Ako se nalaziš negdje gdje se stalno čuje „ovo je nemoguće“, „ovo je strašno“ ili „je li ovo stvarno“, a oko tebe razni ljudi izigravaju klovnove, izvode akrobacije, klibere se i rugaju jedni drugima – pa gdje si to? U cirkusu, naravno! A cirkus bi po pravilu trebalo da bude smiješan. Ipak, od ovoga našeg čovjeka prije podilazi jeza, a takvih je momenata znatno više.
Šta zapravo čini jedan cirkus? Ima ih raznih, ali ovaj naš nudi „ful program“! Podijeljen je na dva nezaobilazna dijela: izvođače i publiku, bez koje se ne može. A ako se zapitamo kako je sve počelo, stara poslovica nudi najbolje objašnjenje: „Kad klovn uđe u dvor, ne postaje on car, već dvor postaje cirkus“.
Klovnovi, akrobate i ostali majstori iluzije
Kakvi su naši izvođači? Ima ih svih vrsta: akrobata, klovnova, žonglera, mađioničara, ali i krotitelja. To je brojna ekipa od preko trideset raznorodnih umjetnika i svaki od njih ima svoju tačku. Naše vrhunske akrobate šampioni su u izbjegavanju direktnih odgovora, hvatanju krivina, bježanju od odgovornosti i mijenjanju političkih dresova. Disciplina letjenja iz fotelje u fotelju već je davno isprobana i praktikovala se od ko zna kad i kod ranijih postava. Naravno, nastupaju bez zaštitne mreže, jer je sigurno da neće pasti – mreža ionako služi za hvatanje manjih riba, dok velike prolaze s lakoćom.
Rijetki su oni koji direktno odgovore na pitanje (tek da se potpuno ne obrukaju). Međutim, to nije posljedica znanja i preciznosti, već najčešće neopterećenosti inteligencijom. Tako na površinu isplivavaju prizori neshvatljivi zdravom razumu. Ali dobro, akrobate su to – zamalo da napišem ministri, no ispravih se na vrijeme.
Klovnova je najviše. Svojim postupcima izazivaju smijeh, ali ne onaj iskreni koji prija, već kisjeli, nakon kojeg slijede komentari s početka priče. Naši klovnovi nemaju crveni nos, nešto drugo im je crveno – ali ne brinite, obraz sigurno nije. Podijeljeni su na one za domaću upotrebu i na regionalne zvijezde.
Ovi domaći su, kako im i definicija kaže, za lokalni nivo, mada im je i to previše. Doduše, malo su se emancipovali otkako su ušli u arenu: nabacili su cvike, kupili skupe krpice, očešljali se, sredili zube, a nađe se i poneka fazonirana bradica, jer su stare značajno skratili, radeći na imidžu. Bacili su stare patike koje su godinama nosili, pa ih čovjek danas jedva prepozna. Problem nastane tek kada progovore - tu promjena nema, pa odmah shvatiš zašto se kaže da „ne može noga lička u cipelu bečku“. Ipak, još uvijek traju jer je mnogo onih kojima se upravo takvi sviđaju.
Regionalni klovnovi ne idu daleko – samo do onih njima najbližih i najmilijih, jer ih vole više nego nas, a možda i više nego sebe. Da ih hoće tamo trajno primiti, pa da konačno počinemo! Ali nijesu oni tamo blesavi. Znaju im pravo lice, pa ih trpe samo dok im odgovara, dok su zabavni i dok u istupima blate sredinu iz koje su došli. Tamo izvode skečeve i uveseljavaju masu plitkim humorom i jeftinim forama koje kod takve publike i prolaze. Nažalost, i kod nas imaju svoje obožavatelje koji ih prate i podržavaju, jer sličan se sličnom raduje.
