Prije nekoliko godina stao sam da napunim rezervoar maminog Fiata 500 na benzinskoj pumpi blizu naše porodične kuće u južnoj Toskani. Kada sam ušao u radnju da platim, primjetio sam da su počeli da se prodaju upaljači sa likom Benita Musolinija, fašističkog vođe koji je vladao Italijom kao diktator od 1925. do 1943. godine.
Ovo je bilo šok. Toskana je istorijski bila ljevičarska regija. Monte Amiata, gusto pošumljena planina na čijim obroncima se nalazi moje selo, služila je kao baza za partizane koji su se borili protiv nacista tokom Drugog svjetskog rata. Zašto bi naša lokalna benzinska pumpa prodavala fašističke memorabilije?
Postavio sam pitanje prodavcu. Izvinio se. „Ni meni se ne sviđa. Poslali su nam ih centrale prije nekoliko dana”, rekao mi je. Onda je živnuo, sretan što se sjetio nečega što bi me, pretpostavljao je, sigurno smirilo. „Ne brinite: sljedeće nedjelje dobijamo upaljače sa likom Če Gevare!“
Italijanski ustav, koji je stupio na snagu 1948. godine, izričito je antifašistički, ali politička kultura zemlje nikada nije raskinula sa svojom ekstremističkom prošlošću. Da njemačka benzinska pumpa prodaje predmete koji obilježavaju spomen na Adolfa Hitlera bilo bi zaista šokantno (i vjerovatno nezakonito); u Italiji, prizor Musolinijevih memorabilija koji se prodaju u prodavnicama nije toliko neobičan. Slično, glavne njemačke političke stranke izbjegavaju ekstremnu krajnju desnicu kao što je Alternativa za Njemačku; u Italiji su stranke s fašističkim korijenima dugo bile prihvaćeni dio političke scene.
Uprkos tome, nedjeljni izborni uspjeh za Đorđu Meloni i njenu stranku, Braća Italije, je bez presedana. To je prvi put u poslijeratnoj istoriji Italije da je stranka fašističkih korijena osvojila najviše glasova na nacionalnim izborima. Meloni, koja je dobila nešto više od četvrtine glasova, sada će vrlo vjerovatno postati premijerka na čelu krajnje desničarske koalicije s Ligom, koju predvodi Mateo Salvini, i Forza Italia, na čelu sa Silviom Berluskonijem.
Kako će nova vlada promijeniti Italiju? I koliku štetu bi to moglo nanijeti demokratskim institucijama u zemlji?
Italijanska istorija daje razloga za brigu o onome što je pred nama.
Braća Italije potiču iz italijanskog pokreta, ili MSI, kojeg su nakon Drugog svjetskog rata osnovali fašistički političari koji su igrali značajnu ulogu u Republici Salò, pronacističkom marionetskom režimu koji je vladao sjevernom polovinom Italije nakon što su saveznici izvršili invaziju na Siciliju 1943. Melonijeva partija ima kao svoj simbol zeleni, bijeli i crveni plamen, koji mnogi smatraju da u svom originalnom dizajnu predstavlja izraz trajne lojalnosti Musoliniju.
Sama Meloni, koja je vodila Braću Italije od 2014. godine, odrasla je u Garbateli, radničkom naselju u Rimu, a politički zanat je učila u omladinskom krilu MSI-ja. Danas se aktvno bori protiv imigranata i pokreta za prava homoseksualaca i napravila je savez na međunarodnom nivou sa strankama krajnje desnice i neliberalnim liderima kao što je Viktor Orban iz Mađarske. U junu je govorila na kampanji za Vox, desničarsku stranku u Španiji. „Prije petsto trideset godina, kapitulacijom Granade okončana je Rekonkvista, Andaluzija je postala španska, a Evropa je postala hrišćanska“, rekla je. “Danas, sekularizam ljevice i radikalni islam ugrožavaju naše korijene.” Kompromis s takvim protivnicima je nezamisliv: stranke desnice kao što su Vox i Braća Italije, rekla je, trebale su da kažu jasno ne “LGBT lobiju”, “rodnoj ideologiji” i “masovnoj imigraciji”.
Izgledi da bi krajnje desničarska stranka sa fašističkim korijenima uskoro mogla voditi Italiju je razumljivo prestrašila međunarodne posmatrače. "Đorđa Meloni može voditi Italiju, a Evropa je zabrinuta", glasio je nedavni naslov The New York Timesa. “Da li je Italija na ivici povratka u fašizam?” upitao je podcast Foreign Policy. Ali stvari u Italiji nijesu uvijek onakve kakve izgledaju. Iako postoje jaki razlozi za zabrinutost perspektivom Meloni na mjestu premijerke, stvarna vjerovatnoća da će se Italija vratiti u najmračnije sate svoje istorije je mala.
Dio razloga je to što se Meloni, u određenoj mjeri, distancirala od prošlosti svoje stranke. Ona je izjavila da je "fašizam istorija" i suspendovala članove koji su ustrajali u hvaljenju fašističkih vođa. Meloni je takođe nastojala pokazati da će se pokazati kao pouzdan partner za evropske i sjevernoameričke saveznike Italije. Ona je, na primjer, ublažila kritike stranke prema Evropskoj uniji, ističući da želi da zemlja ostane u eurozoni. I za razliku od mnogih drugih lidera krajnje desnice u Evropi, Meloni je bio glasni kritičar Vladimira Putina i nepokolebljivi pristalica Ukrajine.
