Postoje gradovi koji se godinama nalaze na listi želja, zbog arhitekture, kulture, muzike ili života. No, postoje i oni koji pripadaju nečem dalekom i nedokučivom - gradovi koji se uprkos planovima dese u životu. Prag pripada ovoj drugoj vrsti, onim mjestima koja se posmatraju tiho, iz prikrajka. Mjesta kojima se divimo, koja romantizujemo dok se jednog dana ne izmigolje iz liste želja i put do njih ne započneš avionom, već cestom.
Tako smo, moj saputnik cestama i ja, odlučili da „low cost“ letove zamijenimo vinjetama i novcem za gorivo, pa se put ka češkoj prijestonici pretvorio u lično iskustvo koje je počelo mnogo prije prvog pogleda na Karlov most. Naše prvo putovanje bez upozorenja pilota i bezbjedonosnog brifinga, između autoputeva i promjenjivih pejzaža, dozvolilo nam je da ove zime upoznamo grad ne gledajući u kalendar, baš onako kako to zaslužuju praške ulice.
Između reljefa i brojeva
Smješten u srcu Češke, Prag se proteže duž rijeke Vltave, koja tiho dijeli grad na lijevu i desnu obalu.
Sa obje strane otvaraju se prizori crvenih krovova, zlatnih detalja, mostova i tornjeva, svaki kao mali svjedok vjekova.
Grad se uzdiže iznad rijeke sa osjećajem uzvišenosti, a ulice šapuću priče starih vremena, preplićući legende i stvarnost.
„Karlov most je počeo da se gradi 1357. godine, 9. jula u 5 sati i 31 minut, jesi znala?“, upitao je moj saputnik dok smo prilazili mostu.
Njegov pogled se gubio u zlatnoj svjetlosti jutra, a koraci su mu išli nekoliko koraka ispred mene. Trčala sam da ga sustignem, fascinirana redosljedom brojeva koji krije Karlo IV.
„Ako čitaš unazad, dobiješ isti broj – 1357,“ objasnio je, a ja sam osjetila kako istorija i sadašnjost plešu zajedno na svakom kamenu mosta.
Prag je grad legendi i tajni. Jedna od njih je da dodirivanjem reljefa na najpoznatijoj statui na mostu, koja je posvećena Janu Nepomuku, koji je po nalogu kralja Vaclava IV bačen sa mosta, donosi sreću i garantuje povratak u Prag.
Nismo dotakli reljef, ali osjećam da ćemo se vratiti, nekada. Možda kada nam se kroz kosu počnu vidjeti prve sijede ili kada još jedan let odlučimo zamijeniti vinjetama.
Bio je opet nekoliko koraka ispred mene dok mu je uska, krivudava Nerudova ulica pokazivala put prema Hradčanskom trgu. Sa svake strane ulice smjenjivale su se barokne palate i kuće koje kao da izgovaraju šapatom priče prošlih vremena.
Praški zamak, dom kraljevima, biskupima, a danas predsjedniku Češke Republike, uzdizao se iznad svega. Hradčanski trg krasila je ukrašena skulptura “Borba titana”, dok straža neumorno održava tradiciju smjene.
Katedrala Sv. Vida svojim gotičkim tornjevima prestizala je sve što je okružuje, pružajući osjećaj veličanstvenosti i blage zastrašenosti. Stajala sam pored nje osjećajući se malenom pred istorijski uklesanim detaljima, dok smo, moj saputnik i ja dozvolili da nas zlatni obruči odvedu u samo za nas ispisanu bajku.
Legende, malter, mir i masa – sve se to spaja na jednom mjestu: u gradu zamaka, gradu vječnog zlata i vilinskog praha. Stari djelovi Praga zadržali su krivudave, uske ulice, dok noviji djelovi grada prate ritam kamenih zidova i svakodnevnog života, spajajući istoriju i sadašnjost u savršeno konstruisan mozaik.
Zimska scenografija
Bili smo u Pragu u januaru, grad je bio omotan u snježni pokrivač. Debele jakne, rukavice, šalovi, sve je bilo neophodno da se probijemo kroz hladnoću. Ulice su bile bijele, krovovi prekriveni snijegom, a svaki naš dah ostavljao je mali oblak hladnoće iznad lica.
