Stari zavjet nas uči da kada Jevreji nijesu mogli da osvoje drevni grad Jerihon, neosvojiv zbog velikih zidina nadaleko poznatih u drevnom svijetu, uz Božiju pomoć sedmoga dana opsade - sedam puta su sa svještenicima obilazili grad duvajući u trube - pa sedmoga kruga bedemi Jerihona počeše da se ruše. Tako Jevreji osvojiše taj drevni grad, koji i dan danas postoji, a naziru se ruševine njegovih nekad ponosnih zidina koje Božija sila oburda i njegovom izabranom narodu podari Jerihon.
U slučaju grada Cetinja priča je obrnuta. Najezdom Turaka gospodar crnogorski Ivan Crnojević uz Božiju pomoć osnova manastir u Cetinjskom polju, podno planine Lovćen i svome narodu podari temelj buduće države, da mu za do sudnjega dana bude amanet, čast i slobodarska Luča - razlog postanka i bivstvovanja crnogorskoga naroda.
Dugo vjekova je Cetinje bilo nepokoreno, prirodno okruženo gudurama i klancima, planinama i ljutim kršem, rekao bi čo'ek od Boga branjen kraj, da mu hiljadu puta jača sila ne može ništa.
Razne su vojske i sile koje su željele da pokore Cetinje. Onih koje su to krvnički željele odavno nema i pretvorene su u prah, kako Gospod reče "iz praha sve nasta i u prah se sve vraća" , a Cetinje osta u onoj njegoševskoj ''u svoj volji i slobodi, a to ti je u slavi''.
Osta ona jedna mala sila, zvana crkva Srbije, koja već trideset godina pokušava da potčini podlovćenski kraj, ne žaleći ni truda, ni znoja, ni po njihovom priznanju para građana Srbije, ali ni krvi ljudske, naravno po mogućnosti cetinjske i crnogorske. Osta da pokušava, ali bezuspješno. Ne pomože ništa gore navedeno, pa ni prevrtljivost nekih njenih agenata u mantiji, koji se pretvarahu da su Cetinjani i Crnogorci, dobro istreniranih da uđu pod kožu i zamute Crnogorce.
Neđe im je to uspijevalo, ali na Cetinju nije.
Pametno bi im bilo da časove glume izmjeste sa beogradske bogoslovije ili pak ako žele da nastave s tim, da se obrate kolegama sa akademije, da ih nauče kako treba.
Zidovi Cetinja nijesu pali. Nijesu, jer je Bog bio sa nama
Krenuo je tako atak na Cetinje sa svom mogućom ''crnogorskom'' policijom, huliganima, specijalnim jedinicama, stranim vojskama i krvnicima, onima koji se ne bi libili, ni trenutka, da raspale automatima po Crnogorcima i još bi za to bili nagrađeni. Takvi opoganiše Cetinjski manastir i boraviše pored svetih moštiju crnogorskog svetitelja, zaštitnika. Ne bojim se ja opoganjenog manastira, on umije sam da se brani. Bojim se za njih i njihove porodice od kletve onoga koji ovaj narod brani, a koji mu se pokloniše s namjerom da taj isti narod zatru.
Svetitelj bi svašta oprostio, ali ovo vam neće oprostiti.
Klanci su uvjek bili poznata bojišta i sukobišta, od Termopila đe se branijaše grčki svijet od najezde mnogo jače sile, pa do crnogorske Duge krvave, Turcima po zlu poznate i po bratskoj krvi proklete... Takvo bijaše i Kruševo ždrijelo đe se postavi bedem odbrane grada Cetinja, da ne prođu oni koji obećaše da će dodatno opoganit taj sveti grad. Zidine manje od Jerihona, ljudstva slabijeg od Spartanaca sa Termopila, ali srca punog volje da se ne dopušti nikome sa zlom namjerom ulazak u sveti grad.
Ko bijaše kod Kruševoga ždrijela toga dana i cijele noći i narednoga dana imaće za cio život ponos u srcu i slobodno reći da je za Crnu Goru uradio dosta.
