Kako se civilizacija razvijala, mnogi od pritisaka prirodne selekcije koji su nekada oblikovali našu vrstu - bolesti, suša i surovi vremenski uslovi - smanjeni su modernim ljekovima, sanitacijom i pouzdanim pristupom hrani.
Ali doktor Džejson Hodžson, antropolog i evolutivni genetičar sa Univerziteta Anglija Raskin u Velikoj Britaniji, kaže da se evolucija „nedvosmisleno“ nastavlja i danas.
To možemo da tvrdimo zato što određeni geni postaju češći u nekim zajednicama.
Ali to se dešava kroz mnoge generacije, tako da „niko neće doživjeti da vidi evolutivne promjene za života“.
Ljudska varijacija
Brajana Pobiner, paleoantropološkinja u Nacionalnom prirodnjačkom muzeju Smitsonijan u SAD, kaže da je ishrana odigrala krupnu ulogu u našoj skorašnjoj evoluciji.
„Oko trećine ljudi na planeti danas može da svari mlijeko kao odrasle osobe“, kaže ona, dok prije 5.000 do 10.000 godina to skoro niko nije mogao.
„To je izuzetno brza evolutivna promjena“, dodaje.
Do toga je došlo kad su ljudi počeli da odgajaju životinje koje daju mlijeko i, tokom perioda gladi, oni koji su mogli da svare mlijeko - puno masti i proteina - bili su skloniji da prežive i proslijede dalje te gene, koji su se „raširili veoma brzo“, objašnjava Pobiner.
Drugi faktori životne sredine uticali su na ljudsku evoluciju još i dalje u prošlosti.
Kad je naša vrsta hiljadama godina migrirala u različite djelove svijeta iz Afrike, nailazila je na raznovrsne druge klime i razvila nove fizičke adaptacije.
Na primjer, svjetlija koža se razvila tamo gde je bilo manje UV zračenja, da bi pomogla u sintetisanju vitamina D.
Lokalne varijacije su se razvile „od toga što su se ljudi udaljavali jedni od drugih“, objašnjava Hodžson.
„Sada smo se svi spojili nazad na različite načine - kroz migracije, kroz globalizaciju, i tako dalje.“
Ova globalizacija znači da je moguće da ćemo doživjeti opadanje bioloških varijacija.
Ali stvari nijesu nužno toliko proste.
Hodžson je istražio nešto zvano neslučajno ukrštanje, što opisuje kao „kad organizmi preferencijalno biraju parove sličnije sebi samima“.
Hodžson kaže da neslučajno ukrštanje može da „pojača“ bilo koju prirodnu selekciju koja se već dešava, pomogavši da neke osobine u populaciji postanu izraženije.
Istraživači su primijetili da „što ste viši, veća je vjerovatnoća da će i vaša supružnica to biti“, na primjer.
„Visina i težina, crte lica i razne druge stvari pokazali su se neslučajnim kod nekih, ali ne i kod nekih drugih“, kaže on, što „na kraju utiče na učestalost gena“.
Nešto od ovoga zavisi od društvenih i kulturoloških razloga - ljudi se vjenčavaju u okviru vlastite etničke grupe, na primjer.
I ovi faktori mogu da se mijenjaju u nekim populacijama.
„Postoji gomila i gomila stvari koje sve vrijeme utiču na ljudsku evoluciju“, kaže Hodžson.
'U ljudskim rukama'
Ali neki izbori koje pravimo ne utiču na evoluciju.
Na primjer, „ako odete u teretanu i vježbate i nabijete velike mišiće, to ne znači nužno da ćete proslijediti dalje gene za velike mišiće vašim potomcima“, kaže Pobiner.
Od ortodoncije do kozmetičkih zahvata, mnoge osobine mogu sada da se promjene za jedan životni vijek - oblikovane društvenim preferencijama umjesto prirodnom selekcijom.
Globalno gledano, 2024. godine je izvedeno blizu 38 miliona hirurških i nehirurških estetskih zahvata, prema Međunarodnom društvu estetskih zahvata plastične hirurgije (ISAPS).
To je rast od 40 odsto u odnosu na 2020. godinu.