Umorni od istraživanja grada, hodajući između mostova i uličica, osjećali smo kako hladnoća prodire kroz kosti, ali i kako svaki trenutak bjeline stvara čaroliju koju samo ovaj grad pruža. Snijeg je tiho prekrivao ulice, ali zlatni sjaj i ulične svjetiljke nisu dopuštale zimi da proguta autentičnost grada.
Ljeti, Prag diše potpuno drugačije. Mještani kažu da je tada Vltava obasjana suncem, parkovi i uličice puni su života, kafići i pabovi šire mirise kafe, a pivo se toči podjednako… Dani su duži, a ljudi hodaju polako.
Na mostu im ulični crtači slikaju karikature, fotografi im daju lokacije sa kojih se mostovi najbolje vide. Svaka scena, svakog godišnjeg doba, izgleda kao pažljivo režirano remek-djelo, sa briljantnim glumcima i profesionalnim scenografima. Prag, u svakom godišnjem dobu pruža set na filmu, sa svakim prolaznikom u sporednim ulogama. I ne, ne daje se mnogo novca na kastinge, ali priznajem, i zimi i ljeti, Prag je glavni glumac.
Prošlost isklesana u sadašnjosti
Prag nije samo grad katedrala, mostova i zamaka, on živi u sitnim detaljima prošlosti, skrivenim u ulicama i suvenirnicama. Od praistorijskih naselja, preko srednjovekovnih tvrđava i Karlovog mosta, do baroknih palata i gotičkih katedrala koje i danas dominiraju, ovaj grad je prošao kroz sve.
U 14. vijeku, pod Karlom IV, Prag je postao srce Evrope. Tada su ulice počele da pričaju priče koje se i danas mogu čuti između crvenih krovova i zlatnih tornjeva. Prošlost se nazire u baroknim palatama i u šapatima Nerudove ulice, kroz koju su, možda, ko zna koliko generacija unazad, Česi prosili mlade Čehinje.
Na uglu Nerudove ulice naišli smo na staru suvenirnicu. Kupila sam isječak starih praških novina i razglednicu iz 1935. godine, na kojoj je poruka, kako mi je prevela vlasnica „Ovo je jako lijepo mjesto, voljela bih da možeš biti ovdje sa mnom“.
Vlasnica, kolekcionarka starih razglednica, pokazala nam je pun album, objašnjavajući da ga izlaže i prodaje samo onima koji zaista traže ovakvu vrstu suvenira. Nerudova ulica tako spaja turističke radnje s autentičnim prodavnicama, lokalnim rukotvorinama, razglednicama iz ranih godina i marionetama koje pričaju priče starih majstora.
Prodavnice lutaka posebno su nas zaintrigirale. Na vratima svake stajalo je „lokalni autori“. Pomislili smo da bi to bio idealan suvenir, ne obična turistička uspomena, nego dar koji nosi duh Praga, koji priča o njegovoj istoriji i tradiciji rukotvorina, onako kako se prenosi s generacije na generaciju.
I danas, dok šetate kroz grad, istorija Praga nije samo u knjigama ili muzejima, ona je u svakom mostu, u svakoj katedrali i u rukama lokalnih stvaralaca. Svaki korak podsjeća da ovdje i kamen ima svoju priču, ostavljajući posjetiocima cijeli spektar slova za priču o gradu na rijeci Vltavi.
Duhovi prošlosti i kulture
Duh i kultura Praga ne vidi se odmah, ali osjeti se čim zakoračiš u uske prolaze, među niske kućice koje stoje jedna do druge i čuvaju sjećanja generacija. Zlatarska ulica, nekada poznata kao Ulica alhemičara, još uvijek nosi tajanstvenu energiju ljudi koji su ovdje pokušavali pretvarati metale u zlato.
Dok hodate ulicom, lako je zamisliti Kafku kako ide istim prolazima, bilježi sitnice iz života i upija grad oko sebe.
Prolazeći tuda, moj saputnik i ja smo shvatili da se Prag nije samo iskobeljao iz naše liste želja… On je svačije želje uvrstio u svoje kulturno blago. Svaka kućica, svaki ugao, svaka sjenka pokazuje da se kultura grada ne vidi u velikim djelima, već u sitnim zbirkama sjećanja koje ostaju i dugo nakon odlaska.
Hodajući ovuda, osjetiš da je Prag živio i da će živjeti zauvijek. Njegov duh nije grandiozan, ne pruža velike gestove kojima te obori sa nogu. Pruži ti komad kamena, tiho prisustvo, pruža ti onaj miris koji osjetiš jednom i onda te prati do kraja života podsjećajući te na nešto samo tebi znano.
