Američki predsjednik, Donald Tramp, koji je poznat i kao veliki pomiritelj naroda i prvi laureat jedinstvene FIFA medalje za mir, svijetu je čestitao novu 2026. godinu tako što je napao malu suverenu i nezavisnu južnoameričku državu i kidnapovao njenog predsjednika i njegovu suprugu. Naravno, potpuna je slučajnost da napadnuta država posjeduje jednu od najvećih svjetskih zaliha nafte.
Za stanovnike Balkana i Jugoistočne Evrope, važno je reći da američki napad na Venecuelu ima net-pozitivan efekat za Rusiju i za Kinu
Na propelerima američkih bombi koje su padale po glavnom gradu Venecuele u prvim danima nove godine, svijet je vraćen u neka mračna prošla vremena. Gurnut je u okvire inkarnacije davnošnje imperijalne doktrine o ljubomorno čuvanim sferama uticaja i interesa. Povodeći se egoističnim naporima američkog predsjednika da svemu utisne lični pečat, naša nova realnost se može imenovati i kao Tramp-Monroova doktrina.
5Potpuno je irelevantno da li se slažemo ili ne sa politikom koju je vodio i s modelom vladanja koji je praktikovao venecuelanski predsjednik Maduro. Ono što je važno jeste činjenica da je Tramp upravo reducirao nezavisnu državu na nivo američke kolonije. Osim toga, Tramp je bio veoma skeptičan oko kredibiliteta i sposobnosti nobelovke i lidera opozicije, Marije Korine Mačado da vodi Venecuelu nakon Madura. Stoga je vjerovatno da ćemo ubrzo vidjeti instaliranje neke poslušničke kolonijalne vlade čiji će osnovni i jedini posao biti da preuzme kontrolu nad venecuelanskom naftom i zaustavi njen odliv ka Kini.
Na širem planu međunarodnog poretka i međunarodnih odnosa koji su taj poredak činili, američki napad na Venecuelu i planirana okupacija te suverene države koju je bez dvoumljenja najavio Donald Tramp je novi pad liberalno-demokratskog poretka koji je postojao u SAD-u u ambis bezakonja i tiranije. Ovaj napad na Venecuelu je konačna potvrda kraha međunarodnog poretka uspostavljenog nakon 1945. godine koji je, istini za volju, bio daleko od idealnog ali donekle funkcionalan.
Sada ulazimo u džunglu u kojoj američki predsjednik već prijeti kritičarima njegove vojne agresije, kao što je to uradio nakon kritike koju mu je povodom napada na Venecuelu uputio predsjednik Kolumbije, Gustavo Petro. Zato nije nemoguće da Venecuela bude prva u nizu država u američkoj sferi uticaja koje imaju puno razloga da se plaše neokolonijalnih ambicija predsjednika Trampa.
Ono što se dešava u Venecueli je ilegalno i u direktnoj je suprotnosti s kodeksom međunarodnog prava koje se bavi zločinom agresije kako je to definisano članom br. 8 Rimskog Statuta Međunarodnog krivičnog suda. Kidnapovanje Madura je ludilo koje naš poslovično nesigurni svijet čini drastično nesigurnijim za svakoga.
Ovo je takođe i rastakanje zadnjih komadića međunarodnog kredibiliteta SAD. Ko god i šta god dođe na vlast nakon Trampa, biće potrebne decenije da se SAD iznova konstituišu kao kredibilna i normalna država u bilo kojem obliku i obimu. Šteta koju je Trampova administracija napravila sopstvenoj državi i cjelokupnom korpusu međunarodnih odnosa je nesumnjivo višegeneracijska.
Za stanovnike Balkana i Jugoistočne Evrope, važno je reći da američki napad na Venecuelu ima net-pozitivan efekat za Rusiju i za Kinu. Ove dvije autoritarne para-imperije su protivzakonitim činom američke agresije na nezavisnu i suverenu državu dobile blanko-ček da rade šta im se prohtije u njihovim sferama interesa.
To je, uostalom, suština Monro doktrine: svako se bavi problemima u sopstvenom ataru i ne viri preko komšijske imperijalne ograde. Bez obzira na izraze zabrinutosti i osude američke agresije na Venecuelu koje su došle iz Moskve i iz Pekinga, vjerujem da je ovo nova monroovska realnost u svijetu.
Ono što se ne smije zanemariti jeste da je Balkan integralni dio ruske interesne sfere, te da ovaj blanko-ček važi i za sve Ruske proksije u regionu.
