Sloboda govora zagarantovana je Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, kao i Ustavom Crne Gore. Međutim, invazijom društvenih mreža, odnosno korišćenjem lažnih naloga, čak i onog što se naziva "botovanje", pravo na govor i sloboda mišljenja izlaze iz svojih okvira, pa pozivi na linč, uvrede i razni drugi oblici prijetnji postaju svakodnevna pojava. Mete su ljudi suprotnih stavova, druge vjere, boje, nacije i, većinom, žene. Osjećaju se nezaštićeno jer naš zakon ne poznaje pojam "onlajn nasilja".
To je u razgovoru Portal Analitika potvrdila i građanska aktivistkinja Aleksandra Radoman-Kovačević koja je zbog iznešenih stavova na određene društvene pojave pretrpjela brojne onlajn napade, zbog čega je od septembra prošle godine podnijela više prijava policiji.
„Kao neko ko je građanska aktivistkinja čitav život, do sada se nijesam suočavala sa takvom realnošću. Trebalo mi je vremena da reagujem na ove prijetnje, jer nijesam željela da to što se onlajn dešava ostane nezabilježeno. Nije mi bilo svejedno, nijesam neko ko se previše plaši, radim dosta stvari koje su na granici visokog rizika kada je u pitanju poruka koju želim da prenesem društvu“, kaže Radoman-Kovačević.
Prijetnje
Kao članici feminističke grupe Bogougodnice, koja je nedavno upriličila performans ispred Hrama u Podgorici, prijećeno je direktno u lice, ali i putem društvenih mreža. Ipak, jezivi komentar na Fejsbuku sadržine: „Treba vas ukloniti za sva vremena“, nakon performansa, bio je alarm za reakciju.
Treba da vodimo računa o sadržaju koji objavljujemo na društvenim mrežama i budemo svjesni da za njega snosimo odgovornost
„Slučaj smo prijavili policiji. Policija u Andrijevici je pronašla čovjeka koji je prijetio na jednom od portala. Obaviještene smo da tužilac nije pronašao elemente krivičnog djela, nego da je ovakav postupak kvalifikovan kao prekršaj ,drsko ponašanje'. Bile smo u šoku. Kako je moguće da se ovakva prijetnja ne kvalifikuje kao krivično djelo. Razne misli vam prolaze kroz glavu, jer nijeste odgovorni samo za svoj život, tu su naša djeca i porodice“, kaže Radoman-Kovačević.
Još jedna prijetnja, ovoga puta upućena njoj, a za koju se policija posebno zainteresovala, ističe Radoman-Kovačević, desila se u februaru.
„Tog dana imala sam sedam poziva na Messengeru od nepoznate osobe, uz, na kraju, prijeteću audio poruku: „Ovo će Vas koštati, baš će Vas puno koštati, to Vam garantujem... uskoro ćemo se sresti“. Policija me je, povodom ovog slučaja, posljednji put kontaktirala početkom marta i obavijestila da su tu osobu nekoliko puta tražili na kućnoj adresi, ali da je navodno tada bila u inostranstvu“, pojašnjava Radoman-Kovačević.
Nakon nekoliko urgencija, iz policije su potvrdili da je krivično djelo kvalifikovano te da će tužilaštvo preuzeti dalje radnje.
Tapkanje u mjestu
Ipak, Radoman-Kovačević smatra da tužilaštvo nije uradilo dovoljno, jer je policija obavijestila da je tužilaštvo nadležno za pomenuti slučaj, a potvrda tome je podatak da od marta predmet "tapka u mjestu".
„U međuvremenu je nešto moglo da mi se desi. Ne osjećam se zaštićeno. Tužilaštvo pokazuje određene slabosti, morali bi da kvalifikuju djela i budu ažurniji. Ja sam majka dvoje maloljetne djece i stalno razmišljam šta ako me neko susretne na ulici, uputi ružne riječi ili se ponaša neprikladno… Kao građani očekujemo da tužilaštvo blagovremeno reaguje i očekujemo da budemo sigurni u sistemu u kojem živimo. To je njihov posao, za koji su uredno plaćeni“, naglašava Radoman-Kovačević.
Obazrivost i odgovornost
Onlajn nasilje je novija pojava, a naša sagovornica smatra da smo je u posljednje vrijeme postali svjesniji i da je građani sve više prijavljuju. Nažalost, ne i dovoljno. Da bi se ozbiljnije pozabavili ovim problemom moramo, savjetuje, temeljno obraditi svaku poruku koju dobijemo onlajn, odnosno protumačiti šta nam je zapravo pošiljalac htio reći.
