Sve su skoro uspjeli da sprže, ali neće imati dovoljno ni ulja ni brašna kojim bi da dokrajče i zadnji tračak vatre na koju oni nijesu navikli. Ako je ovo normalno razvijeno društvo u kome nam djeca u osnovnim školama pjevaju fašističke pjesme koje pozivaju na ratove, onda u redu, neka svi ostanu svojim kućama i gledaju kako život i prolazi i gori pored njih“, kaže Vujović.
Dodaje da, ipak, želi da dođe do druge vrste „muzike“.
„Treba nam teški metal. Treba nam hard rock od života. Ali, treba nam i klasika ponekad. Sve, samo što dalje od ove palanačke opere loših pjevača i tužbalica ovoga života. Zato pozivamo sve slobodoumne ljude, studente prije svega, da nam se pridruže da unesemo svježinu u ovaj trenutak“, ističe on.
Ostarasismo se, kaže, neartikulisane horske horde političara i njihovih neartikulisanih glasova, koji živo satiru svaki drugačiji ton na koji samo oni nijesu navikli.
„Realno, što je za njih gitarski rif Džimija Hendriksa ili našeg Šula Jovovića? Ili glas Igora Perazića (fališ, majstore) do svijetlo koje prži svaku poru njihovih povampirenih koža i lica koji odzvanjaju danas i prijete da nam potpuno obesprave i obesmisle budućnost“, pita se naš sagovornik.
Poručuje i da imamo mnogo više nego što smo spremni da prihvatimo.
„Nije valjda ljepše sjedjeti pored televizora i slušati, na primjer, muziku Slavena Radunovića“, pita Vujović.
DA ZNAMO KAKO NE TREBA
Osvrćući se na odziv kolega umjetnika i kulturnih djelatnika skupu ispred Vlade, poručuje da svi koji su imali potrebu da dođu - bili su tu.
„Oni drugi nijesu sebi interesantni sve do trenutka do kad ih pomazi neka viša ili pak manja politička instanca. Obični komedijaši. Prateći vokali. Prateći bokali. Ali, suštinski ništa se oko njih ne vrti. Suštinski, oni su nesvjesno samo pomogli da se ubrzano zavrti srozavanje kulturnih institucija. Svojim, valjda, talentom za ništa“, kaže Vujović.
U tom smislu, ističe, i te kako bi trebalo da nas interesuju, ali samo da bismo znali kako ne treba.
„A istinski umjetnici su nam potrebni. Treba nam taj iracionalni trenutak između rastrojstva svih čula i dijaloga sa sjenkama. Taj kreativni potencijal između ega i identifikacije sa svjesnim, koji vrišti unutar svakog pravog umjetnika da se pretoči u otpor prema ovolikoj količini "mozga", koji je danas najveći naš neprijatelj. Staviti takav "mozak" na "mute" i uključiti slobodnu devijaciju uma - kao u džez muzici. Zamislite kad bismo živjeli život džez političara“, pita se, kroz smijeh, Vujović.
Ako postoji strah, kaže on, umjetnici najbolje znaju (bolje od crkvenih velikodostojnika) da je to jedan od najvećih nagona duha.
„Ali ne za zloupotrebu, nego da bi se prirodno rodila hrabrost upravo prema slobodi i ljepoti života. Pravi umjetnik će rađe živjeti taj strah nego dopustiti da bude spaljen između molitve i onoga čega se boji u trenutku inkvizicije nad svim što predstavlja sloboda u načinu razmišljanja dok inkvizitori pune mješine naših gladi i potreba za životom i slobodom izražavanja najviše“, dodaje Vujović.
MORAMO ISPRAVLJATI GRBU
Budući da je protestu prethodilo i pismo kulturnih stvaralaca koje potpisalo više od 80 poslenika u kulturi, ali i da su učesnici skupa ispred vrata Vlade ostavili proglas interesovalo nas je očekuje li ikakvu povratnu reakciju.
Naš sagovornik kaže da više ne očekuje ništa ni od koga osim - od sebe.
„To je cijela poenta priče. Pomoći jedni drugima, međusobno. Upoznati sami sebe. Mogu oni raditi što hoće, ali mi moramo sve uraditi da bi "ovi" radili u interesu svih nas, a ne samo u ličnu korist i za svoj interes, da ne kažem neku težu riječ“, poručuje Vujović.
Poenta je, dodaje, osvijestiti da imamo jedan život.
