U Pljevljima je konačno svanulo. Grad je doživio svoj dugo najavljivani ekonomski i duhovni preporod. Putevi su ravni, igrališta puna djece, trgovi puni ljudi, a mladi se, umjesto da odlaze, vraćaju kući.
Održavaju se festivali, slave državni praznici, Nova godina dočekuje se uz koncerte, a nacionalizam je gotovo nestao. Na čelu grada je čovjek koji istinski voli svoj grad i svoju državu. Ukratko, sve ono što bi čovjek poželio za svoj grad – u Pljevljima je već stvarnost. Barem u ovoj priči.
Ko se danas provoza Pljevljima, teško može da povjeruje da je nekada morao da pazi na svaku rupu, krater, kanal na putu. Asfalt je ravan, u skladu sa zakonom, trotoari uređeni, a vozači konačno mogu da gledaju ispred sebe, umjesto da neprestano glume reli vozače. Automehaničari su pomalo zabrinuti jer im je posao opao, ali građani nemaju razloga za brigu. Automobili se manje kvare, a vožnja kroz grad više ne liči na reli trku.
Saobraćajnice se redovno održavaju, radovi završavaju na vrijeme, a rekonstrukcija ulice više nije događaj o kojem se priča mjesecima, jer se rokovi poštuju, i što je najvažnije – poštuje se zakon. Nema ni potrebe da se građani navikavaju na nove rupe čim se pojave prve kiše.
Sve funkcioniše onako kako bi, valjda, trebalo da funkcioniše u svakom gradu. Pljevljaci su se konačno uvjerili da put ne mora biti loš samo zato što su na njega navikli takvog.
Djeca su naša budućnost!
Dječija igrališta su posebna priča. Ljuljaške su čitave, tobogani bezbjedni, klupe na svom mjestu, a oko njih nema smeća ni polomljenog mobilijara. Djeca se igraju, roditelji sjede i razgovaraju, a bake i djedovi ne moraju prvo da obiđu teren kako bi provjerili postoji li nešto što bi moglo ugroziti njihove najmlađe, poput stakla ili iskorišćenog šprica.
Sprave se popravljaju prije nego što postanu neupotrebljive, prije nego i primijetimo da su oštećene, a igrališta održavaju i onda kada niko ne podigne glas zbog njihovog stanja. U svakom naselju postoji prostor za djecu, jer je neko, eto, shvatio da se grad ne gradi samo za automobile, kancelarije i svečana otvaranja. Djeca su, zamislite, takođe stanovnici ovog grada, konačno.
Nadležni su posebno ponosni na činjenicu da roditelji više ne moraju da mole da se popravi polomljena ljuljaška. Kažu da je to rezultat planskog rada. Građani se samo pitaju kako se niko ranije nije sjetio tako komplikovane ideje.
I u kulturi smo se preporodili!
Ljeti se u Pljevljima ne zna gdje je bolji provod. Na gradskom trgu održavaju se koncerti, na otvorenim pozornicama nastupaju domaći i regionalni bendovi, a kulturni programi traju danima. Čuje se rok, pop, džez, organizuju se književne večeri, izložbe i predstave. Grad živi, a ulice su pune ljudi koji imaju razlog da izađu iz kuće.
19Mladi muzičari dobijaju priliku da nastupaju pred svojom publikom, lokalna vlast ih sve više i više podržava, a građani ne moraju da planiraju putovanja u druge gradove kako bi pogledali koncert nekog poznatog izvođača. Dolaze i gosti iz regiona, rezervišu smještaj, pune lokale i upoznaju Pljevlja po nečemu drugom osim po industriji i zagađenju.
Nekada se govorilo da u gradu nema dovoljno sadržaja, a sada se raspravlja samo o tome ko će nastupiti na sljedećem festivalu. Organizatori već razmišljaju o proširenju programa, jer je interesovanje veliko. Ispostavilo se da ljudi vole koncerte, da mladi žele da izlaze i da grad može da bude zanimljiv ako mu se ponudi nešto više od svakodnevne rutine. Ko bi rekao?
Šta da radimo sa mladima?
U Pljevljima se dogodilo nešto što bi prije nekoliko godina zvučalo kao dobra šala: mladi završavaju škole i fakultete, a onda odlučuju da ostanu u svom gradu. Neki otvaraju firme, neki se zapošljavaju, neki osnivaju porodice.
Ima i onih koji se vraćaju nakon godina provedenih u drugim gradovima i državama. Još čudnije, počinju da dolaze i mladi koji nijesu iz Pljevalja, jer im je ovaj ambijent mnogo bolji od ambijenta Podgorice, Beograda, Sarajeva...
Nije da su odjednom zaboravili da postoji Podgorica, Beograd ili inostranstvo. Jednostavno, ovdje mogu da pronađu posao, imaju gdje da izađu, da se bave sportom, muzikom i drugim stvarima koje život čine normalnim. Njihove ideje se saslušaju, a podrška mladima ne završava se na nekoliko rečenica u strateškom dokumentu.
Autobuska stanica više nije prvo mjesto koje mladi posjećuju nakon završetka školovanja. Karte u jednom pravcu više skoro i da se ne prodaju, jer mladi uzimaju povratne karte, jer ne žele da napuste ovaj „raj na zemlji“.
