,,Šest godina sam bila u školi Mike Aleksića kada me je silovao. Imala sam 17 godina. To se nije dogodilo jednom. Ponavljalo se”, navela je nedavno u svojoj ispovijesti glumica Milena Radulović. Potom je svoju priču javno ispričala i glumica Iva Ilinčić, koja ga je takođe prijavila policiji. Nažalost, nijesu jedine žrtve. Nažalost, nije ni Aleksić jedini nasilnik.
I ne dešava se napastvovanje maloljetnika samo drugima, već i tu, pred našim očima. Kako spriječiti, kako liječiti ljude i društvo?
Tri osuđujuće presude u prethodnoj godini: Iako je zakonom propisana kazna do 12 godina, pedofil u našoj zemlji najčešće robija do godinu dana. Ključni problem su preblage kazne koje izriču naši sudovi, smatraju stručnjaci koje smo kontaktirali.
,,Naša zakonska regulativa za ova krivična djela propisuje sasvim solidne visine kazni zatvora, ali propisuje i da se te kazne mogu ublažavati ispod zakonskog minimima, te iz tog razloga počinioci krivičnih djela vezanih za pedofiliju u praksi najčešće robijaju nekoliko mjeseci, do godinu dana. Smatram da kazne za pedofile moraju biti oštrije”, ističe advokat Lazar Aković.
Prema njegovom mišljenju, time bi se poslala jasna poruka svim pedofilima da će takva djela u budućnosti biti oštrije sankcionisana.
„I evropski propisi nalažu da pedofile treba kazniti sa, najmanje, tri godine zatvora. I naše Ministarstvo pravde priprema izmjene i dopune Krivičnog zakonika za ova krivična djela u smislu povećanja kazne, kako bi se Krivični zakonik uskladio sa evropskim propisima”, kaže on.
U podgoričkom Osnovnom sudu u 2020. godini formirano je samo pet predmeta zbog krivičnog djela nedozvoljene polne radnje.
„Donijete su tri osuđujuće presude. U dva predmeta, dva okrivljena lica oglašena su krivim i izrečena im je kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci i godinu i dva mjeseca, dok je u jednom predmetu okrivljenom izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci koja će se izvršiti u prostorijama za stanovanje. Ovim presudama su izrečene i dvije mjere bezbjednosti - zabrana približavanja”, kažu iz ovog suda za naš portal.
Uprava policije je u proteklih pet godina evidentirala i procesuirala 65 krivičnih djela iz oblasti seksualnih delikata u kojima su žrtve bila maloljetna lica.
„Deset krivičnih djela iz čl.204 kz CG silovanje, devet krivičnih djela iz čl.206 KZ CG Obljuba sa djetetom, 37 krivičnih djela iz čl.208 KZ CG nedozvoljene polne radnje, osam krivičnih djela iz čl.211 KZ CG Dječja pornografija i jedno krivično djelo iz čl.223 KZ CG Rodoskrvljenje”, navode iz policije u odgovoru na naša pitanja.
Hemijska kastracija pedofila: Jedno od rješenja koje predlažu crnogorski aktivisti za zaštitu djece je uvođenje hemijske kastracije pedofila i silovatelja povratnika. Hemijska kastracija je medicinski treman injekcijama, čime se suzbija seksualni nagon.
„Hemijsku kastraciju kao kaznenu mjeru za teška krivična djela povezana s pedofilijom već su uvele neke države, među kojima su Kanada, Danska, Poljska, Češka, Francuska, Švedska i Norveška, iako se ova kontroverzna sankcija u praksi izvršava samo uz pismenu saglasnost počinioca. Od zemalja regiona, kaznenu mjeru hemijske kastracije je 2014. uvela Makedonija, u kojoj će pedofili koji ponove to krivično djelo biti podvrgnuti hemijskoj kastraciji, bez prethodnog davanja saglasnosti”, objašnjava advokat Aković.
On smatra da u našoj zemlji postoji i sistemski nedostatak koji se odnosi na službe i eksperte obučene da rade na domenu prevencije i intervencije kada je u pitanju pedofilija, bilo da je ta intervencija psihološka ili pravna.
„U praksi sam kao sudija sudio pedofilima, a kao advokat sam ih i branio. U svim slučajevima su negirali izvršenje krivičnih djela, ali su uprkos tome osuđeni. Radi se o osobama koje su perfidne i koje imaju manipulativnu moć, koje žrtvama prilaze sa posebnom pažnjom, ‘kao mačka kada se sprema da ulovi miša’”, kaže on.
Zlostavljač često osoba poznata djetetu: Strašno je to što je zlostavljač najčešće osoba bliska djetetu, rođak ili porodični prijatelj, nastavnik, kaže psihološkinja, Adriana Pejaković.
„Za dječji um je previše strašno da osoba koja bi trebalo da nas voli, vodi i podržava može da nam uradi tako nešto strašno, pa žrtvezlostavljanja često ćute, preplavljene su strahom, krivicom i stidom. Trauma ovog tipa "zaledi" osobu, zamrzne osjećanja koja su suviše strašna i preplavljujuća, pa je nekada potrebno mnogo vremena da osoba progovori o tome i suoči se sa osjećanjima”, navodi Pejaković.
Ipak, postoje određeni znaci upozorenja da nešto nije u redu sa djetetom.
