Mislim da je satira bila potrebna u Crnoj Gori svih ovih godina, bez obzira na to ko je bio vlast, a ko opozicija. Ono što sam ponio iz "Grafita" i prenio u Asošijeted pres (AP) i Glas Amerike jeste ta priča o slobodi i improvizaciji u nemaštini. Izlazili smo kao "katkadnik i beskućnik", kazao je večeras na tribini „Grafiti – hronika jednog vremena“, održanoj na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost (FCJK) na Cetinju, novinar i direktor Odjeljenja za Evroaziju Glasa Amerike, Alen Mlatišuma, piše Portal ETV.
Tribinu su organizovali FCJK i Crnogorski PEN centar povodom 25 godina od izlaska posljednjeg broja časopisa "Omladinski grafiti", odnosno časopisa "Grafiti" - kako je bio naslovljen u posljednjih nekoliko brojeva.
Nekadašnji izvršni direktor ovog časopica poručuje da na "Grafite" gleda kao na stanje urbanoga duha.
“Tu su se nekako svi okupljali. Mi smo tada bili top-komjuniti. To je nešto strahovito lijepo, kada imate toliko ljudi koji su vam dragi i koji žele da doprinesu buntovničkoj ideji. Ono što sam ponio kroz čitav kasniji život jeste spoznaja da nam nije bio potreban nikakav skupi marketing da bismo nešto uradili. Mi smo znali da je to dobra ideja”, dodao je Mlatišuma.
Istakao je da ovu državu kontrolišu političke partije otkako zna za sebe.
“Političari žele da budu ono što oni misle da jesu”, poručio je Maltišuma.
Foto: Portal ETV / V.LJ.
"Imali smo potrebu da urlamo na sve ono što se dešavalo oko nas"
Na tribini se okupio veliki broj ljudi, a jedan od osnivača „Grafita“ i novinar Duško Mihailović kazao je da na nekad nijesu mogli ni da sanjaju da će ovoliko ljudi biti zainteresovano danas za priču o ovom časopisu.
“Prvi broj „Grafita“ je štampan, a njegov izdavač bilo je Društvo mladih ekologa. Nas četvorica smo maltene oteli tu novinu. Društvo je bilo pod kontrolom vlasti, ali su nas oni pustili da radimo ono što hoćemo. Kada je izašao prvi broj, nijesu bili oduševljeni”, kazao je Mihailović.
Prvi broj, kako je podsjetio, štampan je dva puta.
“Ono što ih je najviše iziritiralo bilo je to što smo na prvoj stranici objavili oglas kojim smo pozivali našu generaciju da se ne odaziva pozivu vojsci JNA. Tako smo postali dio te zavjere glavne... Imali smo potrebu da urlamo na sve ono što se dešavalo oko nas. Napravili smo igralište na kojem smo se igrali”, naglasio je Mihailović.
Govoreći o jednom od osnivača i antiratnih aktivista devesetih godina Saši Raoniću, Mihailović je kazao da je Raonić simbol te generacije.
“Saša Raonić je mnogo više od osnivača „Grafita“. Godine 1992. podigao je ono što je danas crnogorska državna zastava na jarbol Skupštine Crne Gore, prvi put nakon okupacije 1918. Godine”, kazao je on.
Mihailović je rekao i da je energija koju je Saša Raonić imao bila posebna.
“Ko god da ga pomene, probudi se neka emocija”, naveo je Mihailović.
"Prozor u slobodu i svjetlo u mraku"
Novinar AP-a Peđa Milić kazao je da su za njega "Grafiti" i danas isto.
“Za mene su „Grafiti“ i danas to što su bili – tamo smo se inficirali nekom slobodom izražavanja. Bili su i prozor u slobodu i svjetlo u mraku, jer su to bile ratne godine, vrijeme inflacije... Ja sam se priključio 1994. godine. „Grafiti“ su se prodavali kao ulaznice za klub... Bilo je to nešto potpuno drugačije”, pojasnio je Milić.
