U oktobru, u prijedlogu za organizaciju narodne vojske koju je Glavni štab poslao svojim jedinicama, nalazimo prijedlog da se u sklopu Lovćenske brigade formira „Njegošev bataljon“. Istoga mjeseca u svrhe terenske propagande štampana je u jednom komunističkom glasilu Njegoševa basna „Orao i svinja: ili naša braća podmićena od Turaka“, kao aluzija na jedinice koje su počele sarađivati s Talijanima.
Mit o „istrazi poturica“ zauzeo je posebno mjesto kod komunista u Drugome svjetskom ratu. Jaka reakcija fašista kao odgovor na julske uspjehe ustanka crnogorskoga naroda i početak likvidiranja „klasnih“ neprijatelja od strane komunista stvorile su im veliki broj neprijatelja. Kako Šerbo Rastoder zapaža, partizani su se s neistomišljenicima obračunavali pod geslom „istrage poturica“ ili „Nove Badnje večeri“. To nam pokazuju dostupni izvori. Najvažnije je pomenuti Proglas Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru, Boku i Sandžak od 21. novembra 1941. crnogorskom narodu budući da će ovaj dokument imati recepciju na mnoge kasnije komunističke objave.
Proglas počinje Njegoševim stihovima „Kud su šćele potrpezne kučke,/ Branković i ližisihani/ Što im oće društvo sa Turcima“, iskorišćenim u kontekstu kolaboracije njihovih domaćih protivnika s okupatorom. Nakon osude saradnje s fašistima komunisti se direktno obraćaju vođstvu Crnogorske federalističke stranke: „Uskoro će biti novo Badnje veče, i crnogorski narod će, kao i one slavne noći, očistiti svoju zemlju od modernih poturica. ‘Ne složi se bajram s Božićem /jel’ ovako braćo Crnogorci?’ A njihovom gospodaru, – krvavom psu, palikući Pirciu Biroliu – neka kao nekada poslanici Selima vezira odnesu poruku Vuka Mandušića: ‘Drž, ridžale, uzmi ovaj fišek: /Ponesi ga na poklon veziru /i kaži mu da je to cijena /Koje drago glave crnogorske.’“
U velikom broju komunističkih objava i proglasa narednih godina riječ „poturica“ sinonim je za „izdajnike“, „petokolonaše“ i sluge „okupatora“. Mnogi od tih dokumenata pozivaju na akciju uz riječi – „trijebimo gubu iz torine“ ili „dolje poturice“. Koliko je Njegoš značio partizanima slikovito nam govori Milovan Đilas u svojim ratnim śećanjima. Do Bitke na Sutjesci Đilas navodi da je sa sobom nosio samo jednu knjigu – Gorski vijenac, te da je u očekivanju teških okršaja bio prinuđen da svoju kožnu torbicu s bilješkama i tom jedinom knjigom skrije u nekoj stijeni.
Zanimljiva je prisutnost Njegoša i u drugoj vrsti komunističke propagande. U njihovu zvaničnome glasilu na crnogorskoj teritoriji – Pobjedi, pokrenutom 24. oktobra 1944. godine, komunisti će od prvih šest štampanih brojeva u čak četiri pominjati Njegoša. Uzevši u obzir tu činjenicu, dolazimo do zaključka da su partizani njegov lik stavili u službu pripreme za konačno oslobođenje Crne Gore januara 1945. godine i organizovanja vlasti na slobodnoj teritoriji.
Tako na naslovnici petoga broja, izašlog 14. decembra 1944. godine, nalazimo reprodukciju linoreza Antona Lukatelija „Njegoš i kolona partizana“ sa stihovima iz Gorskoga vijenca. Pošto Titov kult još nije bio zaživio van redova i simpatizera NOB-a, komunistima je trebao dobro poznati velikan kao zaleđe partizanskoj vojsci. I Lukateli je to odradio ingeniozno: prateći trendove najdjelotvornije svjetske propagande, autor je po uzoru na jedan od najpoznatijih plakata iz Drugoga svjetskog rata (korišćen prilikom odbrane Moskve), na kome Staljinov džin nadvisuje Kremlj i izdaje naredbu da se krene na Njemce, napravio linorez đe je Njegošev lik, zauzevši polovinu crtačkog prostora (!), prikazan kao božanstvo koje gleda s neba na narodnooslobodilačku vojsku.
Sama figura neodoljivo podśeća na Karla Marksa. Partizani marširaju cetinjskim trgom ispred Dvora Nikole Petrovića; na njihovu čelu su barjaktari – jedan nosi trobojku s petokrakom, a drugi transparent na kojem je ispisano „TITO“. Tako je Lukateli suptilno umetnuo vrhovnoga komandanta, kome je „nabildovani“ i socrealistički vladika davao legitimitet da predvodi budućnost (jer partizani marširaju prema posmatraču).
Vrhunac upotrebe Njegoševa lika na tome propagandnom momentu, dostignut je stavljanjem stihova iznad učesnika marša: „Blago meni moji sokolovi /Blago meni junačka slobodo /Jutros si mi divno voskresnula.“ Zasigurno, konzumer takvog marketinga sticao je utisak da je Vladika Rade osnivač i zapovjednik proleterskih brigada koje su oslobodile Jugoslaviju.
Njegoš je prije konačnoga oslobođenja poslužio komunistima i u popularizovanju Sovjetskoga Saveza. Istoričar N. S. Martinović objavio je jubilarni članak „Jedan kulturni dug Rusiji“ povodom 110 godina od nabavke Njegoševe štamparije. Na kraju teksta zaključio je da je napredna generacija koja istoriju i pjesmu ispisuje mitraljezom protiv okupatora svjesna značaja i tekovina koje je slovenska matica uvijek rado dijelila s Crnom Gorom.
Prvo interpretiranje Njegoševa štiva u korist pojašnjavanja narodnooslobodilačke borbe nalazimo već krajem 1944. Književnik Čedo Vuković obilježio je tekstom 93 godine od pjesnikove smrti. U njegovoj analizi nalazimo odjek proleterske retorike jer Njegošev stih opisuje kao „metalno čvrst“, što je omogućilo Crnoj Gori da se izbori protiv zla. Aluzije na narodnooslobodilačku borbu vidimo po konstantnom Vukovićevu isticanju Njegoša kao pjesnika naroda, a Gorskoga vijenca kao narodnoga djela.
Njegošev stih „Na groblju će iznići cvijeće za daleko neko pokoljenje“ Vuković je protumačio kao proročku viziju napredne omladine, koja je pošla putem Njegoševim da se bori protiv okupatora – „to je naše mlado borbeno i radno pokoljenje“. U jednom drugom tekstu, namijenjenom omladini, isti autor trudio se kroz komunističke fraze objasniti sve Njegoševe vrijednosti, posebno citirajući Blaža Jovanovića koji je, po njegovim riječima, crnogorske borce u toku rata nazvao „sinovima Gorskoga vijenca“.
