Podsjetimo, Mićanović je prije par dana trebao da govori na otvaranju 39. Filmskog festivala u Herceg Novom, no, to se nije dogodilo jer je u pripremljenom govoru kritikovao vlast u Srbiji. Glumac je potom napustio Crnu Goru i vratio se za Beograd, dok je festival umjesto njega otvorila ministarka kulture i medija Tamara Vujović.
“Filmska javnost u Crnoj Gori uglavnom ćuti. Ćuti pred nečim što je već godinama javna tajna našeg esnafa: Filmski festival Herceg Novi – Montenegro Film Festival, nekada jedna od najvažnijih filmskih institucija ove zemlje, već duži niz godina je pacijent na aparatima. Malo se oporavi, pa se opet razboli. A mi tako sjedimo pored i zabrinuto ćutimo”, navodi Šabotić u saopštenju.
Slučaj Dragana Mićanovića, smatra on, nije uzrok bolesti ovog festivala, već je, kazao je, samo njena najnovija, možda i najvidljivija manifestacija.
"Kao neko ko je bio selektor Takmičarskog programa dokumentarnog filma, nemam nikakvu satisfakciju da ovo napišem. Naprotiv. Osjećam se tužno. Hercegnovski festival pripada onim rijetkim kulturnim događajima u Crnoj Gori čije bi propadanje trebalo da bude stvar zajedničke brige. Ako se ovako nastavi, međutim, bojim se da ga čeka sudbina Mojkovačke filmske jeseni: spora transformacija festivala od nacionalnog značaja u lokalnu manifestaciju, a zatim u događaj koji sa ozbiljnim filmskim festivalom dijeli još samo ime i 7 dana avgusta”, naveo je Šabotić.
10
Šabotić kaže da mu je žao što je Dragan Mićanović u Herceg Novom doživio neprijatnost o kojoj ovih dana čitamo.
"Ako se potvrdi da je njegov govor bio razlog zbog kojeg mu nije omogućeno da otvori Festival već je to morala da uradi gospođa ministarka, onda je posebno groteskna pomisao da Demokrate iz Crne Gore osjećaju potrebu da od Dragana Mićanovića „odbrane“ Srbiju, Aleksandra Vučića ili bilo koga drugog. Taj govor, kao ni većina govora sa festivalskih pozornica, vjerovatno ne bi promijenio svijet, još manje uticao na promjenu režima u Srbiji. Ali upravo u tome i jeste stvar. Pravo umjetnika da sa pozornice kaže ono što misli nije pitanje političke efikasnosti njegovih riječi. To je pitanje njegove etike, estetike, profesionalnog integriteta i, konačno, elementarnog dostojanstva festivala koji ga je pozvao da tu pozornicu zauzme”, ocijenio je Šabotić.
Istorija i politička praksa ove zemlje, smatra on, nažalost, mnogo puta su pokazale jedan paradoks.
“U Crnoj Gori su se često sa posebnom strašću branili upravo najdevijantniji oblici srpske politike. Počevši od devedesetih naovamo. Ukoliko se ispostavi da je tako bilo i ovoga puta, biće to još jedna epizoda u toj neobičnoj i prilično tužnoj tradiciji.Ali bilo bi suviše jednostavno sada čitav problem Filmskog festivala Herceg Novi svesti na pitanje cenzure. Cenzura, ako se dogodila, nije dijagnoza. Ona je šlag na torti”, stoji u saopštenju Šabotića.
On smatra da je problem mnogo dublji i traje mnogo duže.
“Filmski festival Herceg Novi već godinama nema jasno definisanu umjetničku kičmu. Ne zna se dovoljno precizno šta taj festival želi da bude, kakav film želi da zastupa, koju publiku želi da stvara, kakav odnos želi da izgradi prema savremenoj kinematografiji i zbog čega bi, među hiljadama festivala koji danas postoje, jedan ozbiljan filmski autor, producent, kritičar ili selektor trebalo krajem avgusta da dođe baš u Herceg Novi. Takva pitanja ne mogu rješavati političke partije, ministarstva, opštinski namjesnici niti savjeti sastavljeni od državnih službenika koji se, sa manje ili više znanja, „razumiju u umjetnost“. Savjet festivala treba da štiti instituciju, obezbijedi uslove za njen rad i garantuje njen kontinuitet. Umjetničku politiku mora da vodi umjetnički direktor sa jasnim mandatom, odgovornošću i vizijom, podržan programerima i selektorima koji poznaju film, prate savremenu kinematografiju i razumiju šta znači graditi identitet jednog festivala godinama, a ne od jednog avgusta do drugog. I ono što je najbitnije, festival mora sam sebi "biti producent" a nikako dio cjelogodišnje programske sheme CZK u Herceg Novom iliti preciznije JUK Hercegfesta”, saopštio je Šabotić.
