Izvršna direktorica UMHCG Marina Vujačić smatra da u odnosu na zaštitu prava djece u stvari pokazujemo sebe kao društvo, pokazujemo kakvi smo to.
Vujačić je ocijenila da uzrok čestog isključivanja, marginalizacije i nedovoljne vidljivosti djece s invaliditetom leži u deklarativnom dobročinstvu, a u stvari u suštinskom zanemarivanju.
“Pod izgovorom najboljeg interesa djeteta često se donose rigidne i loše odluke, i to bez učešća djece, bez mogućnosti da izraze volju, htjenja, i želje, bez prilagođavanja postupaka njihovom uzrastu i zrelosti, i njihovog učešća u tim postupcima. Umjesto podrške porodici često se dešava viktimizacija, i osuda same porodice, i tako u krug samo tretiramo posljedice, a nikako da otvoreno govorimo o uzrocima”, ukazala je Vujačić.
Istakla je da institucije i službe sistema ne poklanjaju dužnu pažnju u istraživanju i procesuiranju nasilja nad OSI, uključujući posebno djecu, odnosno djevojčice i žene.
“Zabluda je i opasan scenario ako društvo i institucije sistema smatraju da su djeca i odrasle OSI zaštićene od nasilja, da nijesu njegove žrtve i da ga ne trpe jer živimo u humanom društvu. Naprotiv, ne samo da istraživanja pokazuju suprotno već i naša praksa”, navela je Vujačić.
OSI, kako je objasnila, nijesu uvijek zaštićene ni u svojim porodicama, niti od strane neposrednih pružalaca usluga, u zajednici ili u ustanovama.
“Zato institucije i službe sistema umjesto stigmatizacije i nepovjerenja moraju pokazati svoju otvorenost i podstaći prepoznavanje i prijavu nasilja od strane OSI i nikako ne zaključivati da nasilja nema, zato što ga OSI ne prijavljuju. Nasilje se ne prijavljuje jer ga žrtve koje nijesu generalno prihvaćene u društvu i čija različitost nije podstaknuta ne prepoznaju, smatraju da logičnim slijedom stvari i opravdanom kaznom, i na kraju zato što se plaše posljedica i gubitka ionako male i često neadekvatne podrške, ne videći izlaz i izbor drugih opcija i mogućnosti”, jasna je Vujačić.
Poručila je da nema vremena za čekanje.
“Ne možemo da slušamo opravdanja da je nešto proces i kako je prije deset godina stanje bilo lošije jer prolazi život za sve to vrijeme, on ne čeka da mu prethodi novac. On je sam za sebe proces, prolazi brže nego promjena svijesti, i jednostavnije nego ijedna reforma. Zato hoćemo promjene u ovom trenutku i na ovom mjestu jer je uvijek mjesto i vrijeme za promjene nabolje”, istakla je Vujačić.
Istakla je da se zakonodavstvo u oblasti prava kako djece tako i starijih osoba s inavliditetom mora sistematski unapređivati i potrebno je uraditi revizije već donijetih rješenja oduzimanja poslovne sposobnosti.
“Mora se omogućiti suštinsko učešće kako djece tako i odraslih OSI u procesima donošenja odluka što nije slučaj u praksi. Vlada mora što skorije donijeti odluku o formiranju Savjeta za prava osoba s inavliditetom. Najveći dio zadatka i posla u reformi je upravo pred Ministarstvom pravde ljudskih i manjinskih prava”, kazala je Vujačić.
Šef predstavništa UNICEF-a u Crnoj Gori Huan Santander rekao je da su djeca sa smetnjama u razvoju među najugroženijom djecom u Crnoj Gori, iako imaju ista ljudska prava kao i druga djeca, njihove šanse da ih ostvare značajno su manje.
“Veća je vjerovatnoća da budu žrtve nasilja. Prema podacima MONSTAT-a i UNICEF-a, procjenjuje se da je 83 odsto djece sa smetnjama u razvoju uzrasta 1–14 godina doživjelo neki vid nasilnog disciplinovanja od strane članova svoje porodice. Djevojčice sa smetnjama u razvoju suočavaju se sa većim rizikom od nasilja i zanemarivanja od ostalih djevojčica u društvu”, rekao je Santander.
Istraživanje koje je UNICEF sproveo u ovom regionu, kako je ukazao, pokazuje da su pravosudni sistemi ostali nepristupačni za najranjivije članove društva kao što su djeca sa smetnjama u razvoju.
“Najjednostavnije rečeno – djeca sa smetnjama u razvoju često su nevidljiva za sistem i to moramo odmah promijeniti. Dok mi ovdje govorimo, ova djeca se svakodnevno suočavaju s nepravdom. Ona nemaju vremena da čekaju rezultate dugoročnih reformi, jer do tada više neće biti djeca. Moramo odmah da sprovedemo sistemske promjene”, poruka je Santandera.
Primijetio je da se neke promjene već dešavaju i da polovina crnogorskih opština danas pruža uslugu dnevnog boravka, u vidu rada dnevnih centara, porodicama sa djecom sa smetnjama u razvoju, dok je prije deceniju to činila samo jedna opština.
