Sjetim se često tog oktobra 2021. godine, Majkinog „Kako ćeš sama tamo?“ sa drhtavim glasom od nesigurnosti... Mojeg „Ne brini majko, ako se ne snađem, vratiću se“, i u glavi pjesme „postoji otok osunčan... Pa zbogom...!“
Nosila sam dva ista kofera, samo različitih dimenzija. Bio je to moj prvi let u životu, ili prvi životni let, kako želite. Podgorica, Istanbul, Majami. U ruksaku sam imala pakovanje maski, pasoš i sredstvo za dezinfekciju ruku. Činilo mi se u to vrijeme, vrijeme korone, ako na pasoškoj kontroli nemam te tri stvari, neću moći dalje.
Znala sam da kada dođem na brod, prvih četrnaest dana ću biti zatvorena u kabini, čekajući doručak, ručak, večeru i poneku filtriranu kafu, ako se sjete. U luci smo, pred ukrcaj na brod, bili šest sati, čekali smo provjere u Fort Lauderdale. Čekala sam da mi udare imaginarni pečat da sam sposobna za brod.
- Fajzer? TU!
- Maska? TU!
- Nisi kažnjavana? Bravo! TU!
- Test koji je validan 48 sati ? TU!
Pa još jedan, sad, na licu mjesta.
Pa K9 maska, jer moje platnene nisu valjale i na kraju kartica za vrata kabine. TU!
I ja sam tu, sve je tu.
Sedam je ujutro „Dear passengers, this is your captain speaking“, jaki grčki akcenat, svako slovo R je zvučalo kao da lebdi iznad atinskog Akropolja. Glasno lupanje na vrata, predaja doručka uz automatski toplomjer na čelu. Doručak ili kovid?
Četrnaest istih jutara, popodneva i večeri. Zvuci talasa, lupanja, plastičnog pribora za jelo i kartona u kojem su donosili hranu.
Jedno srećno ostrvo
Kada sam poslije četrnaestog dana izašla iz karantina, posložila sam jasno ciljeve. Radiću, izlaziću u svaku luku, kad god budem mogla, i spavaću. Prva luka je bila Aruba, zbog korone dozvoljeno vrijeme izlaska je bilo 2 sata, uz pratnju i jednu lokaciju. Aruba je autonomna država u okviru Kraljevine Holandije.
Autobus nas je čekao ispred broda i vodio na plažu. Izašla sam sa prijateljicom Shamorom. Shamora je Jamajčanka, majka dvoje djece koja je pošla na brod sa različitim ciljevima od mojih, ali sa istom onom mladalačkom željom da osjeti arubski pijesak pod stopalima.
Prije ulaska u autobus, primjetila sam znak „Aruba, one happy island“, čudno, pomislila sam, možda pretjeruju. Aruba je mjesto sa sunčanim danima tokom cijele godine, prosiječna godišnja temperatura je 27 stepeni, to mi je rekao nasmijani Arubljanin, vozač autobusa, koji je uz Marleyeve sthove dočekivao putnike – „Ovo je Aruba, jedno srećno ostrvo, dont worry about the things“.
I stvarno je bilo tako, nisu brinuli o malim stvarima, možda nisu toliko ni o onim krupnim, možda im je takav mentalitet, možda je stvarno do vitamina D... Pomislih, kako ovi ljudi mogu biti ovako bezbrižni? No, možda je ta misao došla zbog manjka vitamina D, ili previše balkanskog mentaliteta, ne znam...
Shamora je legla na pijesak i gledala u daljinu... „Karipska ostrva... gdje god da sam, svejedno je, samo da izađem sa broda.“ Nasmijala sam se, nisam osjećala što i ona. Osjetila sam blagi povjetarac, čula sam svaki talas kako govori moje ime. Bile smo na Eagles Beach, najdužoj i najpopularnijoj plaži na Arubi. Glavna atrakcija i aktivnost duž Eagles beacha je Jet ski.
Valjda je, jedan mještanin, opet, sa sunčanim osmjehom, smatrao da smo mi idealne žrtve: „Vozite same, nemate čega da se plašite“. Toga se i plašim, pomislih.
Rekao nam je da se po nama vidi da smo izašle sa broda i da nam fali adrenalina. Pokazala sam mu na lijevu ruku i odmahnula glavom, moj univerzalni odgovor za nedostatak vremena nije uništio njegovu upornost. Uz obećanje da ćemo potražiti baš njega kada opet dođemo pored žute kućice, otišao je. Otišle smo i mi nedugo nakon toga. Otišle smo sa nedovoljno pijeska na japankama i jednim datim obećanjem.
Dešava se ovdje
To vrijeme na brodu je bilo vrijeme pisanja imena pored luke koju želimo da posjetimo, za razliku od posjete lukama u „predkoronskom“ periodu. Spisak je bio potreban kako bi se pored imena i luke docrtao štrik kao znak da smo se vratili bezbjedno na brod.
Ostrvo Kurasao je bila naša sljedeća luka. Činjenicu da je Kurasao takođe država u okviru Kraljevine Holandije, rekao mi je Dilip, prijatelj iz Indije koji je bio moj vodič toga dana. Izašli smo sa peškirima i kupaćim kostimima, čekajući još jedan od onih velikih autobusa koji će nas povesti na neku plažu gdje ćemo provesti ta dva sata, bez maske i bez griže savijesti ako je držimo malo ispod nosa. Autobus nije došao... Ljudi su prolazili oko nas, ne govoreći ništa.
„Šta čekate tu?“
„Autobus“, rekao je Dilip jednom od menadžera bara čije je ime isto bilo napisano pored Kurasaua.