To, prema njegovim riječima, nije pitanje titula, nego prakse.
“Nije dovoljno sjedjeti u savjetu nekog festivala da bi se razumjelo programiranje. Programiranje je profesija. Kao što je režija profesija, montaža profesija ili filmska kritika profesija. Zato je slučaj Dragana Mićanovića važan, ali ne smije postati alibi da ponovo govorimo samo nekoliko dana, dok traje medijska buka, a onda zaboravimo Festival do sljedećeg avgusta. Ako želimo da Filmski festival Herceg Novi preživi, potrebno je mnogo više od utvrđivanja ko je pročitao jedan govor, kome je taj govor zasmetao i ko je odlučio da ga publika ne čuje. Potrebno je otvoriti ozbiljno pitanje modela upravljanja Festivalom, njegove umjetničke autonomije, načina izbora ljudi koji ga vode, kompetencija njegovih tijela, programskog identiteta i dugoročne strategije”, navodi Šabotić.
Jer filmski festival, kako je istakao, prije svega, mora biti mjesto na kojem se slavi film.
“Mjesto na kojem razgovaramo o filmovima, sukobljavamo mišljenja o njima, otkrivamo autore, pravimo greške, branimo estetske stavove i mijenjamo ih. Mjesto na kojem umjetnik može da izađe pred publiku i kaže nešto sa čim se neko iz prvog reda možda duboko ne slaže. U tome i jeste smisao kulture. Ne da nas zaštiti od neprijatnog mišljenja, nego da nam omogući da ga čujemo. Herceg Novi još uvijek ima festival koji vrijedi spasiti. Ali vrijeme u kojem možemo da se pretvaramo da je sa njim sve u redu polako ističe”, zaključio je Šabotić.
“Filmska javnost u Crnoj Gori uglavnom ćuti. Ćuti pred nečim što je već godinama javna tajna našeg esnafa: Filmski festival Herceg Novi – Montenegro Film Festival, nekada jedna od najvažnijih filmskih institucija ove zemlje, već duži niz godina je pacijent na aparatima. Malo se oporavi, pa se opet razboli. A mi tako sjedimo pored i zabrinuto ćutimo”, navodi Šabotić u saopštenju.
Slučaj Dragana Mićanovića, smatra on, nije uzrok bolesti ovog festivala, već je, kazao je, samo njena najnovija, možda i najvidljivija manifestacija.
2Kao neko ko je bio selektor Takmičarskog programa dokumentarnog filma, nemam nikakvu satisfakciju da ovo napišem. Naprotiv. Osjećam se tužno. Hercegnovski festival pripada onim rijetkim kulturnim događajima u Crnoj Gori čije bi propadanje trebalo da bude stvar zajedničke brige. Ako se ovako nastavi, međutim, bojim se da ga čeka sudbina Mojkovačke filmske jeseni: spora transformacija festivala od nacionalnog značaja u lokalnu manifestaciju, a zatim u događaj koji sa ozbiljnim filmskim festivalom dijeli još samo ime i 7 dana avgusta”, naveo je Šabotić.
Šabotić kaže da mu je žao što je Dragan Mićanović u Herceg Novom doživio neprijatnost o kojoj ovih dana čitamo.
2Ako se potvrdi da je njegov govor bio razlog zbog kojeg mu nije omogućeno da otvori Festival već je to morala da uradi gospođa ministarka, onda je posebno groteskna pomisao da Demokrate iz Crne Gore osjećaju potrebu da od Dragana Mićanovića „odbrane“ Srbiju, Aleksandra Vučića ili bilo koga drugog. Taj govor, kao ni većina govora sa festivalskih pozornica, vjerovatno ne bi promijenio svijet, još manje uticao na promjenu režima u Srbiji. Ali upravo u tome i jeste stvar. Pravo umjetnika da sa pozornice kaže ono što misli nije pitanje političke efikasnosti njegovih riječi. To je pitanje njegove etike, estetike, profesionalnog integriteta i, konačno, elementarnog dostojanstva festivala koji ga je pozvao da tu pozornicu zauzme”, ocijenio je Šabotić.