„Treba ga živjeti punim plućima, ne škrgama i ostacima života. Već punim plućima. Sad. Ovoga trenutka. "Not tomorrow, because tomorrow may never be there!" - Leo Buskaglia ("Doctor love"). Pitanje za sve je - kako se to živi ako čitav život zapravo ne živiš, već si ga podredio strahovima da ćeš izgubiti ono što nemaš“, pita se Vujović.
Primjećuje da nemamo normalan život, ni normalno kulturno uređeno društvo, zato što raspored stvari nije postavljen kako treba. Podsjeća potom na riječi Valtazara Bogišića: "Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi".
„Dok sam studirao pravo, mnogo sam mrzio tu sentencu, ja koji sam po opredjeljenju nihilista. Zvučala mi je odvratno. A mogla bi biti i osnovno načelo pojma nihilizma uopšte! Moramo ispravljati grbu, dok "u nama bije bitaka plam, jer, kažem vam, ja dobro znam - računajte na nas!" Dok u nama bije potreba za slobodom, jednako datom svima po rođenju“, kaže Vujović.
Onom, dodaje, slobodom koju su političari prisvojili "kao da im je od đeda ostala!"
„E pa, malo su se prevarili. Imamo svi đedove. I očeve. I majke. I braću. I sestre. Imamo i pameti i snage i ljubavi puno i borićemo se svim civilizovanim sredstvima da vratimo život ili ga, pak, prvi put postavimo tamo gdje pripada - nama samima“, poručuje Vujović.
Smatra i da niko nije aboliran krivice.
„Za sve što nam se događa niko nije kriv do mi sami. Kulturno je tako razmišljati. U tom smislu, kultura se ne takmiči, kultura se živi“, ocjenjuje on.
PRED VRATIMA NAŠIH POSRNUĆA
Budući da je pismo kulturnih poslenika pobudilo veliku pažnju javnosti pismo pitali smo Vujovića hoće li u perspektivi širiti listu potpisa, odnosno hoće li ga moći potpisati i oni koji ne pripadaju kulturnoj sceni ali žele dobro i kulturi i Crnoj Gori.
Jedno pismo je, kaže naš sagovornik, napisano, potpisano i ostavljeno pred vratima naših mogućih posrnuća.
Jedan od povoda za naše okupljanje, dakle, jeste - pod hitno uzeti vrijeme u svoje ruke. Nije sve u svoje vrijeme, nego - sve u naše vrijeme. Sad, ljudi moji!
"Poštar nikad ne zvoni dva puta! Sva druga pisma, između naše kulturne ljubavi prema onima koji vladaju, otvorena su i za svačiji odraz ljubavi i za svačiji potpis. Odgovor ne očekujemo, kao što rekoh. Najveće ljubavi su one neuzvraćene. Svako je, prije svega, dužan da stavi potpis ljubavi prema životu koji živi, onako kako misli da treba. Ovo je pismo nama samima i onima koji bismo, ne mogli, nego morali biti. Vrijeme je da zbacimo sa sebe misao o njima kao našem usudu. To baš gorko zvuči“, ocjenjuje Vujović.
Vrijeme je, kaže, da sebe stavimo u centar.
„Jer ako sebe ne pozicioniramo, kulturno i kulturološki, mi ćemo i dalje biti lelujave aveti između njihovih multi multi i nacionalnih i vjerskih i kulturoloških bisaga našeg sna o bogatijem, prije svega kulturnom životu. A bez takvog života, nema ni građanskog života. Ovdje posljednji put pominjem naše multi, multi vrijednosti na koje su pojahali svi jahači političke crnogorske apokalipse i do kojih im je stalo samo u onoj mjeri u kojoj će nas multi razdvojiti a ne spajati“, ističe Vujović.
Prema njegovim riječima, moramo razviti zastavu (naći ćemo joj, kaže, i boje, a komponovaćemo joj i pjesmu) onoga najdragocjenijeg u nama.
„A to je da smo mi isključivo multi-talentovani da živimo život raznolikostima koje se među sobom prepoznaju u svim bojama. Nijesu nam za potrebni politički multipraktici. Šta je lijep život, kvalitetan život… Mi plaćamo debelo za takav život, a račun nam nikad do sad nije ispostavljen. Zar to nije, u najmanju ruku, kulturno nekorektno? Na stranu priča o fiskalizaciji naše ljubavi prema svojoj domovini. Zato ljudi, svi slobodni i slobodoumni, vrijeme je za Cool-turu! Ne pitajmo što košta, platićemo! Sigurno manje nego što smo do sada plaćali“, poručuje Vujović.