„Povlačenje djeteta u sebe, noćne more, popuštanje u školi, plačljivost, modrice na tijelu, promjenja ranijeg ponašanja, gubitak apetita mogu da budu znaci upozorenja. Treba obratiti pažnju i ukoliko dijete zna izraze seksualne prirode neprimjerene njegovom uzrastu ili je upoznato sa seksualnim radnjama.Nikako ne bi smjeli da postide dijete, već da obrate pažnju i strpljivo i empatično pomognu djetetu da se otvori", objašnjava ona.
Jako je važno edukovati maloljetnike i izgraditi sa njima odnos pun povjerenja.
„Ako je dijete u problemu, trebalo bi prvo da pomisli "zvaću mamu ili tatu", a ne "kazniće me mama ili tata". Seksualno zlostavljanje ima izuzetan uticaj na dječju psihu, pa je važno da se i roditelji edukuju o znacima upozorenja, promjenama ponašanja djeteta kao i mogućim opasnim situacijama u kojima se dijete može naći. Komunikacija između roditelja i djece je veoma važna jer zlostavljač stvara atmosferu tajne, toksičnog saveza sa djetetom i prijetnji”, navodi ona.
Seksualno nasilje, kao čin najveće izdaje djeteta ostavlja traumatične posljedice. Ističe da osoba može imati razne vrste mentalnih problema, noćne more, kompleksni posttraumatski poremećaj, probleme koji uključuju depresiju, anksiozni poremećaj, seksualne disfunkcije, alkoholizam i probleme u socijalnim odnosima. ,,Sve su ovo načini da se nosimo sa traumom koja je živa u sjećanju, a nastojimoda je potisnemo. Sekundarna viktimizacija nastupa onda kada pokušamo da to nekome ispričamo a ućutkaju nas”, kaže psihološkinja.
Objašnjava i zašto žrtva često progovori tek nakon dužeg perioda ćutanja.
„Osoba koja je zlostavljač manipuliše dječjim povjerenjem, vrši takozvani ‘grooming’ ili priprema zlostavljanje, zadobijajući dječje povjerenje, uvlačeći dijete u tajnu i prijeteći, ako dijete kaže nekome. Važno je da sredina bude podržavajuća, da sistem prepozna znake zlostavljanja, da zaštiti dijete. Iskustvaljudi koji su kao djeca pretrpjeli zlostavljanje,a sredina im nije pomogla, roditelji nijesu htjeli da čuju o čemu se radi, drugi su ih odbacili ili im nijesu vjerovali su - zastrašujuća”, ističe ona.
Niko, osim djeteta koje je pretrpjelo tako nešto, ne zna koliko je teško istupiti, sa kojim osjećanjima je potrebno boriti se, koliko je snage potrebno za suočavanje sa traumom ovog tipa.
„Često prebacujemo krivicu na žrtvu jer nam je tako lakše. Komentaritipa – ‘zašto nije prijavila ranije’, ‘zašto se nije branila’, ‘kako se to ponavljalo’, ukazuju da još uvijek ne znamo kako funkcinioniše krug zlostavljanja. A, sjutra bi se moglo desiti i našoj djeci. Zato je važno dati podršku, saslušati, edukovati se da prepoznamo znake zlostavljanja i preispitivati autoritete”, ističe ona.
Pedofili često ugledni članovi zajednice: Pedofil može biti svako, osoba iz svih slojeva društva.
„Iako mi zamišljamo da su to osobe bez društvenogživota, vidljivo devijantne, neki tamo ljudi koji vrebaju iz parka, seksualni predatori mogu biti visoko manipulativne osobe, svjesne svojih radnji, koje na podmukli način nastoje da zadobiju povjerenje,nekada ne samo djeteta, već i cijele porodice. Upravo zato je djecu važno edukovati koje su situacije opasne, kako postupati sa strancima, koja su radnje i pitanja neadekvatni da ih neko pita i kome da se obrate ako se osjećaju ugroženo”, navodi ona.
Određena ponašanja su karakteristična za zlostavljača.
„Zadobijanje povjerenja djeteta, naglašeno prijateljski stav, zajednička tajna i prijetnje djetetu ako kaže nekome, ucjene ljubavlju da bi dijete pristalo na zlostavljanje”, neka su od njih.
Prema mišljenju naše sagovornice, jedan od velikih problema današnjice je taj što smo vaspitavani da bespogovorno slušamo autoritete.
„Mislimo da je to znak lijepog vaspitanja, da je nemoguće da se ovakve stvaridese, a dešavaju se. To samo dokazuje našu sklonost da potisnemo i kao društvo ove neprijatne stvari s kojima ne znamo kako da se nosimo. Traume i mrak zlostavljanja treba osvijetliti, pomoći, reagovati. Najvažnije je spriječiti da neko drugo dijete pati. To je naša obaveza kao odraslih. Da zaštitimo najranjivije”, zaključuje Pejaković.
Povratak seksualnih prestupnika u društvo nakon odsluženja kazne je noćna mora svakog roditelja, i tema brojnih rasprava je kako spriječiti da ponovo ne napadne neko dijete. Jedan od načina svakako je praćenje njihovog kretanja i registar pedofila - koji Crna Gora još uvijek nije napravila - iako se na to obavezala 2009. godine, potpisivanjem Konvencije o zaštiti djece od seksualnog iskorišćavanja i seksualnog zlostavljanja Savjeta Evrope.
