„Trenutno stanje osvetničkog pira pobjednika na izborima, pobjednička euforija srpskih popova i zavijanja Crne Gore u srpsku zastavu u koje je upala naša domovina neće dugo trajati. Crna Gora više nije zemlja siromašnih i neobrazovanih građana koje mogu zavarati ambiciozni političari koji utjeruju pravdu i demokratiju šireći maglu pomirenja prekađenu tamjanom i obećanom raju u srpskom svijetu“, ocijenio je u razgovoru za Portal Analitika ugledni crnogorski intelektualac, Marko Špadijer.
Naš sagovornik je istakao da sve čemu svjedočimo trenutno nije ništa drugo do reciklaža bolne istorije i već preživljeno poniženje.
„Građani odani svojoj zemlji i vični da brane svoje, koji cijene iznad svega slobodu, pravdu, čast i državu, nose gene otpora, ostaće njima privrženi dovijeka i znaće da se izbore i sa ovom pošasti“, poručio je Špadijer.
Ideološki borci i propagatori srpskog sveta, njegovi istoričari, pisci, kolumnisti, političari, sačinili su svojevrsni katehizis, obaveznu knjigu koja negatorski odgovara na sva pitanja o istoriji, naciji, crkvi, kulturi, jeziku, zastavi i svemu što se crnogorskim kazuje
ANALITIKA: Nasuprot građanski orijentisanoj Crnoj Gori o kojoj govorite, imamo vlast odanu crkvi, i to srpskoj. Kako Vi gledate na naprasni odlazak premijera Krivokapića u Beograd na noge crkvenim vlastima?
ŠPADIJER: Dok smo čekali bijeli dim za izbor mitropolita crnogorsko-primorske eparhije na zasijedanju Svetog arhijerejskog sabora SPC u Beogradu, odigrane su neke simultanke. Dosadašnji administrator vladika Joanikije, suočen sa konkurencijom, pozvao je crnogorskog premijera da prenese želje pravoslavno vjerujućeg crnogorskog naroda da su za njega, vjerovatno po logici kad je mogla crkva birati premijera, država može birati mitropolita. Kao znak odanosti SPC Krivokapić je trebalo da potpiše Temeljni ugovor sa patrijarhom Porfirijem. Kad do toga nije došlo, vladika Joanikije je procijenio da je podrška Krivokapića sada za njega otežavajuća, pa je demantovao premijera da je od njega tražio podršku.
Partijarh je ostao razočaran postupkom Krivokapića, a Joanikije zbog vjernosti SPC nagrađen izborom za crnogorskog vladiku. Odigrava se svetosavsko pozorišno prikazanije kojem amateri, tipa Krivokapića, nijesu dorasli.
ANALTIKA: Nedorasli premijer Krivokapić samo je još jednom pokazao da niti ima političke mudrosti, niti umijeća da se nosi sa pritiscima SPC, zvaničnog Beograda, parlamentarne većine...
ŠPADIJER: Prvi put od stupanja na dužnost premijera, mene je Krivokapić prijatno iznenadio. Možda je ovim postupkom samo slijedio Amfilohijev zavjet da ne dozvoli da crnogorska mitropolija izgubi svaku samostalnost, što vjerovatno sadrži tekst usaglašenog Ugovora, ali sam sklon da vjerujem da su u njegovom vjerski dizajniranom mozgu počela da se otvaraju polja racionalnosti i državničke odvažnosti. Iako mjesecima drži u tajnosti sadržaj Temeljnog ugovora i odlaže potpisivanje, vjerujem da je shvatio da bi vrh SPC ugovorom prisvojio bez ikakvog respekta sve crnogorske svetinje, a Patrijaršiju SPC stavio iznad države Crne Gore. Radi se o vlasništvu, o parama i moći. Kao i uvijek.