Lokalne vlasti su, razumljivo, iznenađene. Već je formirana radna grupa koja treba da utvrdi zašto mladi žele da žive u gradu u kojem imaju posao, sadržaje i perspektivu. Nije im jasno otkud odjednom želja za tim. Istraživanje će se nastaviti...
Samo neka je veselo!
U Pljevljima se državni praznici obilježavaju onako kako dolikuje gradu čiji građani poštuju svoju državu. Dan nezavisnosti i Dan državnosti prate koncerti, kulturni programi i okupljanja na gradskom trgu. Zastave se ističu bez neprijatnih rasprava, a građani različitih nacionalnosti zajedno prisustvuju događajima. Niko ne mora da objašnjava zašto slavi, niti da se pravda zbog toga što poštuje i voli državu u kojoj živi.
Ni Nova godina više nije problem. Grad je okićen, trg osvijetljen, koncert organizovan na vrijeme, a program objavljen dovoljno rano da građani mogu da planiraju veče. Ugostitelji rade, djeca se raduju prazničnim ukrasima, a mladi imaju gdje da provedu najluđu noć.
Nema potrebe da se nekoliko dana pred doček postavlja pitanje hoće li uopšte biti organizovanog programa. Nema ni tradicionalnog čuđenja što se u drugim gradovima nešto dešava, dok se u Pljevljima čeka da praznici prođu. Sve je spremno, ljudi su na ulicama i grad izgleda kao mjesto u kojem neko zaista želi da provede praznike.
Čini se da je neko konačno shvatio da se i u Pljevljima može organizovati događaj koji će okupiti građane. Događaj koji ne treba biti nacionalno i politički obojen da bi okupio ljude. Nije bilo potrebno otkriti toplu vodu, već samo odlučiti da se nešto uradi.
Zbog čega sada da se svađamo?
A tek međunacionalni odnosi! U ovim Pljevljima ljudi se ne dijele na podobne i nepodobne, niti se o komšijama sudi prema tome kako se zovu, kojoj vjeri pripadaju ili koju zastavu vole. Ljudi razgovaraju, druže se i zajedno rješavaju probleme koji su im svima zajednički. Zagađen vazduh ne bira nacionalnost, rupa na putu ne pita za vjeru, a nezaposlenost ne pravi razliku među komšijama.
Političari se nadmeću idejama i rezultatima, a ne time ko će izgovoriti težu riječ i produbiti neku staru podjelu. Više ne koriste društvene mreže za svoje besmislene govore i dosadne priče. Niko ne mora da dokazuje patriotizam vrijeđanjem drugoga. Državni praznici nijesu razlog za svađu, a različiti identiteti ne predstavljaju prijetnju nikome.
Nacionalističke poruke više ne nailaze na oduševljenje, a veličanje podjela ne donosi političke poene. Građani su, izgleda, shvatili da od takvih priča nema ni novih radnih mjesta, ni boljih puteva, ni čistijeg vazduha. Umjesto da se stalno vraćaju na stare sukobe, počeli su da razmišljaju o tome kakav grad žele da ostave svojoj djeci.
Ispostavilo se da je sasvim moguće živjeti zajedno, poštovati različitosti i ne slagati se baš u svemu. Za to, izgleda, nije bio potreban nikakav veliki preokret. Samo malo više razuma i mnogo manje potrebe da se od svake razlike napravi problem. I ovo je šokiralo lokalnu vlast.
Kako da se naviknemo?
U ovim Pljevljima i institucije rade svoj posao. Na pitanja se odgovara, problemi se rješavaju, a obećanja se ne daju samo pred izbore. Projekti se planiraju prema potrebama građana, u skladu sa zakonom, novac se ulaže tamo gdje je najpotrebniji, a strateški dokumenti služe da se nešto uradi, a ne da se odlože u fioku.
Čak se i o zagađenju govori drugačije. Kvalitet vazduha redovno se prati, podaci su dostupni, a mjere za njegovo poboljšanje sprovode se kontinuirano. Građani ne moraju da čekaju da problem ponovo postane glavna vijest kako bi se neko njime ozbiljno pozabavio. Zdravlje ljudi je prioritet tokom cijele godine, a ne samo kada se o tome organizuje konferencija.
Pljevlja su, dakle, grad iz snova. Ulice su uređene, djeca imaju igrališta, ljeti se čuje muzika, mladi ostaju, državni praznici se slave, Nova godina dočekuje se na gradskom trgu, a nacionalizam je izgubio bitku sa zdravim razumom.
Sve je baš onako kako bi trebalo da bude. Toliko dobro da bi čovjek poželio da se preseli u Pljevlja, a oni koji su već tamo da nikada ne odu.
Šteta samo što je ovo, za sada, više satira nego izvještaj o stvarnom životu.
Ali možda je upravo u tome najveći problem. Nije riječ o nekim nedostižnim željama, skupim luksuzima ili projektima iz daleke budućnosti. Riječ je o uređenim ulicama, prostoru za djecu, kulturnim sadržajima, perspektivi za mlade, poštovanju države i životu bez nacionalističkih podjela.
Sve ono što bi trebalo da bude normalno u jednom gradu danas zvuči kao utopija.
A kad normalan život počne da liči na naučnu fantastiku, onda se zaista treba zapitati u kakvoj stvarnosti živimo.
„Ovaj grad je nekad bacao svetla daleko,ovaj grad bi mogao bolje...“ Milan Mladenović (EKV)
