Književnik i prirodnjak, Ibrahim Hadžić, preminuo je prekjuče u Beogradu, u 82. godini. Rođen je u Rožajama, a školovao se u rodnome gradu, Novom Pazaru i Beogradu. Radio je kao urednik u Redakciji školskog programa Televizije Beograd.
Sa Fakulteta za crnogorski jezik i književnost danas su saopštili kako se s posebnim pijetetom opraštaju od dragog i vrijednog saradnika.
“U našim izdanjima dijalekatske leksikografije istaknuto mjesto zauzeo je Hadžićev Rječnik rožajskoga govora iz 2013. godine (ranije izdanje Rožajski rječnik, Centar za kulturu – Rožaje, 2003)”, podsjećaju u In memoriamu.
Vođen željom da zabilježi i sačuva od nestanka rijetke ili gotovo iščezle riječi Hadžić je, kako dodaju, prikupio i posvećeno pripremio za štampu bogatu leksičku zbirku rodnoga kraja (Rožaja i 25 okolnih sela).
“Knjizi je dao podnaslov Građa za rječnik narodnoga govora s jezičkim karakteristikama stanovništva. Uz registar kao centralni dio knjige koji zaprema gotovo 450 stranica, značajno je spomenuti prilog iz narodnih govora s kraćim usmenim tvorevinama i tumačenjima pojedinih riječi i izraza. Proučavaocima toga dijela crnogorskih govora ovo izdanje donosi i CD s fonozapisima izvornih govornika pod naslovom Rožajci govore. Priloženi snimci uglavnom su načinjeni 70-ih godina XX vijeka, i to s govornicima starije dobi, što nesumnjivo uvećava vrijednost sadržaja Hadžićeve knjige”, naveli su sa FCJK.
Rječnik rožajskoga govora promovisan je, podsjećaju, ubrzo po objavljivanju, a na predstavljanju u Rožajama govorili su Adnan Čirgić, Salko Luboder i autor.
“Zahvaljujući saradnji Ibrahima Hadžića i Fakulteta za crnogorski jezik i književnost kao dragocjen zalog za budućnost ostaje Rječnik rožajskoga govora iz čijega se sadržaja razlistavaju ne samo oblici i značenja kakve riječi već slika života ljudi toga kraja, njihova trajanja kroz vjekove, tradicijske kulture, jezičkih i kulturnih kontakata. Slava i hvala Ibrahimu Hadžiću!”, zaključi su sa FCJK.
Ibrahim Hadžić rođen je 5. septembra 1944. u Rožajama, gdje je završio osnovnu školu, dok je gimnaziju pohađao u Novom Pazaru. Studije opšte književnosti sa teorijom književnosti i istorije umjetnosti završio je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu.
Od sredine šezdesetih godina živio je u Beogradu, gdje je razvijao svoju književnu i profesionalnu karijeru, ostajući pritom vezan za rodni kraj i kulturno nasljeđe Crne Gore.
Bavio se poezijom, prozom, prevođenjem i leksikografskim radom. Književni put započeo je 1970. godine zbirkom pjesama „Harfa vasiona“, a potom je objavio niz knjiga, među kojima su „Vežbanje osećanja“ (1973), „Oformiti jedinstvenu životinju“ (1974), „Vreli tragovi“ (1980), „Na staklu zapisano“ (1987), „Isti život“ (1988), „Pesme“ (1997), „Hora“ (2000), „Nepročitane i nove pesme“ (2006), „Posmatrač“ (2009), „Duge senke kratkih pesama“ (2014) i „Maternji jezik“ (2016).
Njegovo stvaralaštvo odlikovali su specifičan pjesnički izraz, misaona dubina i interesovanje za povezanost čovjeka, jezika i svijeta. O Hadžićevoj poeziji pisali su književni kritičari, dok su njegovi stihovi našli mjesto u brojnim antologijama i prevedeni su na više stranih jezika.
Za književni rad dobio je više značajnih priznanja.