Istorija i politička praksa ove zemlje, smatra on, nažalost, mnogo puta su pokazale jedan paradoks.
“U Crnoj Gori su se često sa posebnom strašću branili upravo najdevijantniji oblici srpske politike. Počevši od devedesetih naovamo. Ukoliko se ispostavi da je tako bilo i ovoga puta, biće to još jedna epizoda u toj neobičnoj i prilično tužnoj tradiciji.Ali bilo bi suviše jednostavno sada čitav problem Filmskog festivala Herceg Novi svesti na pitanje cenzure. Cenzura, ako se dogodila, nije dijagnoza. Ona je šlag na torti”, stoji u saopštenju Šabotića.
On smatra da je problem mnogo dublji i traje mnogo duže.
“Filmski festival Herceg Novi već godinama nema jasno definisanu umjetničku kičmu. Ne zna se dovoljno precizno šta taj festival želi da bude, kakav film želi da zastupa, koju publiku želi da stvara, kakav odnos želi da izgradi prema savremenoj kinematografiji i zbog čega bi, među hiljadama festivala koji danas postoje, jedan ozbiljan filmski autor, producent, kritičar ili selektor trebalo krajem avgusta da dođe baš u Herceg Novi. Takva pitanja ne mogu rješavati političke partije, ministarstva, opštinski namjesnici niti savjeti sastavljeni od državnih službenika koji se, sa manje ili više znanja, „razumiju u umjetnost“. Savjet festivala treba da štiti instituciju, obezbijedi uslove za njen rad i garantuje njen kontinuitet. Umjetničku politiku mora da vodi umjetnički direktor sa jasnim mandatom, odgovornošću i vizijom, podržan programerima i selektorima koji poznaju film, prate savremenu kinematografiju i razumiju šta znači graditi identitet jednog festivala godinama, a ne od jednog avgusta do drugog. I ono što je najbitnije, festival mora sam sebi "biti producent" a nikako dio cjelogodišnje programske sheme CZK u Herceg Novom iliti preciznije JUK Hercegfesta”, saopštio je Šabotić.
To, prema njegovim riječima, nije pitanje titula, nego prakse.
“Nije dovoljno sjedjeti u savjetu nekog festivala da bi se razumjelo programiranje. Programiranje je profesija. Kao što je režija profesija, montaža profesija ili filmska kritika profesija. Zato je slučaj Dragana Mićanovića važan, ali ne smije postati alibi da ponovo govorimo samo nekoliko dana, dok traje medijska buka, a onda zaboravimo Festival do sljedećeg avgusta. Ako želimo da Filmski festival Herceg Novi preživi, potrebno je mnogo više od utvrđivanja ko je pročitao jedan govor, kome je taj govor zasmetao i ko je odlučio da ga publika ne čuje. Potrebno je otvoriti ozbiljno pitanje modela upravljanja Festivalom, njegove umjetničke autonomije, načina izbora ljudi koji ga vode, kompetencija njegovih tijela, programskog identiteta i dugoročne strategije”, navodi Šabotić.
Jer filmski festival, kako je istakao, prije svega, mora biti mjesto na kojem se slavi film.
“Mjesto na kojem razgovaramo o filmovima, sukobljavamo mišljenja o njima, otkrivamo autore, pravimo greške, branimo estetske stavove i mijenjamo ih. Mjesto na kojem umjetnik može da izađe pred publiku i kaže nešto sa čim se neko iz prvog reda možda duboko ne slaže. U tome i jeste smisao kulture. Ne da nas zaštiti od neprijatnog mišljenja, nego da nam omogući da ga čujemo. Herceg Novi još uvijek ima festival koji vrijedi spasiti. Ali vrijeme u kojem možemo da se pretvaramo da je sa njim sve u redu polako ističe”, zaključio je Šabotić.