Prema njegovim riječima, u tom periodu se desilo "cijepanje" Demokratske partije socijalista (DPS), koje je podijelilo i medije i cijelo društvo.
“A mi to nijesmo tako prihvatali, jer smo mislili da tako ne treba”, istakao je Milić.
"Svaka naslovna strana metikulozno sastavljana"
Novinski fotoreporter Stevo Vasiljević je kazao da su „Grafiti“ došli do njega.
“Meni pomalo smeta kada u nekom kolokvijalnom sjećanju laičke mase kažu da su „Grafiti“ fotomontaže. Mnogo je važnije ono što je u tim njima pisalo. Svaka naslovna strana bila je toliko metikulozno sastavljana, djelić po djelić. Nijesu nastajale u trenutku, već su se slagale sloj po sloj. Svaku od njih možemo da razložimo na nekoliko članaka”, rekao je Vasiljević.
Kako je poručio - mnogo je važnije ono što piše.
“...riječi, a ovo je samo bio metod kojim smo našoj čitalačkoj publici ponudili jedan od komunikacionih kanala za koji smo smatrali da će najbolje doprijeti do nje”, dodao je Vasiljević.
Kako je pojasnio, „Grafiti“ su imali mnogo manje fotomontaža nego što je bilo brojeva.
“Kada razmišljam o „Grafitima“, budem poprilično razočaran jer mi se čini da ih nijesu pročitali. Sve te elite danas zapravo su ljudi s kojima smo pokušavali da komuniciramo. Oni su danas isti oni s kojima smo se sprdali devedesetih. Živio sam do noćas u nekakvom ubjeđenju da smo promašili temu, da nijesmo imali nikakvog uticaja. Ovoliko ljudi je unazadilo tu moju crnu misao”, istakao je Vsiljević.
Rekao je i da je njegova generacija živjela u državi koja nije imala ni film, ni fudbal, ni rokenrol.
“Danas je jako teško napraviti „Grafite“. Toliko je smiješno ovo što svakog dana čitamo u medijima, paramedijima i na društvenim mrežama da ja ne znam kako napraviti nešto smješnije od toga”, istakao je Vasiljević.
Foto: FCJK
I dalje se borimo protiv nečega što je opšteprihvaćeno u društvu
Član The books of knjige Aleksandar Radunović Popaj je kazao da se sjeća atmosfere i toga kako su se osjećali dok su radili "Grafite".
“Mi smo imali priliku da se bunimo protiv stvari koje nijesu bile dobre. Opšta atmosfera u društvu bila je takva da je to bilo prihvaćeno. A onda se pojavila grupa ljudi. Svi smo pisali pod pseudonimima. Rekao bih da je ipak lijepo jer smo oduvijek bili na istim pozicijama. Imali smo priliku da se priklonimo establišmentu, političkim partijama koje su na vlasti, ali čini mi se da je to jedno od naših najvećih dostignuća – danas smo i dalje na istim pozicijama, i dalje se borimo protiv nečega što je opšteprihvaćeno u društvu”, pojasnio je Radunović.
Milić je ranije pitao Radunovića kako danas uspijeva biti smješniji "od ovoga što se dešava", na šta je on odgovorio da ono što je smiješno njima ne mora nužno biti smiješno i većini građana Crne Gore.
“To što je naša perspektiva takva ne znači da je nužno dijeli i većina. Veliki broj ljudi vjeruje. Neko, možda, da mu se ne bi srušio svijet u koji vjeruje. To što smo mi radili i što radimo i danas, čini mi se da je smiješno jednom broju ljudi, dok većina kaže: „Dobro je". Bitno je da smo i dalje protiv svega toga i što nijesmo uvučeni u to da postanemo dio partijskih nomenklatura. Siguran sam da se protiv vlasti treba boriti, jer mislim da vlast kvari ljude. Ne mogu da shvatim mladog čovjeka koji uđe u političku partiju koja je na vlasti 20, 25 ili 30 godina. Mladost ti nosi buntovnost, a većina mladih ulazi u to da bi se uhljebila”, naglasio je Radunović.