PROTESTI JEDNOM SEDMIČNO
Najavljuje i da će protesti kulturnih stvaralaca do daljnjeg biti organizovani jednom sedmično.
„Sadržajno. Sadržajnije. Promućurno. Lukavo, ako treba. Opasne su to mačke. Htjedoh reći pametno, lukav čovjek je pametan čovjek. Kad se ustanovimo kao društvo kome kultura nije u zapećku i nije teret nego dar, onda možemo razmišljati o tome i da se, napokon, "porodi ta muka" od građanina“, napominje Vujović.
Tog famoznog građanina za kojeg nas, kaže, živo interesuje kako će da se ponaša.
„Jer građanin ne izgleda, vi snobovi, građanin se ponaša! On radi. Od svoga rada živi, podiže porodicu. Srećan je i na selu i u gradu. Ne gađa bocom komšiju zato što ovaj ima nešto što on nema. Građanin, brate, diše. Ovdje je sve toliko nezdravo da ćemo početi jedni druge da ujedamo bukvalno, dok se ovi „stručnjaci“ smiju i podriguju“, kaže Vujović.
A što se tiče sadržaja protesta kaže da će imati gradaciju.
„Težićemo da rastu sa ciljem da u nama raste važnost - biti prisutan, biti svjestan trenutka u kom živimo, a ne vegetirati. I ne biti samo olovka na papiru političkih, fizioloških i patoloških, predizbornih, izbornih i postizbornih, a uvijek kontaminirajućih rastvora po sve nas. Dok oni ugodno ćaskaju, piju pjenušac i nazdravljaju pobjedama; dok, između ostalih radnji, donose zakone od vitalne važnosti za rast naše djece, gađajući po Skupštini jedni druge čašama i flašama, od Zogovića prema Brajoviću i „retroaktivno“, kaže Vujović.
On ističe da se u vazduhu osjeća da ljudi konačno hoće da se oslobode pritisaka sa svake strane.
„Žele ljudi da se trgnu iz sna koji je nemoguće odživjeti u okolnostima i situaciji - između institucija predsjednika, Skupštine, Vlade i aparatčika sopstvene pogibije života. I međunarodne zajednice kojoj, vidjeli smo, i nije baš do nas koliko do njihovih problema, zato što svugdje puca po svim šavovima. Ili im, jednostavno, puca za nas, pa nam prijeti i gori scenario“, kaže naš sagovornik.
Ocjenjuje da Crnoj Gori treba, prije svega, garantovati mir i miran život.
„Ogromna mržnja uvukla se među nas. Mi se ubismo dokazujući da kao nacija postojimo. To je veliki poraz, prije svega političara. Dokle više, pita se Vujović.
Podsjeća da nas roditelji nijesu odgajali za ovo, pa je logično da ne želimo ni mi svojoj djecu ovakvu budućnost.
„Ne, jer ne želimo da ih šaljemo kao ovce na klanje tzv. pastirima demokratije koji će nas zatvoriti u torove, dati nam da jedemo od onoga što njima pretekne, ponekad nas pomaziti, prošetati nas do sljedećih izbora, pa nas ponovo zatvoriti. A onda nam „građanski“ zavući nož pod grlo, ošišati nas, obući svoja vunena odijela, pojesti nam meso i zamijeniti nas nekima drugima. Zar je potreban neki razlog više da bismo poručili - ovako više neće moći“, pita se naš sagovornik.
ŽIVJELA KULTURA SLOBODE
Kada je riječ o podršci regionalnih umjetnika protestu crnogorske kulturne scene, naš sagovornik poručuje da je ona - tu.
„U Crnoj Gori uvijek su imali mjesta i za ljudsku i za kreativnu širinu. Mnogi to pamte, a neki i ne. Bez obzira na sve, mi treba da budemo istrajni u borbi, na kulturološkoj osnovi, za svakog čovjeka, za lično dostojanstvo, za slobodu, za mir, prijeko potreban svima u regionu. Svi osjete kad negdje "zadimi" i kažu: "Bogami, biće i vatre!". I u tom kontekstu, od njih nam već dolaze inicijative. Pogotovo nakon onog montipajtonovskog slijetanja Vatroslava Perića na Vladičinu baštu. Zahvalni smo mu na tome! Ali, sad više nego ikad najvažnije je što mi radimo da učinimo sebe boljima. Sad. Ovoga trenutka! Živjela kultura slobode!“, poručuje Vujović.
