„Rusiji treba još jedan sukob kako bi oslabila EU. Tek nakon svih strahota u više od 200 dana ruske agresije na Ukrajinu, jasno je da se Putin za ovakav rat pripremao još od „Revolucije na Majdanu“ 2014. U NATO bombardovanju poraženi velikosrpski projekat bio je idealan partner Kremlja za 'drugi hibridni front' u Evropi“, poručuje u razgovoru za Portal Analitika, politikolog i novinar Boris Varga.
U tom kontekstu, naš sagovornik napominje da se još od dolaska na vlast Srpske napredne stranke i Vučića obnavlja velikorpska ideja, napravljena po uzoru na sličnu ideju u Rusiji koja se zove „ruski svet“, a koju Putin koristi, uz evroazijski imperijalizam, kao ideologiju.
Balkanu prijeti nacionalna i vjerska radikalizacija
Varga smatra da ideja „srpskog sveta“ nije toliko vojno opasna, koliko politički. Prema njegovim riječima, realna prijetnja je nacionalna i vjerska radikalizacija društva u državama Zapadnog Balkana, a posebno u Crnoj Gori, BiH i Srbiji.
„Iako nema kapaciteta da se ratuje kao devedesetih, a NATO okružuje region, pod uticajem Rusije moguće su tenzije i lokalni sukobi. Metoda “balvan revolucije”, koju koriste srpski nacionalisti, aktuelna je već treću deceniju od Hrvatske do sjevera Kosova. Protesti uz pomoć pravoslavne crkve i litija dali su prije dvije godine rezultate političke smjene vlade Crne Gore. Zapad se povukao od podrške nezavisnim medijima i nevladinim organizacijama, koji su bili nosioci regionalnih promjena 90-ih i ranih 2000-ih. Sada Moskva preko Srbije uspješno koristi taj treći sektor kako bi vršila uticaj i mijenjala društvo u suprotnom pravcu – vrijednosno i geopolitički”, ističe Varga.
Naš sagovornik stava je da ekstremističke nacionalističke organizacije radikalizuju društvo i oblikuju ga da bude spremno na agresiju i vuku prema Moskvi.
„To se najbolje vidjelo za vrijeme Europrajda u Beogradu. Zapad bi trebalo ponovo da prigrli i finansira udruženja građana i nezavisne medije. Ne može se sa neslobodnim i proruskim medijima voditi pregovorni proces u EU. Ako Berlinski proces i Otvoreni Balkan i dalje budu tolerisali stabilokratiju i sve radikalne i autoritarne trendove, onda to nisu inicijative koje te države vode u demokratiju ičlanstvo u EU“, ističe Varga.
EU treba da ohrabri kanditate za članstvo
On smatra da je veliko razočarenje da ove godine Brisel, ne samo da nije bio spreman da nagradi kandidate u EU koji su prethodnih godina uložili napor u evroatlantskim integracijama, a to je prije svega Crna Gora, Makedonija i Albanija, već su ih ostavili kao „po kazni“ u zapećku zajedno sa BiH i Srbijom.
„Crna Gora je time faktički ostavljena ruskom i srpskom spoljnopolitičkom uticaju, iako je članica alijanse. EU mora da pokaže odlučnost i da barem politički i datumima ohrabri kandidate za članstvo u EU, a posebno one koje su članice NATO, kao pomenute države. Time će se sa Zapadnog Balkana potisnuti ne samo ruski, već kineski i drugi geopolitički uticaji“, poručuje Varga.
Mobilizacija – nova faza rata u Ukrajini
Komentarišući najavu i potencijalne posljedice djelimične mobilizacije u Rusiji, Varga kaže da je do toga došlo jer je Putin svjestan da gubi rat u Ukrajini.
„Ovo je nova faza rata, nakon dva faktička poraza Rusije u Ukrajini. Uz zapadnu vojnu podršku Ukrajine, nazire se potpuni poraz 'specijalne vojne operacije', kako agresiju zvanično nazivaju u Rusiji“, napominje on.
Prema njegovim riječima, Putin je na Ukrajinu krenuo sa daleko manje vojske nego što to propisuju svi udžbenici o ratovanju. Od samog početka, kako dodaje, ruska vojska bila je demotivisana, demoralisana, a mobilizacija, ova „djelimična“ pa i neka šira, samo će voditi u nova posrnuća.