Vjerujem da je shvatio da koriste njegov vjerski i nacionalni fanatizam da ga privole da prekrši Ustav i zakone svoje zemlje - kako bi postigli svoj cilj. U istoriji bi se pridružio onima koji su 1918. godine prodali svoju domovinu i svoju crkvu. Pokazao je da u sebi ima onu crtu crnogorskog karaktera koja reaguje kad osjeti da će biti prevaren ili kad drugi nastoji da te ponizi i da ti oduzme slobodu. Međutim, Krivokapić je suviše nepredvidljiva ličnost. Ne može se sa sigurnošću reći da li je odbacio ucjenu ili je samo odložio potpisivanje ugovora do 30. oktobra, dana smrti mitropolita Amfilohija, koji postavlja kao novi međaš crnogorske istorije. Da li je njegov gest u Patrijaršiji znak časti i inata ili oportunizma, vidjeće se.
ANALITIKA: Do tada, kako procjenjujete da će se premijerov „izlet u Beograd“ odraziti na političku situaciju u Crnoj Gori?
ŠPADIJER: Na „događaj“ u Patrijaršiji SPC mnogi reaguju tumačeći ponašanje premijera Vlade Crne Gore sa svog političkog stajališta na crnogorsko-srpske odnose: kao vjerolomno, izdajničko, antisrpsko, kao miješanje svetovne vlasti u izbor mitropolita, dok drugi smatraju da je odlazak premijera jedne suverene države na noge crkvenim vlastima druge države skandal, blamaža, gaženje dostojanstva Crne Gore.
Refleksije ovog događaja odraziće se na političku klimu u Crnoj Gori, u prvom redu u krilu vladajuće grupacije. Bez obzira na unisono zadovoljstvo lidera grupacija u vlasti izborom srpskih pravoslavnih velikodostojnika u Crnoj Gori, odlaganje potpisivanja Temeljnog ugovora biće povod za nove međusobne optužbe i mislim da će ozbiljnije nego do sada uzdrmati Vladu. Ne samo zbog postojećih pukotina među koalicionim partnerima, već i zbog toga što će strani faktor pojačati pritisak i tražiti od svojih miljenika radikalniji djelovanje. Krivokapić će teško moći objasniti svojim crkvenim tutorima i saborcima za srpsku Crnu Goru zašto odlaže da zaokruži duhovno carstvo svetosavlja u Crnoj Gori. Zagonetno je kakve sankcije SPC i Vučić pripremaju za Krivokapića. Jedni će uslovljavati podršku Vladi potpisivanjem Ugovora, a za druge je važno da se ovaj potpiše u Crnoj Gori kao da nije i Podgorička skupština odžana ovdje. Čeka nas zanimljivo političko ljeto i neizvjesna jesen.
ANALITIKA: Igre na relaciji Crna Gora-Srbija opominju li dovoljno suverenističke snage na nužnost za jedinstvom u vremenu i te kako izazovnom za našu državu, za njen suverenitet, sekularni i građanski karakter?
ŠPADIJER: Igre, kako Vi kažete, na relaciji Crna Gora-Srbija traju već dvjesta godina. Novina je samo to što srpski hegemonistički projekat prema Crnoj Gori više nikoga ne iznenađuje, niti se može kamuflirati bratskom ljubavlju, niti navodnom brigom o položaju Srba u Crnoj Gori. Na sceni je gruba, totalna i neskrivena akcija vlasti u Crnoj Gori pod komandom SPC, uz sadejstvo vlasti u Srbiji, za promjenu identiteta Crne Gore, kako bi postala dio srpskog sveta.
Crnogorski identitet, kao svaki drugi, modifikuje bezbroj istorijskih okolnosti, svijesti o sebi, nazora i načina života kroz koje je prolazila ova ljudska zajednica danas i kroz dugu istoriju. Navešću jedan primjer iz te istorije.