Ova narastajuća sposobnost da promijenimo naš izgled znači da „ne morate nužno da izgledate onako kao što vaši geni kažu da treba da izgledate“, kaže Tomas Mejlund, bivši docent bioinformatike na Univerzitetu Arhus u Danskoj.
A u budućnosti možda na našem izgledu nećemo moći da radimo samo površinska dotjerivanja.
Naučnici koriste tehniku zvanu Crispr da preuređuju ljudske gene.
To praktično funkcioniše kao navođeni par molekularnih makaza: jedan dio pronalazi ciljani DNK a drugi ga preuređuje.
Tehnologija napreduje i počela je da se koristi za liječenje ograničenog broja genetskih stanja, kao što su neki poremećaji krvi.
Ako bude dovoljno napredovala i postala široko dostupna, jednog dana bi moglo biti moguće, u teoriji, promijeniti još više ljudskih osobina na genetskom nivou - ne postepeno tokom mnogo generacija, već namjerno, u jednom koraku.
I ako uradimo to u ćelijama zametne linije - onima koje postanu spermatozoid ili jajna ćelija - bilo kakva preuređivanja bi čak mogle da naslijede buduće generacije.
Ali daleko smo od mogućnosti da radimo to bezbjedno sa zagarantovanim rezultatima, a tehnika postavlja etička pitanja o „dizajnerskim bebama“ i stigmatizaciji, između drugih briga.
„Postoji univerzalni konsenzus danas da to nije nešto što smijemo da radimo na ljudima, bilo bi to potpuno neetički“, kaže Hodžson.
Ali on spekuliše da bi to moglo da se promijeni u budućnosti.
„Za 5.000 godina... vjerovatno će se to promijeniti, pretpostavljam - doći će vrijeme kad ćete od od neetičkog rada na preuređivanju genoma doći do tačke gdje će postati neetički to ne raditi, zato što ćemo moći da eliminišemo stvari kao što su nasljedne bolesti“, kaže on.
Ako tehnologija bude postala naširoko dostupna, mogla bi čak da pruži roditeljima opciju da biraju kako će njihova djeca izgledati preuređivanjem gena kako bi odabrali željene osobine.
„Mislim da će budućnost ljudske evolucije, u najširem smislu, zaista da se promijeni tako da postane nešto što je u ljudskim rukama, ali mi nijesmo još ni blizu te tačke“, kaže on.
Uz toliko toga što nam ostaje da razumijemo u vezi sa tehnologijom, „nadam se da neću doživjeti ništa od toga za mog životnog vijeka“, dodaje on.
Nova vrsta?
Mejlund kaže da je nemoguće predvidjeti kako će ljudi izgledati u budućnosti bez znanja o tome kako će se naše okruženje promijeniti.
Ako govorimo o zaista dalekoj budućnosti, možda bismo mogli postati čak i potpuno nova vrsta.
Prije milion godina, planetom je harala ljudska vrsta kao što je Homoerektus.
Naša vrsta, Homosapijens, nije se pojavila sve do prije oko 300.000 godina.
„Sačekajte milion godina i naši potomci će biti jednako različiti od nas kao što se Homoerektus razlikuje od nas“, kaže Mejlund.
Čak i tada, upozorava on, razlika između vrsta mogla biti biti manje očigledna nego što mislimo.
„Nijesam siguran da bismo prepoznali da je neko drastično različit od nas da je on Homo erektus“, kaže on.
Čak je moguće da bi naša vrsta mogla da se razdvoji na dvije, na primjer, ako bi neki od nas naselili novo okruženje kao što je svemir.
„Ako živite na Mjesecu, tamo je niska gravitacija. I na Marsu je niska gravitacija. Morate tome da se prilagodite“, kaže Mejlund.
Da biste zaista vidjeli razvoj nove vrste, ove populacije bi morale da budu potpuno izolovane od onih na Zemlji tokom brojnih generacija.
Ali što ako uopšte ne budemo prepustili evoluciji šansi?
Uz potencijal da promijenimo naše gene uz pomoć tehnologije, Mejund misli da je „pravo pitanje: 'Što ćemo odabrati?' a ne: 'Što će nam biologija uraditi?'“
