Bio je to jedan od najgorih telefonskih poziva koje sam ikada primila: prijateljica iz Kabula nazvala je u nedjelju popodne i rekla da su naoružani ljudi upravo ušli u njenu kuću. Glas joj je drhtao do te mjere da je zvučala kao da hvata vazduh.
Muškarci su je zastrašili i otišli, a ona je pobjegla kod prijatelja da se sakrije sa svojom djecom. Nije znala kada će se vratiti, da li će je pronaći ili kada će biti moguće ponovo preseliti se negdje dalje. Nikada nijesam čula da neko zvuči tako uplašeno.
Molila je za pomoć da pobjegne iz zemlje; Obećala sam da ću se potruditi oko toga. Ali opcije su se sve vrijeme zatvarale. Ranije tog dana, putem male dobrotvorne organizacije, uspio sam da natjeram moju prijateljicu i njenu djecu na let za treću zemlju. Plan je bio da oni dođu na sigurno i nastave da traže trajnije preseljenje. Bio je to kratak tračak nade tokom nekoliko mračnih dana. Ali u roku od nekoliko sati od rezervacije, svi komercijalni letovi iz Kabula su otkazani.
Prijetnje smrću i zastrašivanja
Kao i ja, moja prijateljica je novinarka od u tridesetim koja je čitav radni vijek provela u medijima. Tu sličnosti prestaju. Za moju prijateljicu, novinarski posao u Kabulu doveo ju je do prijetnji smrću i zastrašivanja, mnogo prije nedavnog povlačenja SAD i haosa u posljednjih nekoliko dana. Kada sam je prvi put srela 2019. povjerila mi se da su joj prijetili talibani i da se plaši da nastavi da radi. Ali nastavila je. Tokom prošle godine, kako su talibani zauzimali sve više mjesta u Avganistanu, rizici su se povećali. Pratili su je kući sa posla. Više puta je nepoznato vozilo pokušalo da naleti na njen automobil.
Kako se situacija u Avganistanu pogoršala posljednjih mjeseci, očajnički je željela da napusti zemlju. Početkom jula, zvaničnici u Bajdenovoj administraciji rekli su da „razmatraju“ 2.000 ubrzanih viza za „ugrožene žene“, uključujući novinare, političare i aktiviste, koje bi mogle biti meta talibana nakon povlačenja.
Moja prijateljica me je zamolila da joj pomognem da pronađe više informacija. Tražila sam detalje, ali čak i kao izvornom govorniku engleskog i osobi kojoj je to posao, bilo je teško naći bilo kakvu jasnoću u vezi sa ovim predlogom, ili čak sa bilo kojim drugim pravnim putem kojim su avganistanski novinari mogli da traže preseljenje. Dogodilo se da se šema za ugrožene žene nikada nije ostvarila.
To je sramota, posebno jer su žene u Avganistanu dugo bile korišćene kao politička tema na zapadu; zaštita avganistanskih žena bila je ključno opravdanje za invaziju i razlog da zapadne snage tamo ostanu. Imala sam samo 14 godina kada su se dogodili napadi 11. septembra i kada je izvršen napad na Avganistan, ali se živo sjećam rasprostranjenosti slika Avganistanaca – ili brutalnih, odsječenih noseva ili vađenja noktiju, ili potpuno prekrivenih, njihovih plavih burki, simbola ugnjetavanja koje su Buš i Bler navodno pokušavali da sruše.
Situacija drastično pogoršana
Tada, i od tada, položaj žene je korišćen kao marker kulturnog napretka, postavljajući svijet u različite kategorije: dobro naspram zla, civilizovano naspram varvarstva. Uzmite ovaj komentar iz oproštajne izjave Džordža V. Buša 2009. godine: „Avganistan je prošao put od zemlje u kojoj su talibani skrivali Al-Kaidu i kamenovali žene na ulicama do mlade demokratije koja se bori protiv terora i ohrabruje djevojčice da idu u školu“.