“Ovaj napredak treba nastaviti tako da svaka opština bude u prilici da ponudi uslugu kakav je dnevni centar za djecu sa smetnjama u razvoju, kao i da svako dijete u Crnoj Gori ima pristup kvalitetnom inkluzivnom obrazovanju. Uz to, domovi zdravlja moraju bolje podržati razvoj djece sa smetnjama u razvoju, naročito u prvim godinama njihovog života, s obzirom na to da intervencije tokom ovog perioda mogu spriječiti kasnija kašnjenja u razvoju”, smatra Santander.
Ukazao je da pravosudni sistem treba da obezbijedi besplatnu pravnu pomoć djeci sa smetnjama u razvoju u situacijama kada su njihova prava povrijeđena.
“Pored toga, potrebna nam je i bolja saradnja između pružalaca usluga u različitim sektorima – obrazovanju, zdravstvu, socijalnoj i dječjoj zaštiti i pravosuđu. Ovo je od presudnog značaja. Moramo da nastavimo da gradimo inkluzivne zajednice koje djeci sa smetnjama u razvoju pružaju mogućnost da zajedno sa svojim vršnjacima idu u školu, pozorište, muzej, biblioteku, plažu ili igralište. Crna Gora je već pokazala da su pozitivne promjene moguće. Ipak, pred nama je dug put i dosta posla”, jasan je Santander.
Predstavnica UMHCG-a Anđela Radovanović kazala je da dok god se institut oduzimanja poslovne sposobnosti primjenjuje nad OSI i to isključivo zbog njihove invalidnosti, ili pretpostavljene invalidnosti kao ličnog svojstva, ne može se govoriti o jednakosti i nediskriminaciji OSI i o poštovanju njihovog dostojanstva i integriteta ličnosti.
“Crnogorsko materijalno i procesno zakonodavstvo definiše poslovnu sposobosti u najvećoj mjeri ili skoro isključivo samo na osnovu prepostavljene ili stvarne invalidnosti, kao ličnog svojstva, pri tome je poistovjećujući sa stanjem zdravlja, iako ova dva pojma uopšte nijesu sinonimi. Osobama s inavliditetom kojima se oduzima poslovna sposobnost često bivaju uskraćena brojna prava, kao što su pravo na brak i porodicu, pravo na odgoj djece, na upravljanje imovinom, zaposlenje itd”, rekla je Radovanović.
Objasnila je da su poslovna sposobnost i mentalna sposobnost različiti pojmovi.
“Poslovna sposobnost je mogućnost jedne osobe da bude nosilac prava i obaveza i da koristi ova prave i obaveze. To je od presudnog značaja za postizanje suštinskog učešća u društvu. Mentalna sposobnost odnosi se na vještine donošenja odluka, koje prirodno variraju od osobe do osobe i mogu biti različite za datu osobu u zavisnosti od mnogih faktora, uključujući faktore u okruženju i društvene faktore”, pojasnila je Radovanović.
Navela je da su, od septermbra 2017. zaključno s decembrom prošle godine, pred sudovima pokrenuta 562 potupka za oduzimanje poslovne sposobnosti.
“Broj predmeta u kojima je donijeto rješenje o potpunom oduzimanju poslovne sposobnosti je 316 (u ovaj podatak nije uračunata statistika opštine Berane, što znači da ova brojka može biti veća za 24 jer je toliko postupaka bilo podnijeto u periodu od septembra 2017. do decembra 2020). U 19 predmeta je donijeto rješenje o djelimičnom oduzimanju poslovne sposobnosti. U šest predmeta je donijeto rješenje o vraćanju poslovne sposobnosti. U toku su 23 predmeta”, navela je Radovanović.
U 30 predmeta, kako je rekla, obustavljeni su postupci za oduzimanje poslovne sposobnosti.
“Broj predmeta u kojima se sud oglasio nenadležnim je osam. U 13 predmeta su zahtjevi za oduzimanje poslovne sposobnosti bili odbijeni kao neosnovani. Broj predmeta u kojima su zahtjevi za oduzimanje poslovne sposobnosti odbačeni je 17. U 110 predmeta su povučeni zahtjevi za oduzimanje poslovne sposobnosti. U pet predmeta došlo je do prekida postupka”, kazala je Radovanović.
V. d. generalne direktorice za zaštitu i jednakost lica sa invaliditetom u Ministartsvu pravde, ljudskih i manjinskih prava, Aleksandra Popović, rekla je da su usvajanjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vanparničnom postupku unaprijeđene procedure u postupku oduzimanja poslovne sposobnosti koje pružaju garanciju za pravilnu primjenu ovog instituta.
“Izmjenama i dopunama Zakona o vanparničnom postupku iz 2018. godine izvršena je dopuna Člana 102 Zakona o parničnom postupku kojim se obezbjeđuju da troškovi prevođenja na znakovni jezik stranke ili učesnika u postupku pred sudom padaju na teret suda”, kazala je Popović.
Uvjerena je, kako je rekla, da partnerstvo i saradnja sa nevladinim organizacijama predstavljaju važan segment napretka i razvoja ljudskih prava lica s invaliditetom u skladu sa Konvencijom Ujedinjenih nacija.
“Ministarstvo pravde, ljudskih i manjinskih prava preko Komisije za raspodjelu sredstava nevladinim organizacijama u prethodne tri godine, na nivou oba nekadašnja resora, je podržalo oko 78 projekata ukupne vrijenosti 1,5 miliona eura u ovoj oblasti”, kazala je Popović.
Najavila je da će povezanost i dobra saradnja NVO sektora i institucija biti još intenzivnija i sveobuhvatnija u narednom periodu.