Praksa međuratne države, u koju je Crna Gora ušla kao dio Srbije, bila je usmjerena da se poništi istorijska individualnost Crne Gore, ospori nacionalna osobenost Crnogoraca i zaboravi svako sjećanje na sopstvenu državu. Revolucionarni politički prevrat kroz oslobodilački antifašistički rat uspostavio je novi poredak u Jugoslaviji, koji se u Crnoj Gori ispoljio kao socijalni i nacionalni preporod. Ostaci stare svijesti nijesu nestali porazom četnika, jer je ta svijest stvarana dugotrajnom indoktrinacijom kroz političku i obrazovnu praksu. Izgradnja autentične svijesti o sebi u prošlosti, sadašnjosti i kreiranje sopstvene budućnosti bila je nasušna potreba za izgradnjom modernog crnogorskog nacionalnog i kulturnog identiteta.
Taj program je otpočeo sedamdesetih godina prošlog vijeka stvaranjem nacionalnih institucija prosvjete, kulture, informisanja i nauke. Većina stanovništva se nacionalno izjašnjavala kao Crnogorci, a dio kao Srbi, Muslimani, Albanci, Hrvati i Jugosloveni. I svi su bili ravnopravni učenici tog velikog poduhvata. Naslućivao se kraj srpskog kulturnog kolonijalizma ili paternalizma prema Crnoj Gori. Otpor toj politici dolazio je isključivo iz krugova srpske kulturne elite i Srpske pravoslavne crkve, koji su to ocjenjivali kao antisrpstvo. Dvadeset godina trajao je period svestrane emancipacije Crne Gore kao federativne republike SFR Jugoslavije.
ANALITIKA: I što je bio produkt toga?
ŠPADIJER: Tada je utemeljen sadržaj crnogorske kulture koja se pretežno oslanjala na bogatstvo crnogorske nacionalne kulture, ali i kulture svih naroda koji sa Crnogorcima baštine zajedničku državu. Vremenom se crnogorska kultura oslobađala tutorstva srpske kulture, ali je sa njom ostala u organskim vezama. Profilisala se prepoznatljiva crnogorska poezija i proza, crnogorski film, crnogorsko pozorište, arhitektura, muzika, likovna umjetnost i otvorile razne teme istoriografskog, etnografskog, lingvističkog karaktera. Crnogorska kultura hranila se na sopstvenim izvorima, ali i doticajima sa drugim kulturama, prvenstveno u okviru jugoslovenske federacije. Proces osamostaljivanja zbog bremenitog i kompleksnog političkog i kulturnog nasljeđa, autoriteta Beograda kao jakog kulturnog centra i institucija srpske nauke, navika stečenih školskim obrazovanjem i personalnog nacionalnog dvojstva crnogorskih stvaralaca prolazio je kroz nesporazume i osporavanja. Ipak, rezultati su bili epohalni i crnogorski kulturni i nacionalni identitet je postavljen na moderne temelje.
ANALITIKA: Što je sve utkano u te temelje?
ŠPADIJER: Poslije AB revolucije došlo je do napada srpskog ratnog integralizma koji je grubo porušio do tada postignute standarde. Politici razvoja crnogorskog kulturnog identiteta nakon obnavljanja suverenosti impuls su dale alternativne institucije koje su nastale okupljanjem intelektualaca u cilju ostvarivanja državne suverenosti, čuvanja crnogorske samobitnosti i razvoja građanske demokratije - Matica crnogorska, Crnogorski PEN centar, pokreti za mir, crnogorska udruženja novinara, pisaca, univerzitetskih nastavnika, DANU, CPC, Institut za crnogorski jezik. Svi oni imali su jake konekcije sa crnogorskim iseljeničkim udruženjima, a politički su podržavani od Liberalnog saveza i SDP. Kada je suverenost postala državna politika, vladajuće partije usmjerile su se na utvrđivanje međunarodnog statusa Crne Gore i imale značajne uspjehe u stvaranju novog crnogorskog identiteta. Glavna politička energija je, u uslovima partijske borbe za vlast, fokusirana na ekonomsko i političko osamostaljenje i otvaranje poglavlja za priduživanje EU. Među tim poglavljima nema kulture, jer za Evropu ta oblast obezbjeđuje raznolikost kao bogatstvo i predmet je regulacije nacionalnih politika.