Češki pab i lutkarski optimisti
Ulični ritam Praga ne ogleda se samo u turizmu ili znamenitostima, on je u ljudima koji ovdje žive i rade. Stanovnici prolaze mirno, svjesni da grad pripada njima, na prvi pogled hladni i suzdržani, ali ,svako od njih donosi svoju priču. Prodavci nestrpljivo slažu rukotvorine, kafu i peciva.
Povratak Nerudovom nam je pružio još jednu malu čar... lokalni pab. Ušli smo, totalno neplanirano baš u taj mali drveni pab da popijemo pivo. Vlasnik je bio ljutit, namrgođeni Čeh koji je bio previše okupiran razgovorom sa dvije gospođe da bi nam uzvratio „Dobro veče“.
Naručila sam lokalno tamno pivo. Dobili smo uz pivo i čips. Pomislila sam kako je to odlična stvar, samo da nam ne naplati. Smijali smo se. Pojeli smo čips, i dobili novu porciju. Nevjerovatno koliko je konobar doktorirao tehniku ugostiteljstva bez prostog „dobro veče“. Poslije dvije male (jedva za jednog čovjeka), porcije čipsa, osjetili smo još veću glad... Vjerujem da je i pivo doprinijelo.
Od našeg dogovora da ćemo popiti jedno piće i otići, našli smo se na dvije porcije čipsa, dva piva i novu porudžbinu - dva glavna jela. Na tanjiru ispred mene su se našle tri sredine hljeba i meso u sosu.
Valjda je namrgođenom, ali dobrom ugostitelju Čehu smetao moj način jela, pa je uzeo parče hljeba, umočio ga u sos, pokupio i koji komadić mesa i primakao mi kašiku, uz komentar „da ovo nije Italija, da se ovdje jede na češki način“.
Nasmijao me njegov potez, a i njega. Iako bez osnovnog „dobro veče“, to je na tren postao naš omiljeni pab na svijetu. Valjda volim ljudsku suštinu koja stoji iza prve odore čovjeka. Čeh je imao još jedan ugostiteljski „dar“, kada god bi neko naručio novo pivo, prolazio bi krug oko svakog stola i nazdravljao pivima koje nosi...
U tom istom pabu upoznali smo i umjetnicu koja pravi lutke i njenog muža – ona Čehinja, on Britanac. Pokazivali su nam svoje lutke i kroz šalu nas nagovarali da ih kupimo. Mi smo im pokušali reći čime se bavimo – on je inženjer elektrotehnike, ja mlada novinarka kojoj je tog dana objavljena prva reportaža o Arubi i Kurasau – ali to ih nije posebno zanimalo. Saslušali su priču do kraja i sa nevjerovatnom lakoćom nastavili da nam prodaju lutke.
Bilo je zabavno gledati ih kako sa strašću i osmijehom prenose priču svojih lutaka na nas, male prolaznike u njihovom kutku grada.
Vratiću se, ili neću…jedno od to dvoje
Neuhvatljivo su prošli dani u Pragu. Moj saputnik kroz ceste i život i ja se nećemo vratiti gradu zbog reljefa, niti zbog brojeva koje je davno posložio jedan kralj. Nećemo mu se vratiti ni zbog onoga tramvaja koji stiže „u pravi čas“, koji je već tu kad elektronska tabla spušta jedinicu u znak jednominutnog dolaska, vjerovatno se nećemo vratiti ni zbog Hradčanskog trga.
Postoje oni sitni trenuci, neplanirani i osjetni, poput onog mirisa knjige koji vas prati, poput malih čari lokalnog češkog paba... Dvije porcije čipsa, dva piva, dva glavna jela i nijednog „dobro veče“. Postoje i prodavci lutaka i vlasnica antikviteta... I da, postoji i onaj snijeg koji je padao ove zime pokrivši put, ali ostavivši siguran povratak gradu vječnog zlata.
Kada o svemu tome razmišljam, shvatim da su ti magično isklesani trenuci ono što daje putu i životu smisao. Nije to samo zbrajanje zemalja na mapi svijeta, nisu to ni razglednice, ni suveniri, ni trgovi i katedrale. To su oni sitni pejzažni rafali spojeni u ljudima i pričama koje nosimo sa sobom dugo nakon što se grad izgubi u daljini, iza retrovizora crnog tiguana.