Žongleri su poseban dio ekipe koje odlikuju spretnost i preciznost. Toliko su vješti da iz konteksta izvuku samo ono što im odgovara, precizno zamijene teze i okrenu ih u svoju korist. To doduše bude kratkog daha jer se prevara brzo otkrije, ali im makar ostane onaj „minut slave“ dok saopštavaju montirane procese i kroz odabrane medije plasiraju informacije.
Vrlo spretno rukuju raznim alatima, pa su im uža specijalnost podmetanja, mijenjanja tema, izazivanje vještačkih kriza i otvaranje novih žarišta kako bi skrenuli pažnju sa sopstvenih propusta. Ali, kao i svaka tačka, i ova ima svoj kraj.
Posebne tačke za posebnu publiku
Osim tradicionalnih izvođača, ovaj cirkus ima i specifičnosti kakve se drugdje ne srijeću. Jedna od njih je tačka sa drekavcima. To su oni klasični drekavci koji se, kako je u narodu poznato, plaše svjetlosti jer se bolje snalaze u mraku. Iz te tmine puštaju zaglušujuće krike, urlike i tonove koji nemaju nikakvu težinu ni pozadinu.
Srećom, kratko traju, pa im je i značaj toliki. Sljedeću tačku izvode davitelji koji stalno vrte istu priču. Bez obzira na to šta je na dnevnom redu, oni poput pokvarenog gramofona ponavljaju davno ispričane teze na svakom mjestu gdje dobiju riječ. Posebno su upečatljivi istupi logorejaca, veoma brojne skupine u ovoj šatri. Oni su knjiški primjer osoba sa nezadrživom potrebom za neprekidnim pričanjem: govore brzo, nemoguće ih je prekinuti, a misli im divlje skaču s teme na temu. Dok ih slušaju, svi imaju samo jedno pitanje: „Gdje se ovi gase?“
Mađioničar i njegove nepredvidive čarolije
Ipak, svi pomenuti učesnici ostaju u sjenci mađioničara koji uvijek privlače najveću pažnju. Oni dođu kao neke vođe, što je i logično jer izvode trikove koji su u normalnom svijetu do sada bili potpuno nepoznati. Ovaj iz našeg cirkusa pojavio se iznenada, iz apsolutnog mraka, komunicira neobično i vuče nepredvidive poteze.
Možda su svi mađioničari takvi, a ako nijesu – onda je do njih. Posjeduje magiju kojom hipnotiše okolinu, pa ga svi prate bez pogovora. Potpuno je nebitno šta stvarno misle, oni ga slijepo prate, čak i na sopstvenu štetu. To se zove povjerenje! Podsjeća to na Domanovićevog „Vođu“, koji je takođe vodio narod do određenog momenta.
Naš mađioničar ima razne ideje koje saopštava s toliko ushićenja, veseleći se kao dijete dok sanja svoje snove, da ga je prosto grijeh prekidati. Ipak, ima tu čudnih snova. Sreća je njegova što ima saradnike koji nakon svakog trika slave njegove poteze i pronalaze opravdanje za sve što je izveo.
Ima on podržavalaca i kod nekih, sasvim sporednih likova, koji nikako nemaju veze sa njegovim radom, ali znaju, na osnovu ličnog dojma, da je to što on radi dobro i da će uspjeti. Na vrhu ove grupe su Popajeva braća koja, iako bez osnova vode kolonu malobrojnih podržavalaca, dok iskusni analitičari vrte glavom i ne mogu da se načude kako mu sve ovo pade na pamet.
Iskreno se bojim njegovih novih zamisli. Prethodne dvije tačke smo nekako preživjeli, a hoćemo li i treću – vidjećemo. A možda i ta treća, koje se niko živ do sada nije sjetio (jer je samo njemu mogla pasti na pamet), nekako prođe, a proći će kao i sve do sad, pitanje je samo kako. Zaradiće se pare, kaže on, a on to sigurno zna – opet, kaže on.