Poslije referenduma država je formalno nastavila identitetsku politiku fundiranu u vrijeme socijalizma, ali sada bez strasti vlasti da tome posveti punu pažnju. Vlast je favorizovala institucije u kojima se nakupilo dosta kadrova inficiranih srpskom propagandom i pristalica SPC i iz kojih je regrutovano mnogo budućih litijaša, a davala samo neznatne podstreke ustanovama koje su njegovale crnogorski kulturni identitet. Vjersko buđenje dijela pravoslavnog crnogorskog naroda, kao i jezičko osamostaljenje prošli su slične puteve, kao i kultura. U Crnoj Gori nemamo ambicije da postignemo društveni dogovor o nacionalnom programu. Dva programa Matice crnogorske (iz 1999. i 2014. godine) nudili su raspravu o Crnoj Gori pred izazovima budućnosti, ali je po partijskoj logici sva pamet u forumima, a budućnost je mjera mandata.
ANALITIKA: Hoćete da kažete da se uporedo sa razvojem crnogorskog kulturnog identiteta obnavljao i asimilatorski projekat za obnovu srpske Crne Gore?
ŠPADIJER: Da. Ideološki borci i propagatori srpskog sveta, njegovi istoričari, pisci, kolumnisti, političari, sačinili su svojevrsni katehizis, obaveznu knjigu koja negatorski odgovara na sva pitanja o istoriji, naciji, crkvi, kulturi, jeziku, zastavi i svemu što se crnogorskim kazuje. Vremenom se taj bukvar svetosavlja koji ne trpi reviziju ili sumnju kao priručnik za krstaški pohod na crnogorski suverenitet pretvorio u enciklopediju falsifikata. On se odvija kao nastavak već ustaljenih mantri da je Crna Gora grana na srpskom stablu, da su Crnogorci Srbi, da je Crna Gora - srpska Sparta.
Srpska istorijska nauka, srpski velikodržavni projekti, srpska propaganda ostvarili su nacionalni ideal da iste argumente u odnosu na „otcepljenu“ Crnu Goru koriste šoferi autobusa, seoski učitelji, prodavačice, čitaoci Politike, poslanici, popovi, novinari, kolumnisti, ostrašćeni srpski nacionalisti i univezitetski profesori. Veoma malo je u Srbiji građana koji imaju hrabrosti da posumnjaju u floskule propagandista, a sve je veći broj Crnogoraca koji prihvataju svetosavsku ideologiju i prihvataju da učestvuju u realizaciji hegemonističkih i osvetničkih programa ne samo prema svojim sugrađanima, već i narodima u okruženju. To je tragično za najbrojniji narod na Balkanu sa zavidnom kulturom, koji je dao svijetu toliko velikih stvaralaca, pretrpio toliko žrtava u ratovima, kome su mir i demokratija potrebni za prosperitet. Nacionalističko mesijanstvo, ratni zločinci kao heroji i uzori, mržnja, klerikalni mrak, medijska tortura i populizam što pod vidom demokratije prodaju njegove elite je najgora politička pornografija.
ANALITIKA: Vaš stav uvijek je bio hrabar i dosljedan u borbi za crnogorski suverenitet. I u najtežim momenima zastupali ste tezu da pred crnogorskim građanima stoji izbor, ali samo jedan put - put slobode, svoje kuće i ličnog dostojanstva. Crna Gora, kakva je trenutno, sigurno nije onakva kakvu ste je zamišljali, ali da jeste - kakva bi bila?
ŠPADIJER: Kao intelektualac, ako sebe pretenciozno svrstavam u tu grupu, imam pravo i obavezu da ne ćutim o društvenim temama, a da li je to ispravno, hrabro ili pametno, stvar je drugih da sude. Kako stariš dosadiš ljudima, a sužen ti je doticaj sa vrelom života pa ostaje da sudiš o prilikama na osnovu medijske slike, a to je jedan svijet već prosijan kroz manipulaciju. Iskustvo se gomila godinama, ali ne mudrost i sposobnost ozbiljnih prognoza.