Toliko svijeta se skupilo iako je postojalo milion opstrukcija i neustavnih i kriminalnih zabrana od strane izdajničke vlasti, kako bi što manje Crnogorki i Crnogoraca toga dana bilo na Cetinju. Od male đece, do omladine, žena, muškaraca, starica i staraca od kojih dostina bijaše primakla stotoj godini. Svi oni bijahu spremni da po cijenu svega brane Kruševo ždrijelo i Belveder. No pasaran! rekla bi Dolores Ibaruri na kapiji grada Madrida, kad ga branijaše od fašističkih Frankovih hordi.
Dugo vjekova je Cetinje bilo nepokoreno, prirodno okruženo gudurama i klancima, planinama i ljutim kršem, rekao bi čo'ek od Boga branjen kraj, da mu hiljadu puta jača sila ne može ništa
Nije se dalo Kruševo ždrijelo, nije nikad palo. Nije jer je imao ko da ga brani i naša volja da ga branimo bila je mnogo veća, no njihova da ga probiju.
Zbog toga nijesu uspjeli.
Valja pomenuti i sve one ljude koji su na drugim barikadama branili prilaze Cetinju, od onih koji su u njega namjeravali da uđu sa zlom namjerom sa strane Budve, Bjeloša, Bajica, Čeva, Trojice. Hvala im na tome.
Treba pomenuti i hiljade onih koji su htjeli da dođu i budu sa nama, a koje je podanička vlast spriječila, kako im ne bi pomutili krvavu i izdajničku namjeru nasilnog "istovaranja" onoga koji mrzi Crnogorce, na sveto mjesto. Nije ustoličen, no istovaren, kao što se istovara građevinski materijal na teško dostupna mjesta.
Zidovi Cetinja nijesu pali. Nijesu, jer je Bog bio sa nama. Uzalud su im bile stotine ispaljenih suzavaca, dritanovskih bombi istog imena kao i njegov tajnoagentski pseudonim ''šok'', plastičnih metaka ispaljenih u potiljke đevojaka i noge osamdesetogodišnjih baba, snajperska gnijezda i stotine metaka bojeve municije pripremljene da, na mig iz Beograda, od Cetinja naprave novu Srebrenicu.
Nije im uspjelo, trube im nijesu radile. Nijesu, jer pravda nije uz one koji su nepravedni. Uz one koji izdaju. Uz one koji pucaju na braću, zarad tuđih interesa.
Nije se dalo Kruševo ždrijelo, nije nikad palo. Nije jer je imao ko da ga brani i naša volja da ga branimo bila je mnogo veća, no njihova da ga probiju
Što im je ostalo? Ostala im je vječna bruka i zarađene kletve svetoga Petra i vladike Danila, da ih dovijeka ljudi ''po prstu kažuju'' i da im se ''izlegnu gubavci''. U koži im ne bih bio, nikome od onih koji ispališe ijedan suzavac put Crnogoraca, a još manje onih koji su komandovali time. Sve stigne kad-tad, ako ne njih onda njihova pokoljenja, ali o svakom koraku u životu čovjek treba da pazi, kako bi mogao među ljude - uzdignutoga čela.
Uzdignutoga čela Bajovom i Njegoševom neki više nikad neće moći da prođu. Mada sam mišljenja da će i sa spuštenom glavom teško moći. Nije najveći problem njihova izdaja sugrađana i Crnogoraca, veći je muk i ćutnja evo već treći dan.
Dante reče da su ''najvrelija mjesta u paklu rezevisana za one koji su u velikim moralnim krizama bili po strani''. Ako je Dante u pravu, biće im pakleno. Svakako treba dočekat sudnji dan, a u sramoti i bruci vrijeme prolazi veoma sporo. "Svak je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka", reče Njegoš. Neki obrukaše ovih dana i nerođenu đecu.
A, što se istovarenoga popa tiče, on je najmanje bitan, kako je istovaren tako je i vrnut okle je doša'.
Cetinje je otvoreno za svakog dobronamjernika, kao i srca Cetinjana. Cetinje pamti. Pogotovo izdaju. Ona se teško prašta.