„U onlajn prepiskama uvijek se osvrćem na pojavu i ponašanje. Kada stigne prijetnja: "Ovo je trebalo ukloniti za sva vremena“, ili one direktno upućene putem messengera, postavljam pitanje da li to znači prijetnja po moj život ili sigurnost. Na taj način definišete što je neko htio da poruči i ne pokazujete da se plašite, već da ste svjesni šta neko želi da implicira. Mnogi ljudi sa kojima sam bila u komunikaciji se na kraju povlače govoreći da to „više nije važno“. Svaka uvreda, prijetnja, gdje god da se desi, mora imati svoj pravni put. Svaki pripadnik bezbjednosnog sektora je dužan da građane savjetuje da prijavljuju neprijatnosti koje dožive, jer smo svjedoci da nasilje može da bude fatalno po žrtvu“, pojašnjava Radoman-Kovačević.
Treba da vodimo računa, ističe ona, o sadržaju koji objavljujemo na društvenim mrežama i budemo svjesni da za njega snosimo odgovornost. Takođe, treba da se osjećamo slobodno da se izrazimo u skladu sa svojim uvjerenima i stavovima. Ukoliko ne govorimo o stvarima to znači da ne živimo slobodno i da je naše ključno ljudsko pravo ugroženo. Sloboda govora mora da postoji u svakom progresivnom društvu. Dakle - NE povlačenju, DA odgovornom i slobodnom izražavanju.
Ne osjećam se zaštićeno. Tužilaštvo pokazuje određene slabosti, morali bi da kvalifikuju djela i budu ažurniji
"Moramo razumjeti da poruke koje šaljemo treba da budu kao i one uživo i stalno treba imati na umu da to neko čita. Na nekog utičemo. Kada dobijem prijeteće poruke, najčešće čitam ono što sam napisala i pokušavam da protumačim zbog čega se dešava prijetnja ili uvreda. S druge strane kao pojedinci u građanskom društvu moramo biti slobodni da ispoljavamo svoje gledište bez prijetnji i napada. Radim u razvojnim programima čitav svoj profesionalni život, jako mi je stalo do opšteg interesa i razvoja našeg društva u kojem i moja djeca odrastaju i za koje znam da može da bude bolje“, kaže Radoman-Kovačević.
Strah i izgovori
Mali je broj žena koje prijavljuju nasilje. Onima koje to ne čine, kaže Radoman-Kovačević, izgovor je da „nemaju vremena“ time da se bave i „da policija ne radi svoj posao“. Smatra da su posrijedi, ipak, strah i izgovori.
„Mislim da se plaše i zbog toga ne prijavljuju prijetnje uz izgovor da se to dešava samo u onlajn prostoru i da se ne mogu realizovati u realnom životu. Ne vjeruju institucijama, jer onlajn nasilje zakoni ne prepoznaju. Sa druge strane, nasilniku dajemo moć ako kažemo: „Policija ne radi svoj posao“, a da se prethodno nijesmo uvjerili u isto. Mislim da nijesmo svjesni svih mehanizama za pomoć. Ne može policajac ili neko drugi da stoji pored vas i prijavljuje vaš slučaj. To je pitanje lične odgovornosti. Tu je i Savjet za građansku kontrolu policije, kao dodatna podrška. Prijave uvijek šaljem na više adresa, samo je potrebno razumjeti da je važno odvojiti malo vremena“, dodala je Radoman-Kovačević.
Bitno je, napominje, da žene žrtve nasilja znaju da postoje autonomne feminističke organizacije koje će im pružiti podršku, ali jednako je važno i da se edukuju kada je riječ o procesuiranju onlajn nasilja, jer samo tako mogu da idu dalje i preuzmu odgovornost.
„Treba da se pojavimo na sudu i pokažemo nasilnicima da postoji zakonodavni sistem koji nas štiti, a njih kažnjava. Društvo nasilja ne može biti srećno i zdravo. Najgora stvar koja može da nam se desi je da pristanemo na relativizacije, posebno onlajn nasilja, jer je to tipična podrška psihologiji nasilnika. Ako je uspio da vas ućutka komentarom, on će ići do kraja, dok vam potpuno ne uzme moć, a ta moć je u našim rukama. Ta moć se odnosi na prijavljivanje i direktno procesuiranje“, zaključuje Radoman-Kovačević.
Tekst je realizovan u okviru zajedničkog projekta NVO Dobar život iRegionalnog programa “Primjena zakona, mijenjanje stavova”– koji finansira Evropska unija, a sprovodi UN Women.
