Kad god se pomene proslava izbornog rezultata vatrometom, vazda mi je pred očima ona noć 21. maja 2006, kad je nakon objavljenih preliminarnih rezultata ispaljen jedan veličanstveni sa stare zgrade vlade u Podgorici. Tim simboličnim činom proglašena je nazavisna Crna Gora.
I tada je suprotni blok bio žestoko istrigerovan i uvrijeđen.
Śećam se Predraga Bulatovića, komitskog unuka kako često voli da pomene (đedovi Radoš i Drago posljednje su crnogorske komite ubijene od žandara 1929), koji je nakon tog vatrometa hitno sazvao konferenciju i nervozno negodovao zbog prvog vjesnika obnove crnogorske nezavisnosti.
Padom vlade Crne Gore prije nekoliko dana došlo je do određene euforije među Crnogorcima. Ima li ona prevelikog osnova? Mislim da nema. Ali, činjenica da neko kao što je Vesna Bratić neće više biti na ministarskoj poziciji ne zaslužuje samo jedan vatromet kakav je ispaljen u Podgorici te noći, no sve vatromete ovoga svijeta.
O tome da li je euforija bila opravdana, pokazaće vrijeme. One prohladne cetinjske noći početkom septembra, kada smo bili okupljeni oko logorskih vatri s časnom namjerom odbrane grada Cetinja, pa ujutro bili zasuti ''vatrometima'' od crnogorske policije, znali smo da im je kraj. Kraj bezumlju, pohlepi, bijesu i bezobrazluku.
I eto, viša sila je htjela da im se tačno pet mjeseci nakon suzavaca i metaka ispaljenih prema Crnogorcima rasprsne umišljena moć i pohota. A i da je mi simbolično proslavimo sljedećega dana. Na Belvederu! S bakljama i vatrometom.
Postavlja se pitanje kako dalje? Kako krenuti naprijed i sanirati ogromnu štetu koja je ostala iza eksperata, četnika i plaćenika? Za to će sigurno trebati mnogo vremena, ali prvo je bitno spriječiti posrnuće.
Crnogorske suverenističke partije moraju iskontrolisati djelovanje URA-e, kojoj očigledno nema nazad. Jednostavno, bratija u čije su se krvavo kolo bili upetljali - ne prašta. Tako je Abazović od ''dragog podostroškog brata Albanca'', preko noći, postao ''šiptar koji nas neće vodit'''. Tanka je linija od četničkog srca do mržnje…
Predśednik Đukanović ponovio je ono što je bila priča i nakon 30. avgusta 2020, a to je da DPS želi da pruži podršku manjinskoj vladi koja će uspjeti da državu izvuče iz lošeg položaja u kojoj se nalazi. Naravno, DPS u takvoj vlasti ne bi učestvovao već bi vrijeme iskoristio da se dodatno reformiše, što je pohvalno.
Činjenica da Vesna Bratić neće više biti na ministarskoj poziciji zaslužuje sve vatromete ovoga svijeta
Upitna je pozicija Dritana Abazovića. Po mom mišljenju, on ne bi mogao obavljati funkciju premijera u manjinskoj vladi. Ako je vlada Zdravka Krivokapića bila loša, a Abazović se u toj lošoj pitao podosta, onda je diskutabilno koliko zaslužuje da vodi novu koja bi trebalo da bude spasonosna.
Čini mi se da bi se u okvirima URA-a mogao naći bolji izbor za tu funkciju, naravno, ako sujeta ne smeta lideru i ne prijeti da po svaku cijenu Abazović obezbijedi navedenu fotelju.
Fotelje su zapravo glavni razlog talasanja svih. Nije to nikakva izborna volja vjernog naroda, đedov zavijet, proročanstvo baba Vange, braće Tarabić ili monaha s Hilandara (da će Milo da otvara kazina po manastirima), već čisto materijalna halapljivost i kuknjava za gubitkom ogromnih plata, kako funkcionera tako i partijskih vojnika, koje su postavili da parazitiraju u jakim državnim preduzećima.
Najveći je strah od toga. Da śutra ti zapošljeni s koca i konopca možda ne apstiniraju ili, eventualno, ne glasaju za pogrešnu opciju. Toliko o jačini njihove riječi. Zbog toga je sva galama, pogotovo iz redova Demokrata.
No, vratimo se vatrometima. Dok ovo pišem, iskreno se nadam da je jedan spreman za momenat izglasavanja smjene Alekse Bečića. To će svakako biti veličanstven događaj.
Jer, malo je ko nanio štete državi Crnoj Gori koliko on i njegova partija. Što perfidnim šurovanjem s velikosrpskim projektom, koji su pokušali da poguraju ispod radara, što uzdržavanjem i nemanjem stava, a instaliraju sebe kao vrhovnu moralnu vrijednost.
Priča da ne treba imati vjeru (osim ako si vjernik Crkve Srbije), da ne treba imati jezik (osim ako nije sprski), da ne treba imati naciju (osim ako nijesi Srbin), moralni je sunovrat. Stvaranja političkih beskičmenjačkog i prevrtljivog društva, koje će se njihati kako vjetar duva. I takva je sva ekipa oko Bečića. I zbog toga ga treba smijeniti. Samodeklarisane demokrate i pacifisti u kojima čuči, u svakom od njih, po jedan mali Momir Bulatović. U najboljem slučaju. Dahije koje bi po cijenu odbrane svojih funkcija išle do krajnjih granica.
Kako krenuti naprijed i sanirati ogromnu štetu koja je ostala iza eksperata, četnika i plaćenika?
Ali, svakako, mogu da pokušaju. Iskreno, ne mogu ni da zamislim osobu koja bi izašla po kiši i mrazu da brani fotelju Alekse Bečića. Ili, da iz ideologije stane uz Moma Koprivicu.
Moj um ne može da percipira da takav neko postoji. Bilo bi katastrofalno po crnogorsko društvo da zaista postoje. Zato u prethodnim okupljanjima nijesu bili u mogućnosti da okupe više od par stotina duša. I neće moći. Zato su im prijetnje prazne i prizemne.
No, dok Aleksa ne postane novi pokretač narodnih masa, Zdravko prihvati činjenicu da nije više premijer i da je nebitan svima živima, Miki i Jakov konačno naprave partiju, a Marko Milačić ukapira da Đeda više nema, iz tih maštanja i fantazija u realnost će ih vraćati sve češći vatromet s Belvedera.