Crnom Gorom je zavladala takva buka i bijes koji udaljavaju državu od sreće i od prava da građani, svi njeni građani, uživaju u jednakosti, sekularizmu, antifašizmu, slobodi, pravdi i boljem životu. Da je bilo sreće da napredujemo putevima građanske demokratije i multinacionalnog sklada mogli bismo da dočekamo dan da građani Crne Gore izaberu za predsjednicu, recimo, Albanku koja se ističe ličnim sposobnostima i patriotskom odanošću Crnoj Gori, a zaboravimo vrijeme predrasuda kada se više cijeni služenje drugoj državi i crkvi, nego svojoj domovini. Tako sam zamišljao emancipaciju, pomirenje, jednakost, poštovanje sposobnosti i pobjedu građanske demokratije u svojoj domovini. Izgleda te snove ostavljam u amanet svom potomstvu.
ANALITIKA: Nasuprot Vašim snovima, java nam obiluje političkim fenomenima perioda tranzicije vlasti. Imate li definiciju za ovo kroz šta Crna Gora prolazi?
ŠPADIJER: O tome je toliko toga ispričano iz raznih uglova da nemam volje da se priključujem horskom pjevanju. Skupština radi kao dragstor, njih 41 donosi zakone, nadmeću se ko je veći Srbin, a ko građanin i Evropljanin, rastežu o budžetu, odlažu odluku o smjeni ministra pravde, poslanici vlasti gotovo da su potrošili ljutitu retoriku da ocrne bivšu vlast i predsjednika države, pa su se obrušili na svoju Vladu i premijera, a municiju namijenjenu zastrašivanju čelnici zakonodavne i izvrše vlasti troše na RT Crne Gore. Malobrojna, ali aktivna opozicija koja je ostala na zasijedanjima, svojom zrelom ali zaludnjom argumentacijom, čini taj dom koliko toliko Skupštinom. DPS je postala dopisna stranka koja ratuje saopštenjima. Izvršna vlast je aktivna, ministri i premijer obilaze Banjaluku, Sarajevo i druge svjetske centre, premijer nenadano slijeće u Patrijaršiju, ministri vole da nastupaju u javnim debatama, ministrica zdravlja da se slika na TV, a neki ministri neumorno svrdlaju po institucijama i ubacuju svoje kadrove.
ANALITIKA: Tu je i „reforma“ obrazovnog sistema. Što nam se tu sprema?
ŠPADIJER: Naslućujem da se školska politika ne okreće svjetskim i evropskim standardima, već nacionalizmu i ksenofobiji. Ako je SPC umiješala prste u školski sistem onda će ona sigurno imati svoje inkvizitorske odrede u Vladi i školama. Podržavam potrebu da srpski pisci budu u crnogorskim programima, ali bih se radovao da se naše školske vlasti zalažu da se crnogorski pisci nađu u srpskim i drugim nacionalnim školskim programima. Mislim da bi bilo dobro da crnogorska omladina izučava što više velikih svjetskih pisaca. Poznavanje djela tih pisaca mogu pomoći da se lakše savlađuju kulturne prepreke sa kojima će se naša omladina srijetati u globalnom svijetu.
Novinari i njihova profesionalna i moralna stabilnost su pred velikim iskušenjima. Društvo nenaviknuto na toleranciju omogućava, a partijske strukture podstiču jednoumlje
ANALITIKA: Ni na crnogorskoj medijskoj scenu nije vedro. Svjedočimo sve učestalijim grubim napadima na novinare. S obzirom na vaše višedecenijsko iskustvo rada u novinarstvu, što Vam govori trenutna crnogorska medijska slika i prilika?
ŠPADIJER: Neđe sam pročitao da norveški novinari žive dugo i udobno i da su u toj zemlji povlašćena klasa. To objašnjavaju činjenicom da se bave infomisanjem, a ne propagandom za ili protiv nekoga. Kad su podjele u društvu zaoštrene do pucanja, politička borba se prenosi na medije. Pobjednici nastoje da zagospodare institucijama i javnom scenom i tako ovladaju mehanizmima uticaja i propagande. Partijska saopštenja su postala supstitut za medijski žurnalizam, a društvene mreže mjesto iživljavanja svakojakih strasti.