“To je gore nego početkom devedesetih demotivisanost JNA i srpske vojske i debakl mobilizacije na vukovarskom ratištu. Putin u Ukrajini nije samo poražen, već i ponižen, jer je njegova vojska sa ratišta bježala glavom bez obzira. Video snimci preplašene druge armije svijeta kruže internetom. Mobilizacijom, prije svega pokušava da sačuva sebe, jer njegov poraz u Ukrajini znači i kraj njegove političke karijere u Kremlju. Situacija je veoma slična onoj sa Miloševićem koji je gubio ratove devedesetih”, ukazuje Varga.
Ne treba potcijeniti otuđenost autoritarnog Putina
Putin je, dodaje Varga, frustriran zato već treći put od početka agresije prijeti Zapadu nuklearnim oružjem.
“Ruska vojska od koje je drhtao svijet nije mogla da dođe ni do Odese i Pridnjestrovlja, otcijepljenog regiona Moldavije, a kamoli da napadne Poljsku i baltičke republike. Međutim, ne treba potcijeniti otuđenost autoritarnog Putina, njegovu sklonost nasilju i razaranju, pa i njegove prijetnje oružjem masovnog uništenja. I to nisu samo atomske bojeve glave, opasnost prijeti od biološkog i hemijskog oružja. Najveća prijetnja je od dvije nuklearne elektrane u Ukrajini, nedaleko od kojih se već jedno vrijeme vode sukobi”, napominje Varga.
Svjetske sile nisu spremne za veliki rat
Dodaje da bi upotreba takvog oružja ili izazivanje nuklearnih katastrofa značilo ulazak u svjetski rat, a većina svjetskih sila nije spremna za to.
Podsjeća da na samitu Šangajske organizacije sa saradnju, koju predvode Kina i Rusija, Putin nije dobio podršku ključnih saveznika za rat u Ukrajini, te da je premijer Indije direktno rekao da nije vrijeme za rat, već za dijalog.
“Kina makar deklarativno podržava teritorijalnu cjelovitost napadnute zemlje. Ipak, osjeća se kohezija rastućih ekonomskih sila, prije svega Kine i Indije, za spremnost da se preko Rusije uputi izazov Zapadu. Kina za rat u Ukrajini svakako osuđuje SAD i NATO”, navodi naš sagovornik.
Ipak, sve strane, kako kaže, moraju da budu svjesne da Putin neće stati u Ukrajini dok ne bude sasvim poražen – vojno i ekonomski.
„On će svačim prijetiti i potpisivati mirovne sporazume, kao onaj iz Minska 2015. godine, ali rat neće zaustaviti do potpunog iscrpljenja, uništenja sebe ili Ukrajine“, ističe Varga.
Problem 'putinizma' mora se riješti u Rusiji
Nakon objave o mobilizaciji prošle sedmice, letovi iz Rusije su rasprodati, granični prelazi sa susjednim državama su pod pritiskom priliva Rusa, a u toj zemlji su održani i brojni protesti.
Situacija je, ukazuje naš sagovornik, slična kao u Srbiji početkom devedesetih. Ni Milošević, dodaje, nije razmišljao da li će ratovima na prostoru bivše Jugoslavije nauditi i svom narodu.
“I moje iskustvo sa tim je gorko, zato razumijem Ruse koji odlaze i neće da ratuju za diktatora. I ja sam devedesetih bježao od vojne obaveze u Srbiji, a utočište sam našao upravo u Ukrajini sve do pada Miloševića. Tek Putin nije spreman na poraz i u tome nikoga neće štedjeti. Ipak, ruska vrhuška se plaši masovnih nemira i protesta, poput onih nakon izbora u Rusiji 2011. ili Bjelorusiji 2020, pa otuda i 'djelimična' mobilizacija”, dodaje Varga.
Odluke država EU da prime političke azilante i dezertere iz Rusije su, kaže, dobre, ali sistemsko rješavanje problema 'putinizma' mora da se dogodi u samoj Rusiji.
