Oni intimni poljupci predavanja ljubavi, koji označavaju slobodu, nijesu tema ovog teksta jer su o njihovoj energiji i vibraciji nastala neprolazna djela. Ti poljupci nikada neće promijeniti svoje značenje uvijek će biti ljubav i strast, intimni čin partnera, prenos ljubavi u porodici...
Da li tradicionalni gest, javno ljubljenje ruke koji je kroz istoriju označavao poštovanje vladara, sveštenika, odavanja počasti ili onaj kurtoazni poljubac skrivenih emocija nekoj dami - danas ima to isto značenje?
I opet: zašto je rukoljub dami prevaziđen i izaziva podsmijeh, a onaj svešteniku ne?
Poljubac je postao značajniji i vrijedniji nego prije samo nekoliko mjeseci. Od izbijanja epidemije taj obični poljubac u obraz pri pozdravu sada je izraz povjerenja i taj zajednički oltar je neprocjenjiv.
Rukoljub, fotografija standard.co.me
Onaj poljubac, koji nosi sasvim druge poruke i koji ne bi trebao biti isti, je - ljubljenje ruke vladaru, svešteniku.
Takav poljubac simbol je pokornosti i lojalnosti iz opskurnih starih vremena, a danas predstavlja ritual dokazane pravovjernosti, fanatične posvećenosti – ne samo religiji – nego i onima koji je propovijedaju. U tom činu naizgled izjednačeni su i muškarci i žene ili djeca na strani pokornih, ali na strani uspravljenih za poštovanje i za rukoljub spremnoj pruženoj ruci uvijek je muškarac.
Poljubac u ruku damama, frivolni čin udvaranja izgleda sa ove distance još grotesknije jer je izražavan upravo u vrijeme velike obespravljenosti žena u društvu. I opet zasluživale su ga samo žene iz određenih krugova.
Gledajući predstave današnjih rukoljuba, posmatraču može da se čini kao da je zalutao vremeplovom vjekovima unazad, da osobe u njemu djeluju zarobljene u nekom meta sistemu jednog smjera koji ima neka čudna pravila poželjnosti.
Posmatram, a nijesam iz vremepolova: Izdvajaju se konture dvije figure - jedna uspravljena, čak previše, a druga grbava od naklona i saginjanja, i pokušavam da osjetim uzvišenost tog trenutka i simboliku. Izmiče mi utisak susreta sa vanvremenskim i čistim idejama, i ustupa mjesto primitivnoj predstavi moći i manipulacije.
Pitam se kakav je sklop čovjeka koji dozvoli da se neko sagne i poljubi ga u ruku, šta on o sebi misli dok pruža ruku i šta to za njega zaista znači - da li sveštenik uopšte razmišlja o tom naučenom gestu kad pruža ruku na ljubljenje.
Rukoljub, fotografija in4s, fosmedia.me
Zamišljam odgovor da cjeliv smatra činom starim stoljećima, a svoju ruku zamjenskim simbolom za relikviju. I nastavlja se zamišljeni dijalog u kome nemam odgovor, samo pitanja: Zašto prvi poriv nije da pridigne osobu i kaže da poštovanje ne izražava pognuti čovjek? Zašto ne kaže da je rukoljub za poklonike oltara taštine?
I odmah se useli sljedeća misao o posljedicama rukoljuba: kako se evidentiraju tamo u predjelima čistog duha? Ima li Bog vremena, je li se razdijelio u čestice pa prati ko je poljubio ruku ili ne?
Ima li Svevišnji neko veliko platno sa nekim samo njemu znanim pikselima? Nagradi li one koji poljube ili je tako neumoljiv da će se obrušiti strašnom kaznom na onoga ko ne poljubi ruku svešteniku, makar to bio naučnik koji otkriva vakcinu protiv COVID 19? Ili makar bio onaj naučnik koji radi na otkrivanju Higzovog bozona.
