Kotorskom premijerom savremene opere “Gospa od Škrpjela, Jacinta žena koja čeka”, za tri ženska glasa, kamerni ansambl i elektroniku, kompozitorke Irene Popović, sinoć je završeno 24. izdanje Međunarodnog festivala KotorArt.
Nakon premijere u Gornjoj Lastvi u okviru Tivat Music Festivala, potresnu priču o Jacinti Kunić iz Perasta, u kotorskoj Crkvi Sv. Duha sinoć su ispričale i oživjele sopran Natalija Radić, glumica Dubravka Drakić i djevojčica Doris Franović.
Glasove je pratio ansambl Boka, koji čine Tamara Knežević, flauta, Nenad Jovanović, violina, Željko Ivović, violončelo, Marina Mikić, klavir, i Nikola Šašković, perkusije. Članovi ansambla su, pored sviranja, šaputanjem i tihim pjevanjem, dopunjavali Jacintin glas, pretvarajući ga u vapaj bića koja vjerno čekaju.
Libreto, u kome se smjenjuju prošlost i sadašnjost, san i java, uz najljepše stihove, potpisala je muzikološkinja Jelena Novak, dok je asistent na projektu Nikola Dragović.
Koncertno izvođenje opere ostavilo je snažan utisak na publiku oba festivala, kako na one koji su već dobro upoznati sa ovom bokeljskom sudbinom, tako i na one koji su kroz operu prvi put došli u kontakt sa pričom Jacinte Kunić koja je 25 godina zlatnim i srebrnim nitima i vlasima sopstvene kose vezla goblen, čekajući muža da se vrati s plovidbe.
Svakim pokretom igle kojim vlas kose uđene u platno, život joj je postajao sve dublja samoća i tek predstava o življenju. Od napora je izgubila vid, a svog voljenog nikad nije dočekala. Svoj goblen je kao zavjet i simbol neprolazne ljubavi 1828. godine poklonila svetilištu Gospe od Škrpjela, gdje se i danas čuva.
Priča o životu na moru, koji pored sve ljepote donosi patnju i samoću, strpljivost i čekanje, kome su vjekovima, pa i danas, izložene žene u Boki, dobila je novi život zahvaljujući kreativnom radu Irene Popović i Jelene Novak, kao i izuzetnoj sinergiji ansambla Boka i tri ženska glasa koja su dostojanstveno dočarala Jacintin lik.
“Prošle godine sam na poziv ansambla Boka napisala uvertiru o Gospi i ženi koja čeka. Pošto su muzika i cijeli taj koncept ansambla koji je pjevao o ostrvu koje se gradi jako dobro primljeni došli smo na ideju da tu operu koju sam već imala u skici završim. Iako sam iz Srbije, moje djetinjstvo i svako ljeto sam provela na moru i spoznala sam da sam uvijek plivala ka Gospi. Pošto me jako interesuje položaj žena, njihova prava, emancipacija i šta nam je donijelo novo vrijeme nekako sam kroz Jacintinu motivnu priču dala sebi slobodu da ispišem muziku na tu temu. Skoro više od pola godine sam se bavila njenim unutrašnjim monolozima, šta razmišlja jedna žena koja veze i čeka”, kompozitorka Popović.
Ovo, kaže, nije samo priča o ženi, već o svima koji čekaju.
“Majkama koje čekaju sinove, sestrama koje čekaju braću. Nije riječ samo o ženskom čekanju već o istrajnosti, snazi i moći, o tome čemu smo svi izloženi, šta moramo i gdje su te granice kad odlučimo da odemo”, navela je kompozitorka Popović.
Ističe da se nada da će osim koncertnog izvođenja doći i do inscenacije ove opere.
“Nadam se da ćemo moći da nadgradimo naše ostrvo, ali ne remeteći njegovu arhitekturu zato što mislim da je ovo ipak intimna stvar. Ovo djelo ne mogu da zamislim sa većim ansamblom, sa mnogo više ljudi. 25 godina čekanja nestane u sat i 15 minuta muzike. Mislim da je ovaj jedan emotivni talas ipak prebacio publiku i mislim da je važno da se o ovoj legendi pjeva, veze, pleše i iskreno se nadam da će još neko da se okuraži da napravi neki drugi vid izražavanja i čuvanja baštine koji podrazumijeva gledanje sa strane”, dodala je kompozitorka.