“U Rusiji se sada plaše mobilizacije i zato protestuju. I to je licemjerno, jer se niko na ulicama nije bunio dok su gorjeli ukrajinski gradovi i zemlja, dok je gorio Mariupolj, Donbas, Sjeverodnjeck. Tek kada je postao ugrožen komfor samih Rusa, počeli su novi protesti. Prvi protesti u Rusiji na početku agresije nisu dali rezultat, jer nisu bili dovoljno masovni”, smatra Varga.
Bez revolucije nasljednik će biti autokrata
Nisu, dodaje, ni ranije imali hrabrosti da pokrenu odlučne proteste protiv režima Putina, kao Ukrajinci na Majdanu 2014, kada su ciglama išli na automate specijalaca Janukoviča. Rusi bježe iz Rusije, umjesto da svrgnu autokratu kao u Srbiji Miloševića.
“I Bjelorusi su prije dvije godine bili blizu tome da skinu Lukašenka. Tek kada je ukrajinski rat stigao svakom od njih pred vlastiti prag, Rusi su počeli da se bune, a moraju biti svjesni da samo oni mogu okončati autokratiju u svojoj državi. Ako padne Putin u ovom ratu, u dvorskom prevratu, to sigurno ne znači i promjenu političkog režima u Rusiji. Ako u Rusiji ne dođe do revolucije, Putinov nasljednik biće sigurno autokrata”, ističe Varga.
Govoreći o najavljenim referendumima o pripajanju Moskvi u okupiranim djelovima Ukrajine, Varga kaže da su pogodni za manipulaciju, na prvom mjestu zato što Putin želi u Rusiji lažno da prikaže da je glavni cilj „oslobođenje Donbasa“ – ostvaren.
“On mora narodu, barem onima koji su dio statistike visokih procenata podrške ratu, da prikaže da je sva ta žrtva nacije, otpor sankcijama, bila opravdana i dala uspjeh. Da je “plijen” tu, “Rusija je veća” i da treba nastaviti dalje sa “specijalnom vojnom operacijom”, daljem komadanjem Ukrajine i pripajanjem zemalja “tu gdje istorijski i pripadaju”, ističe Varga.
Putin i njegovi polittehnolozi su, podsjeća naš sagovornik, više puta direktno i indirektno rekli da je cilj “operacije” uništenje Ukrajine, anektiranje teritorija i protjerivanje ili uništenje svih koji se smatraju “izmišljenim narodom”, a to je, ocjenjuje, poziv na genocid.
“Sa druge strane, Putin nakon pripajanja novih teritorija Rusiji može da predstavi ukrajinsku protivofanzivu kao napad na teritoriju vlastite države. Da rat predstavi kao odbrambeni, što i politički čini od početka agresije”, napominje naš sagovornik.
Mađarska uzor Srbiji, Orban Vučiću
Srbija je, prema riječima Varge, već napravila pogrešne procjene u vezi ruskog rata u Ukrajini i može da plati visoku cijenu, kakvu je plaćala od 1991. kada je u avgustovskom puču u Rusiji stala na stranu pristalica očuvanja SSSR-a.
“To je značilo neprepoznavanje momenta istorijskih promjena, ne samo 'proljeće naroda' 1989, već i Jeljcinovu Rusiju. Srbija je tada u svom pogrešnom tumačenju Evrope ušla u rat, zločine i uzrokovala tragediju vlastitog naroda. Rezultat je bila izolacija i izgnanstvo Srbije iz Evrope i međunarodnih institucija. U tome je za sobom vukla i Crnu Goru”, podsjeća Varga.
Slična je, kaže, situacija i sada, kada Srbija ne slijedi politike primjernih država članica EU, već onih problematičnih poput Mađarske.
„Mađarska postaje uzor Srbiji, a Orban uzor Vučiću zato jer je članica EU koja razvija autokratske i nedemokrtaske vrijednosti. Ona je uzor Srbiji kako graditi politiku na populizmu, tradicionalizmu i revizionizmu koji se očigledno toleriše u EU. Ulazak Crne Gore u NATO već je imao jaki psihološki efekat na Srbiju, ali početak shvatanja o izolaciji nastaće ukoliko Crna Gora prije Srbije postane članica EU”, zaključuje Varga.
