Koliko je tek stranica teksta ispisano povodom ovovremenog negativnog inepovratnog uticaja mašine na čovjeka. Kolliko je izrečeno humanističko kulturoloških analizai upozorenja po kojima se pod uticajem pametnih tehnologija,velikih baza podataka, algoritama ičipova, mijenja paradigma epohe.
Nažalost stiče se utisak da to previše u edukativnoj ravni i ne zanima sveukupnu javnost. Čovjek postaje svjesni digitalni podanik - dobrovoljac u mnogim novotehnološkim eksperimentima. Pobjeda digitalnih oligarha i tehnika nad logosom više je nego očita. Naravno, u svim ovim ubrzanim procesima nije imun ni fenomen igre, njena ontologija i filozofija smisla.
Igra, taj poredak pra-autentičnosti koja u razlici bilježi smisao postojanja danas je pod uticajem mašinskog svijeta izložena raznim izazovima iopasnostima.
Praksa ne opovrgava zabrinutost. Naprotiv.
Konačno, i kao kolokvij i pitanje - da li je čip i zašto (ne)savršen?
Može li implementiran u i oko čovjeka,izračunati i izraziti njegovu suštinu, njegovo bivstvo. Gdje, kako i koliko pomaže, ako i gdje i zašto odmaže ljudskoj suštini. I suštinski kakvu kvalitativno vrijednosnu nam pomoć, izuzmemo li mantre o efikasnosti, čip donosi? Dijalog kojeg nema. Umjesto argumentum najšire inkluzije, živi se od spektakl iluzije.
Čip, ime kontrole i nadzora nad čovjekom? Homo mašina. A šta je između namjere i posljedice, benefita i štete?
2Između ostalog o ovom fenomenu nam govori - upozorava ovogodišnje Svjetsko prvenstvo u fudbalu. Još preciznije, meč između Hrvatske i Portugala, na kojoj je čip - senzor ugrađen u fudbalsku loptu registrovao njen kontakt sa kosom (!) fudbalera, što je bio i dokaz - razlog za poništavanje gola Hrvatskoj, a time i uticaja na mogući ishod meča u njenu korist. Tek i ovim povodom otvorila su se sa razlogom mnoga pojavna široka pitanja mašinocentričnog svijeta. Makar i na kratko otvorena.
Lopta jeste okrugla, ali pokazalo se da čip, ili odluke na njemu, nijesu baš savršene. A ljudski, sudijski faktor podlegao je radikalnom čip nalazu - pritisku odbijajući da prihvati i tumači ono što se definiše igrom i prostorom, njenim konkretnim duhom i kontekstom, ne narušavajući pritom dominantnost osnovnih pravila fudbalske igre. Konačno, dodir lopte i kose nije promijenio kretanje - putanju lopte, što i jeste suština pravila FIFA-e, odnosno čip tehnologije, ovoga puta očito loše tumačene, sve do nivoa kafkijanske krivice.
Naime, riječ je gdje je granica između preciznih nalaza i tehnološkihinovacija, i onih koji obesmišljavaju ontologiju i prirodu igre, njenu magiju spontanost, lucidnost, intuitivnost i nepredvidivost igre koju, pokazalo se, može obesmisliti senzor ugrađen u fudbalsku loptu.
Tek, procesi automatizacije i tehno intervencije široko i duboko integrisani, ipak ne mogu do kraja biti linearno postavljeni.
Duh igre, ne samo kao sportski fenomen, već kao civilizacijsko - kulturološka dimenzija samopotvrde čovjeka, mora imati održivi balans između jasnih pravila i duha slobode igre, koja ne može biti oktroisana perifernim, senzorskim nano titrajima laboratorijskih mikroskopa, pod čijim uvećalima se ne vidi ono najbitnije - igra i u njoj čovjek. Kako na terenu, tako i emocijama na tribinama.
U konkretnom tematu - povodu, igra gubi tamo gdje čip za dlaku pobjeđuje.