Sopran Natalija Radić, djevojčica Doris Franović i glumica Dubravka Drakić sjajnim vokalnim izvedbama oduševile su publiku koja ih je na samom kraju nagradila višeminutnim aplauzom i stajaćim ovacijama.
“Mislim da smo imale ogromnu sreću prije svega što je Irena bila sa nama i što su članovi ansambla Boka izuzetni muzičari i što su imali strpljenje i razumijevanje za mene koja sam iz potpuno druge sfere. Meni je bio veliki profesionalni izazov, a na kraju mi je bila radost zato što svi kažu da sam nekako i ja sa glumačke strane donijela priču i sudbinu jedne žene o kojoj se manje zna i uopšte tu temu čekanja, onoga što jeste žena, što jeste žensko biće, žensko tkanje u našem identitetu i onome što jeste naša današnjica. Mnogo je bitno da smo uspjeli da jedan potpuno novi sadržaj donesemo na tu temu", istakla je Drakić.
Napominje da vrijednost opere ne leži samo u njenoj aktuelnosti, već i pričanju autentičnih priča iz naših sredina.
“Poenta je u tome da nedovoljno pričamo naše priče. Nama su draže tuđe priče, mi se sklanjamo, mi ne znamo ko smo, mi ne volimo to što imamo i mislim da je u tom smislu najbitnije da svaki grad, svako selo, krije neku posebnu, inspirativnu i važnu priču koja čeka svoj prostor. Mi smo probali kroz sudbinu Jacinte Kunić i taj goblen koji je sada već relikvija da ispričamo jednu priču kako se nekada živjelo na ovim prostorima, zašto je važno da se o tome priča, šta sve žensko biće u sebi ima i šta sve žena treba da radi da bi bila onakva kakva se očekuje da bude. Uopšte tema čežnje, usamljenosti, koja je izuzetno prisutna je nešto što nas umjetnike posebno inspiriše, a meni se čini da ovakva izvedba može samo da oplemeni ljude koji dođu da je vide. Čuti da se pjeva na našem jeziku u ovoj formi je i za mene bilo veličanstveno, a vjerujem da je tako bilo i publici,” ispričala je Drakić.
Zadovoljstvo što je 24. izdanje KotorArta zaokruženo upravo koncertnim izvođenjem opere Gospa od Škrpjela izrazio je Ratimir Martinović, generalni i umjetnički direktor KotorArta koji je sumirao utiske od samog otvaranja, pa do posljednje večeri festivala.
“Otvaranje festivala je bilo višestruko zanimljivo.Kada se radi o umjetničkom dijelu programa on je bio posveta Crnoj Gori i priči o uticaju muzičara iz Austrougarske monarhije na muzički život Crne Gore. Kotor je potpuno drugačija priča od Crne Gore kada se radi i o muzičkom životu, a sinoćna opera je upravo bila posveta Kotoru”, poručio je on.
Jako im je, kaže, važno da taj ram bude domaći, lokalan, a u taj ram stane cijeli svijet.
“Stao je i ove godine, ne samo po pitanju zemalja iz kojih su nam umjetnici dolazili, nego i po pitanju žanrova. Bilo je puno ansambala, formi, imali smo fantastične programe u koje bih ubrojao i ovaj sinoćni. U ovoj istoj dvorani slušali smo Andreja Gugnjina, Dragana Đorđevića Suzukija, nevjerovatan ansambl Janoška. Na trgovima smo čuli simfonijske orkestre, džez dive, imali smo predstave, puno koncerta za djecu”, kazao je.
Pogledi djece koja su, kaže, u nevjerici čemu su izložena dok su slušala opere za djecu i prisustvovala muzičkom bioskopu meni se čine kao zalog za budućnost.
“To je temeljno važno ne samo za KotorArt kao festival već i za bilo šta gdje promišljamo budućnost ovog prostora, ove države, ove nacije, jer bez obrazovanja i najmlađih populacija ne možemo se nadati ničemu dobrom,” istakao je Martinović.
Iako je 24. izdanje KotorArta tek završeno, organizatori najavljuju da je više važnih koncerata već isplanirano za sljedeću godinu kada će biti obilježen značajan jubilej - 25. godina Međunarodnog festivala KotorArt.