Kao i svaki moderan iluzionista, on uključuje publiku u program, što ima svoje dobre i loše strane. Dobrih se u ovom trenutku ne mogu sjetiti, a loših je napretek, ali mi vaspitanje i poštovanje prema čitaocima ne dozvoljavaju da ih stavim na papir. Ne treba se žaliti na ovo do sada.
Zamislite da je donio odluku da svi skočimo u more, bez obzira na to ko zna, a ko ne zna da pliva. Možda bismo i tada pretekli jer bi plivači držali neplivače, pa bismo nekako doplivali do obale. Samo se nadam da mu neće pasti na pamet da nam naredi da poletimo. Gdje mi samo pade na pamet ova ideja... Valjda neće pročitati ovo.
I još nešto u vezi s mađioničarem – imam osjećaj kao da sam ga već negdje vidio. Meni on uopšte nije nov, siguran sam da sam ga gledao i ranije. Jedino imam dilemu: da li je on Dragiša Giša Svilarević ili Konte Mario Marko del Tintoreto iz serije „Srećni ljudi“?
Publika koja je nekada bila na sceni
Dok predstava traje, publika aktivno učestvuje u skoro svim tačkama. Zanimljivo je da je ta publika većinski sačinjena od bivših izvođača. Iz mase se stalno čuje: „Ne radi se to tako“, „Mi smo to bolje radili“ ili „Vi nemate pojma, mi smo bolji“.
I tačno tako, dok su oni vladali arenom, bilo je svega – i akrobacija, i klovnova (mada znatno rjeđe), dok mađioničari nijesu ni bili dio programa, ali bilo je svega. Ipak je to bio stari program koji danas više nije popularan i teško se vraća kada jednom prođe.
Glavne forme tog bivšeg repertoara činili su dreseri, koji su spektakularno dresirali i formirali poslušnu rulju, a koja se razbježala čim se ukazala prva prilika. Bilo je tu vježbi na trapezu, hodanja po žici i gutanja mačeva. Bilo je čak i ispaljivanja ljudi iz topa. Dešavalo se da u tim ispaljivanjima neko strada, ali „srećom“, ako se to tako može nazvati, stradali su pojedinci – ili, kako bi neki rekli, bili su to „planirani gubici“. Kod ovih novih izvođača situacija je drugačija: ovdje nema pojedinačnih stradanja – kada jednom krenu nepogode, čeka nas masovni potop.
Oni koji ne pripadaju ni areni ni publici
Dešavanja ima i oko same cirkuske šatre. Vrzmaju se tu razni tipovi koji bi po svaku cijenu da skrenu pažnju na sebe, ali im to ne polazi za rukom. Jedan od njih po liku i ponašanju preslikani je Pijetao Sofronije, poznatiji kao „Lajavi krelac“.
Nekada je bio dio ove trupe, ali je ispao iz igre. Niko neće sa njim, a sam ne može da uskoči nazad u program. Hvalisav je i pričljiv, spreman da diskutuje o svim mogućim temama. Samozvani je ekspert za sve aktuelne oblasti – iako on to sam tvrdi. Nikako da shvati da su ga odavno pročitali i da svojim lažima više ne može da prevari nikoga.
Za razliku od njega, ovaj drugi je sušta suprotnost. Nema ni stasa ni glasa, ali se zato beskrajno pravi važan, iako je bitan koliko i lanjski snijeg. Pokušava da komunicira sa izvođačima, ali ga oni uopšte ne konstatuju; pokušava sa publikom, ali ga i oni ignorišu. Ipak, to mu ne smeta da iznova i uporno pokušava, iako je rezultat uvijek isti. Niko se na njega ne okreće, kao da i ne postoji, kao da je slučajno tu.
Takvih pojava nema u drugim cirkusima, pa valjda dođe vrijeme da ih ni mi više nemamo.
Najradije bih završio onom starom „Nije moj cirkus, nijesu moji majmuni“, ali se oni bave svima nama, što je problem, veliki problem!!!