Šta je sada sa onim djevojčicama koje su išle u školu, koje su preuzele uloge u politici, novinarstvu, aktivizmu, sportu ili drugim oblastima javnog života? Tokom proteklih nekoliko godina, dok su strane vojne snage napuštale Avganistan, ubijane su policajke, novinarke i ljekarke.
Novinarke mogu biti na meti ne samo zbog pitanja koja pokrivaju, već i zbog osporavanja shvaćenih društvenih normi koje ženama zabranjuju da budu u javnoj ulozi i rade izvan kuće
Ne čudi što se situacija sada tako drastično pogoršala. U aprilu je Human Rights Watch upozorio da se novinarke suočavaju sa posebno akutnom prijetnjom: „Novinarke mogu biti na meti ne samo zbog pitanja koja pokrivaju, već i zbog osporavanja shvaćenih društvenih normi koje ženama zabranjuju da budu u javnoj ulozi i rade izvan kuće“.
Poslednjih dana političari su govorili o potrebi zaštite ženskih prava. U raspravi o zajedničkom dobru u srijedu, Tereza Mej je upozorila da „žene i djevojke ... neće imati prava koja bi trebalo da imaju i da neće imati slobode koje bi trebalo da imaju“, a Harijet Harman pozvala je ministre da stupe u kontakt sa avganistanskim poslanicama i pitaju kako bi Britanija mogla da pomogne.
Ali s obzirom na kritičnu, trenutnu situaciju i očigledan nedostatak bilo kakvog planiranja na najvišem nivou, takvi pozivi ne mijenjaju utisak da su Avganistanke zaboravljene sada kada više nijesu korisne zapadnim vladama koje pokušavaju da opravdaju svoju invaziju i okupaciju Avganistana.
Petogodišnji plan preseljenja
Do katastrofalnih događaja ove sedmice, šeme preseljenja koje su ugrožene Avganistance dovodile na zapad bile su prvenstveno ograničene na one koji su radili direktno u stranim vojskama kao prevodioci ili u drugim ulogama. U Britaniji su se čak i ti ljudi morali boriti za svoje pravo na zaštitu od Velike Britanije, a odbijani su na lažnim osnovama. Kabinet je često tvrdio da je Kabul bezbjedno mjesto.
Trenutno dostupni programi ne odgovaraju skali potreba, a velika većina onih koji ispunjavaju uslove su muškarci. Širom svijeta prijatelji i porodica ugroženih Avganistanaca očajnički traže rješenja, a nevladine organizacije rade non-stop. Ali postoji praznina u smislu djelovanja međunarodne vlade. U vrijeme pisanja ovog članka, Britanija i Kanada su jedine zapadne zemlje koje nude širi opseg šeme preseljenja, obećavajući da će primiti 20.000 avganistanskih izbjeglica.
Britanski program, objavljen u utorak kasno, navodno će dati prioritet ženama i vjerskim manjinama: dvjema najugroženijim grupama pod vlašću talibana. Ali brojka od 20.000 izgleda mala ako se udubite u detalje: to je isti broj koji je preseljen iz Sirije, zemlje čija populacija je upola manja u odnosu na Avganistan. Bez jasnih puteva iz Avganistana, zvaničnici sugerišu da bi Britanija na kraju mogla da dâ prednost onima koji su već stigli u treću zemlju, poput Pakistana.
I što je najvažnije, to će se odvijati tokom pet godina, a očekuje se da će samo 5.000 biti preseljeno do kraja ove godine. U srijedu ujutru čula sam za novinarku u Kabulu koju su talibani zaustavili na putu za aerodrom radi vojnog leta za evakuaciju. Oduzeli su joj pasoš. To je jeziv podsjetnik da najugroženiji ljudi ne mogu da čekaju pet godina.
Možda će u narednim nedeljama više zemalja slediti ove primjere i praviti program preseljenja, ali za mnoge će možda biti prekasno; vladine birokratije djeluju u potpuno drugačijem vremenskom okviru od neposrednih opasnosti na terenu.
Sada, dok svijet užasnuto posmatra, hiljade žena poput moje prijateljice kriju se u svojim kućama ili kod prijatelja, strahujući kada će im neko pokucati na vrata.