„Nema autobusa, ali imate vremena, možete ići gdje god hoćete.“
U tom momentu sam se osjetila kao da stavljam ploču Toma Waitsa po prvi put u gramofon, ploča vrti... „And all the world is green.“
Djelovalo je kao da imamo sve vrijeme ovoga svijeta. Ma, i svijet je naš, i opet koji znak pored puta... „Its happening here“ pisalo je kako smo se približavali izlazu iz luke. I dešava se, sve se dešava tu.
Nije nam maska malo ispod nosa, lica su nam gola, ne stežu nam kravate vrat. Izašli smo iz luke, nismo pratili mapu, pratili smo ljude. Oboje smo ubrzali korak, gledali smo u naše korake, opominjali pogledima jedno drugo da moramo brže... iako je sve bilo naše, i vrijeme i mjesto i znak pored puta.
Usporili smo, prestali smo da kudimo jedno drugom korake. Šta se to dešava ovdje? Aruba jeste jedno srećno ostrvo, ali šta to počinje na Kurasau? I dok sam razmišljala, vraćajući pogled ka cipelama, kako bih možda opet Dilipa prekorila pogledom zbog pomjeranja nogu u suprotnom ritmu od mog, prešli smo most Kraljice Eme. To je most koji spaja kvartove Punda i Otrobanda, saznali smo u nekom kafiću u Pundi od konobarice koja nam je ukratko objasnila razliku između ta dva.
Punda je srce, kaže, sve što vama treba je ovdje, suvenirnice, restorani, galerije.
Punda je izgledala kao prava citrusna paleta.
„Otrobanda je lokalni dio, rijetko turisti tamo zalaze...“, prekinuli su je gosti sa drugog stola, njihov mohito je bio presladak. Naši nisu, naši su bili pre...taman. I vrijeme nam je bilo taman, sunce nam je bilo taman, i žamor ljudi i...
„MOLIMO VAS NE PRELAZITE MOST!“, čulo se sa razglasa. Ustala sam sa stolice, kao da sam spremna da odem u rat za Pundu, za njeno srce i Otrobandu. Most Kraljice Eme je plutajući pontonski most, koji se, rekla bi nam to ljubazna konobarica da nije bilo preslatkih mohita, rotira u stranu kada prolazi brod. Otvara mu vrata, a kada brod prođe, most se zatvori i opet bude tačka spajanja dva svijeta.
Most je sagrađen 1888. godine, kao ključno infrastrukturno rješenje u 19. vijeku. Prije izgradnje mosta, istorija kaže, ljudi su zavisili od čamaca kako bi stigli sa jedne na drugu stranu.
„Mještani ga zovu Swinging Old Lady“, vratila se konobarica kada je uklonila prefiks iz dva mohita.
Koliko je žena sa tog mosta mahalo muževima? Koliko je prvih poljubaca sa nogom u zraku bilo na tom mostu? Koliko ljudi je ranije krenulo na posao jednog jutra u decembru da ne čuju glas sa razglasa?
Sa zatvaranjem mosta, krenuli smo i mi. Nijesam poprijeko gledala Dilipove korake, nisam se bojala da se okrenem. Otrabandu nisam vidjela, to vrijeme koje sam mislila da imam, ostavila sam u Pundi. I malo duše sam joj ostavila.
I opet ti znakovi pored puta... I tu se sve dešava, tu sve počinje, tu se sve završava. Nije svjesna, lelujava stara dama, koliko poljubaca, pozdrava zagrljaja i čekanja je ukrala, koliko je ukrala mojih „koliko?“. Ukrala je sve brodske trube, i jedan prefiks „pre“...neka joj ga, neka ima.
Bilo jednom u...
Ovog decembra, sjetih se opet oktobra 2021. Majkinih riječi „Kako ćeš sama tamo?“ i... Sjetim se nasmijanog vozača autobusa. Arubski pustinjski predjeli su mi uvijek bili nedokučivi, pogotovo u onim trenucima kada me autobus vraćao u brodsku realnost.
Zahvaljivala sam često Arubi. Zahvaljivala sam joj se na ona dva, uvijek morem i kamenom, ispunjena sata. Stavljala sam njeno crveno tlo na pijedestal. Padne mi na pamet i obećanje koje sam dala na Arubi, tog oktobra. I ona žuta kuća. Vratila sam se na Eagles beach opet, tražila sam mještanina, nije bio tamo. Možda i bolje, nikada nisam skupila hrabrosti za tu „once in a lifetime“ vožnju.
Vratila sam se i na Kurasao, u drugačijem maniru. Otrobandu sam, nadam se nekad i vidjela, u jednom od onih života, kada sam prelazila lelujajući most u haljini napravljenoj od madrasa.
Danas znam da između moga Kotora u kojem se more pamti i po kamenu, i Kariba, gdje kamen pamti sunce, postoji ista tiha veza - taj osjećaj da se čovjek, gdje god da ode, uvijek vraća onom moru koje ga je prvo naučilo da sluša srcem...
Htjela bih napisati knjigu. I ne bih ganjala tipke na računaru, umrljala bih jagodice prstiju mastilom. Naliv perom bih, na praznim listovima papira, opisivala holandske obrise na karipskim ostrvima. Napisala bih da su Karibi pravo carstvo tirkiza i okera, u svaku riječ bih utkala karibsku flegmatičnost. Uklesala bih na papiru ono što oni nose u zidovima, imenima i navikama. I uvijek bi bilo ljeto.
(Autorka je studentkinja treće godine Fakulteta političkih nauka Podgorica, odsjek Medijske studije i novinarstvo)
