I dok se vozimo, prođe mi kroz glavu da jutros, isto tako, neka žena se probudila u talibanskom Avganistanu, ali njene rutine više nema. Ona više ne smije da izađe na ulicu, i ne smije da ode na posao. Ona se probudila u košmaru, njena nova, svakodnevna realnost, sa vjerskim fanaticima na vlasti, od jutrost je ravna ropstvu.
Žene su dobile pravo glasa 1946. godine, u FNRJ. U Crnoj Gori, Milovan Đilas je potpisao naredbu još 1941., da se ženama da pravo glasa. Vjerski fanatici se tada nijesu smjeli čuti.
Danas?
Pomislićete “vjerski fanatici vam ne mogu uticati na život, ipak smo mi u Evropi, jel'te”?
Oh, wait...
Smijete li danas baš svima reći da je nekada bilo bolje?
Smijete li baš svima reći da su ti (danas nekima tako mrski) partizani i komunisti ipak donijeli slobodu – i to cijelom narodu od fašista; a ženama i slobodu od obespravljenosti, od vezanosti za tradicionalne okove. Pošle su u škole, na fakultete, u komitete, u sportske ekipe...
U tom “mrskom” komunizmu, pošle su i u svemir (Valentina Tereškova). Čak su i u Avganistanu pod Sovjetima, tokom 80-tih, žene imale neka prava – školovale se, radile, hodale zemljom bez pratnje muških rođaka, bez fatvi nad glavama…Tamo gdje se nijesu pitali vjerski fanatici, žene su imale svoja prava.
Lako je pametovati danas, da je međunarodna zajednica pogriješila, pričati kako je pomogla pogrešnima, pa im se sada vratilo, itd…
Ne mogu a da ne pomislim, nije samo međunarodna zajednica pogriješila.
Možda, da se vratimo malo i u svoje dvorište.
'Ajde, treba stisnuti petlju i reći jesmo li mi, naši roditelji, naše komšije, jesmo li i mi pogriješili '89.?
“Dogodio” nam se narod? Srušeni (tačnije otjerani) su bolji, da nam dođu gori. Otvorena je Pandorima kutija, na tragičan, balkanski način, pa danas gledamo ožiljke naših pogrešnih izbora iz ranih devedesetih.
I, kada se sve završilo, pitam se, jesu li mi prava veća danas, je li žena u Crnoj Gori danas cijenjenija nego, recimo sredinom osamdesetih, prije nego li je sve kod nas počelo… Izborila se… za što tačno? Da bude moneta za potkusurivanje partijskih, vjerskih i svih drugih demagoga?
Zato, kada sa tugom opet pomislim na Avganistanke, koje danas čame u kući – šta mi preostaje nego da ponovo, i opet kažem: vjerski fanatizam- no pasaran!