Ali glavni razlog za sumnju u to koliko će Meloni promijeniti Italiju jednostavno je to što ona nije ni toliko popularna ni moćna kao što to može sugerisati njena izborna pobjeda. Njena zvijezda sada sjajno gori, ali može se isto tako brzo ugasiti.
Na prethodnim nacionalnim izborima u zemlji, u martu 2018, Pokret pet zvjezdica zaprepastio je međunarodne posmatrače osvojivši skoro trećinu glasova, Braća iz Italije Đorđe Meloni uzela su samo četiri posto. Tokom naredne tri godine, dvije uzastopne vlade su se srušile usred haosa i ogorčenja, što je onemogućilo bilo koju političku stranku da formira kohezivnu vladajuću većinu. Ostavši bez opcija, sve glavne frakcije u italijanskom parlamentu složile su se u februaru 2021. da formiraju tehnokratsku vladu nacionalnog jedinstva pod vođstvom Marija Dragija, bivšeg predsjednika Evropske centralne banke.
Braća Italije Đorđe Meloni ostala su u opoziciji. Kao što su mnogi posmatrači predviđali u to vrijeme, ta pozicija je praktično garantovala njen uspon. S obzirom na ekonomsku stagnaciju i pandemiju koje je zemlja iskusila u posljednje vrijeme, brzi rast popularnosti Braće Italije nije bio iznenađujući.
To sugeriše da pobjeda Meloni u nedjelju ima manje veze s nostalgijom za italijanskom fašističkom prošlošću nego s ljutnjom zbog sadašnjeg stanja u zemlji. Ali po istom principu, popularnost Meloni uskoro bi mogla opasti nakon što preuzme odgovornost za upravljanje državom. Sudbina posljednjih pobjednika na italijanskim izborima je poučna: od svog iznenađujućeg uspjeha 2018. godine, Pokret pet zvijezdica izgubio je više od polovine svog udjela glasova i sada čami po strani.
Čak i koliko dugo će Meloni moći da ostane na funkciji, nije jasno. Iako je sada na čelu najveće frakcije u italijanskom parlamentu, moraće zadržati podršku oba svadljiva koaliciona partnera: Salvini će učiniti sve što može da dođe u centar pažnje i vjerovatno će se sukobiti s Meloni po pitanju vanjske politike (on je, za na primjer, mnogo manje voljan da pomogne Ukrajini), a Berluskoni, koji je uvijek bio oportunista nakon tri mandata na mjestu premijera, neće prezati od prodaje političkog partnera ako mu to odgovara. S obzirom na to koliko su ove ličnosti nestabilne – i koliko su se koalicione vlade u Italiji pokazale nestabilnim u prošlosti – kolaps vlade Đorše Meloni u roku od godinu ili dvije ne bi bio šokantan.
Najneposrednija zabrinutost oko nove italijanske vlade nije nikakva prijetnja demokratskim institucijama zemlje, a još manje povratak fašizmu. Umjesto toga, to je ono što će izborna dominacija krajnje desnice učiniti teško postignutom napretku koji su imigranti i seksualne manjine u Italiji ostvarili u posljednjih nekoliko decenija.
Italijani poslijeratnog doba živjeli su i disali politiku u neobičnoj mjeri. Glavne stranke u zemlji imale su milione članova. Događaji u kampanji uoči nacionalnih izbora privukli su ogromne gužve. Na birališta je obično izlazilo više od 90 posto birača sa pravom glasa. Činilo se da su politički izbori egzistencijalni.
Danas, čini se da su ta vremena prošla – barem za sada. U gradovima i selima koje sam posjetio protekle sedmice, javni prostor rezervisan za plakate kampanje ostao je poluprazan. U jednom gradu na vrhu toskanskog brda, kandidat desničarske stranke govorio je strastveno i dugo, ali je privukao samo šačicu gledalaca. U drugom gradu, stariji kandidat ljevice privukao je nekoliko promatrača kada je iz kombija koji je preinačio za svoju kampanju odsvirao hit Fabrizia De Andréa, kantautora iz 1960-ih i 70-ih, ali je brzo izgubio njihovo interesovanje kada im je počeo pričati o svojim predizbornim obećanjima. Odziv birača na ovim izborima pao je ispod 70 posto, što je rekordno nizak nivo.
Većina Italijana s kojima sam razgovarao posljednjih dana iščekuju novu vladu s umornom smirenošću. Jedna komšinica, otvorena žena u 70-im godinama, koja je, kao i većina ljudi u svom selu, čitavog života glasala za ljevicu, rekla mi je o svojoj jakoja netrpeljivosti prema Đorđi Meloni. Ali kada sam je pitao da li je zabrinuta što će liderka Braće Italije učiniti zemlji, nonšalantno je slegnula ramenima. „Na kraju, nova vlada neće biti toliko drugačija od svih ostalih“, rekla je ona. „Neće uspjeti da uradi mnogo toga. A onda će se srušiti.”
Nadam se da je u pravu.
O autoru: Yascha Mounk je pisac i autor knjige „Veliki eksperiment: Zašto se različite demokratije raspadaju i kako mogu opstati“