On je podsjetio i na period litija.
“Kada su bile litije, pojavio se veliki broj botova i svi su radili za buduću vlast. Hoću da kažem da je pogrešno kada ste plaćeni da radite ovakve stvari. Poslije svih ovih godina, čini mi se da smo i dalje na pravoj strani. Podsjetiiću na onu Kamijevu misao da je suština u tome da se bunimo”, zaključio je Radunović.
"Upravo proglašavanje ratnih zločinaca za heroje, najdirektniji i najbolniji podsjetnik na devedesete"
Moderator Stefan Todorović kazao je da izložene naslovnice vraćaju u vrijeme kada su „Grafiti“ nastajali.
“Bile su to devedesete, vrijeme ratnog ludila, dubokih društvenih raslojavanja, potresa i podjela, kao i raspada zajedničke države. Nažalost, to vrijeme i duh toga vremena žive i danas. Kada pogledamo situaciju u Crnoj Gori i regionu, vidimo da su oni i dalje prisutni u mnogim segmentima društva, iako smo mislili da su ostali iza nas. Upravo su veličanje i slavljenje ratnih zločinaca, kao i njihovo proglašavanje za heroje, najdirektniji i najbolniji podsjetnik na devedesete”, istakao je Todorović.
Prema njegovim riječima, autori „Grafita“ bili su ljudi koji su se tokom devedesetih godina suprotstavljali ratnoj propagandi, mržnji i tadašnjem ludilu, boreći se za normalnost.
Foto:Portal ETV / V.LJ.
O "Grafitima"
Omladinski grafiti crnogorski je humorističko-satirični časopis koji je izlazio u Podgorici od 1993. do 2001. godine.
U početku je štampan s podnaslovom nezavisni crnogorski magazin za mlade, a u kasnijem periodu mijenja podnaslov u „katkadnik i beskućnik“ i „naše gore list.“ Nekoliko posljednjih brojeva časopisa izašlo je pod naslovom Grafiti.
Omladinski grafiti su se na duhovit i satiričan način bavili crnogorskom svakodnevicom 90-ih godina XX vijeka. Bili su ključni punkt urbane kulture u Crnoj Gori, okupljajući sve važnije supkulturne grupe toga vremena, poput Šurdi, Mozga eliminatora, Republike Zabjelo, The Books of Knjige... Uređivačka politika časopisa bila je kritički usmjerena prema crnogorskim i jugoslovenskim vlastima, sadržala je snažnu antiratnu, antiklerikalnu i antinacionalističku notu. Kao promoter crnogorske kulturne emancipacije časopis je bio na udaru oficijelnih političkih krugova.
Među popularnim stalnim ili povremenim rubrikama Omladinskih grafita izdvajaju se: Mićunova pošta, Pismeni zadaci The Books of Knjige i Śutri dan, priče Brčka Brčkovića, uvodnici Peđe Milića, kolumne Tomislava Jokića, Republike Zabjelo i Zanosnog Dugajlije alias Sejda Alijaja i dr. Pored duhovitih, provokativnih i prodornih tekstova, Grafiti su se izdvajali i prepoznatljivim naslovnicama koje su najčešće preko fotomontaže na parodičan način tretirale aktuelne političke i društvene teme.
Osnivači časopisa bili su Saša Raonić, Zoran Simonović, Nikola Đurković i Duško Mihailović. Neki od članova redakcije i saradnika Omladinskih grafita bili su Peđa Milić, Miško Đukić, Sejdo Alijaj, Goran Nikčević (Brčko Brčković), Željko Milović, Saša Radunović, Alen Mlatišuma, Vojo Mistović, Zoran Bojović, Peđa Vušurović, Stevo Vasiljević, Darko Ivanović Skočko, Andrej Nikolaidis, Sonja Joličić, Goran Gošović, Peđa Đonović, Danilo Radulović i drugi.