Novinari i njihova profesionalna i moralna stabilnost su pred velikim iskušenjima.
Društvo nenaviknuto na toleranciju omogućava, a partijske strukture podstiču jednoumlje. Time kod dijela javnosti dobijaju aplauze, a kod dijela šamare i prijetnje. Novinari su nedovoljno fizički i pravno zaštićeni kao pripadnici javne profesije, a amnestirani za širenje govora mržnje, prenošenja lažnih vijesti, spinovanja, odgovornosti za javnu riječ. Ne treba da nas šokiraju primjeri grubih napada na novinare. Mene više iritiraju stavovi političkih lidera koji iskazuju namjeru da disciplinuju novinare i da uređuju javni servis prema svojim ukusima i interesima. Takvim shvatanjima ohrabruju svoje pristalice da sa što više mržnje targetiraju nepoćudne medije i novinare, a svoje navijače da prijete ili fizički nasrću na „neprijateljske“ novinare.
ANALITIKA: Petnaest godina nakon obnove nezavisnosti, tu smo gdje smo. Vidite li svjetlo na kraju tunela?
ŠPADIJER: Pitate me ima li što novo pod nebom koje nije „nigdje plavo kao iznad Crne Gore“. Rekao bih da je energija i emotivni naboj prema domovini kojim je kiptila proslava 15 godina od obnove nezavisnosti na Lovćenu i na Cetinju po svojoj ljepoti i čistoti bila nešto izuzetno. Osjećala se magična povezanost duha istorije i sadašnjosti. Prijestoni grad je dostojanstveno dočekao mladež iz svih krajeva i razvio najveću od svih i bezbroj drugih crnogorskih državnih zastava od kojih je nebo nad njim postalo crveno. Taj datum, 21. maj, svojom važnošću i simbolikom već je trajan spomenik slobode i samostalnosti Crne Gore i sasvim je prirodno što ga je građanski pokret uzeo za svoj naziv.
Igre na relaciji Crna Gora-Srbija traju već dvjesta godina. Novina je samo to što srpski hegemonistički projekat prema Crnoj Gori više nikoga ne iznenađuje, niti se može kamuflirati bratskom ljubavlju, niti navodnom brigom o položaju Srba u Crnoj Gori.
Pokret je u fazi organizacionog sređivanja, bez para i infrastrukture, ali zahvaljujući entuzijazmu i čistim namjerama već pokazuje potencijal da može gandijevskom upornošću uticati na objedinjavanje i revitalizaciju suverenističkih snaga i vraćanje države na put građanske demokratije, sekularizma, antifašizma, čuvanja i afirmacije slobodarskih vrijednosti Crne Gore. Taj neformalni i nestranački Pokret je izabrao svoj Savjet i koordinaciono tijelo i izašao u javnost svojim proglasom i Osnovama društvene i političke misije, a svoje ciljeve i inicijative će izložiti danas na skupu, na spomen-obilježju na Barutani.
Posebnu radost izaziva saznanje da su ovom Pokretu prišli mladi ljudi i nadam se da će im se pružiti šansa da artikulišu svoje društevne ideje, svoj metod političke borbe i svojim jezikom ovoga vremena preporode našu političku kulturu. Oni znaju da barataju tehnikom modernih komunikacija, znaju kako da animiraju ljude, zaobiđu partijske šablone i zadobiju povjerenje građana. Nadam se da će im Pokret omogućiti da ispolje svoj entuzijazam za svestrani napredak svoje domovine Crne Gore. Poznajući moralni profil i energiju velikog broja od hiljade članova osnivača i njihovu želju da se kao građani društveno angažuju vjerujem u njih, a iz iskustva političke borbe za Crnu Goru sa Radom Bojovićem i Brankom Lukovcem uvjeren sam da će ohrabrivati svaku inicijativu mladih usmjerenu na opštecrnogorsko dobro.
