Pejzaži, primorske uvale, planinski masivi i kameni gradovi, bili su trajna inspiracija Aleksandra Aca Prijića, jednog od najvažnijih slikara druge polovine 20. vijeka. Svojim jedinstvenim likovnim izrazom, Prijić je uveo crnogorsku umjetnost u širi evropski kontekst.
Prijić je bio strastven čovjek, vrlo slojevita ličnost, temperatmentan, iskren u svemu što radi i citiraću.
„Izgarao je za sve do kraja i sve što je radio radio je do daske“, kolokvijalno rečeno – kazala je istoričarka umjetnosti Ana Ivanović.
Omaž „Svijet ne gubi boju“ na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju, pokazuje kako Prijićevi pejzaži dočaravaju duh i ljepotu Crne Gore dajući prirodi karakter ljudi, osjećaja i trajanja.
“Ja ga vidim kao mir njegovog nemira. Pejzaži koje je slikao su apsolutno otjelotvorenje mira za kojim je on, pretpostavljam, tragao cijelog života sa svojim vatrenim duhom i nemirnim temperamentom. On je u prirodi pronalazio poeziju. On je bio fasciniran crnogorskim kršem koji je za mnoge siv, ispošćen, nekako grub. Kada ga porediPrijićgovori: „Lubarda je u crnogorskom kršu tražio epiku, surovost ja u njemu pronalazim poeziju”,kazala je Ivanović.
Kroz čitav opus, Prijić koristi raznovrsne tehnike od ulja i pastela, do tempere i akvarela, gradeći prepoznatljiv i ličan likovni jezik.
Posebno se isticao u primijenjenoj umjetnosti, kroz izradu naslovnica knjiga i časopisa, oblikovanja vizuelnog identiteta institucija, kazao je grafički dizajner Nikola Latković.
“Njegove da kažem različite forme, novinske ilustracije, karikature, knjižnog dizajna, primijenjene plastike, vajarstva, koje ima neku ulogu među njima je jedan kuriozitet da je dizajnirao jednu od štafeta mladosti, a posebno su zanimljive monumentalne forme đe on nije imao problem kao „vatreni komunista“ da nacrta i Raspeće”, kazao je Latković.
„Od svih slika koje sam napravio u životu, ako je njih pet dobro – uspio sam kao slikar“. Upravo ta njegova misao možda najbolje govori o Prijićevoj posvećenosti umjetnosti.
“I to je ono što je Prijića vodilo kroz čitavo njegovo stvaralaštvo, a to je da je umjetnost polje traganja, da umjetnik stalno treba da traga. Da ograničenja koja postoje, bilo da su institucionalna ili politička, bilo koje prirode čak i lična, da ih stalno treba prevazilaziti, i da treba raditi na sebi. Uvijek treba biti u stalnom traganju”, objasnila je Ivanović.
Aleksandar Prijić bio je i jedan od onih koji su gradili temelje savremene likovne scene, kao direktor Muzeja NOB-a na Cetinju i Moderne galerije u Titogradu, ali i kao jedan od osnivača Udruženje likovnih umjetnika Crne Gore. Njegovo ime vezuje se i za prvu crnogorsku likovnu grupu „Trojica“ uz Branka Fila Filipovića i Gojka Berkuljana.
Dobitnik je značajnih nagrada za likovno stvaralaštvo i za društveno-politički rad, među kojima su: Nagrada Predsjedništva Vlade NRCG, 1948; Trinaestojulska nagrada za slikarstvo, 1961. i 1965; Nagrada Salona 13. novembar, Cetinje, 1968; Nagrada oslobođenja Titograda, 1968; Nagrada AVNOJ-a, 1973. godine.
U okviru omaža predstavljena je izložba plakata i drugih djela dizajna iz Prijićevog opusa. Muzičku atmosferu večeri upotpunio je gitarista Kristijan Đuranović.
Događaj su organizovali Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Crnogorski PEN centar i Centar za kulturu Prijestonice Cetinje.
