Šargarepa ili mrkva (Daucus carota L.) danas se ubraja među najznačajnije povrtarske kulture svijeta. Njena široka primjena u ljudskoj ishrani, visoka nutritivna vrijednost, mogućnost različitih načina prerade i relativno dobra prilagodljivost agroekološkim uslovima učinili su je nezaobilaznom kulturom u savremenoj poljoprivrednoj proizvodnji.
Iako je danas najpoznatija po karakterističnoj narandžastoj boji i bogatstvu beta-karotena, istorijski podaci pokazuju da se mrkva prvobitno uzgajala u ljekovite svrhe, mnogo prije nego što je postala svakodnevna namirnica na trpezama širom svijeta.
Porijeklom sa mediteranskog područja, mrkva pripada porodici štitarki (Apiaceae), a njena proizvodnja danas je rasprostranjena gotovo na svim kontinentima. Tokom viševjekovnog uzgoja razvijen je veliki broj sorti koje se razlikuju po obliku, veličini, dužini i boji korijena.
Pored klasične narandžaste, postoje i bijele, žute, crvene i ljubičaste sorte mrkve, pri čemu svaka od njih ima specifičan hemijski sastav i određene nutritivne karakteristike. Evropske sorte uglavnom sadrže veću količinu karotena, dok azijske imaju izraženiji sadržaj antocijana, prirodnih antioksidanasa značajnih za ljudsko zdravlje.
Savremena nauka šargarepu posebno cijeni zbog njenog bogatog sastava bioaktivnih jedinjenja. Beta-karoten, kao najznačajniji karotenoid mrkve, u organizmu se pretvara u vitamin A i ima izuzetno važnu ulogu u očuvanju vida, zdravlja kože i jačanju imunološkog sistema. Osim toga, mrkva sadrži vitamine B kompleksa, vitamine C, D, E i K, kao i značajne količine kalijuma, kalcijuma, fosfora i željeza.
Zbog visokog sadržaja antioksidanasa, redovna konzumacija mrkve povezuje se sa smanjenjem rizika od određenih hroničnih oboljenja, jačanjem otpornosti organizma i boljim funkcionisanjem metabolizma.
Šargarepa je veoma značajna i sa aspekta prehrambene industrije. Koristi se svježa, kuvana, sušena, zamrznuta ili prerađena u sokove, kaše, supe i različite prehrambene proizvode. Posebno mjesto ima u dječjoj i dijetalnoj ishrani upravo zbog lako svarljivih hranljivih materija i visokog sadržaja vitamina. Pored prehrambene vrijednosti, mrkva ima i određeni značaj u kozmetičkoj industriji, gdje se ekstrakti i ulja koriste u proizvodnji preparata za njegu kože.
Sa agronomskog aspekta, mrkva predstavlja kulturu koja zahtijeva pažljivo planiranu proizvodnju. Kvalitet korijena direktno zavisi od osobina zemljišta, pravilne agrotehnike i adekvatnog režima ishrane i navodnjavanja. Najbolje rezultate daje na lakim do srednje teškim zemljištima, pjeskovito-ilovaste strukture, sa dobrim vodno-vazdušnim režimom i povećanim sadržajem humusa. Teška, zbijena i glinovita zemljišta nijesu pogodna za proizvodnju jer dovode do deformacija korijena, slabijeg razvoja i otežane berbe.
Mrkva najbolje uspijeva na zemljištima neutralne do blago kisjele reakcije. Na pretjerano kisjelim zemljištima povećava se mogućnost razvoja bolesti i smanjuje kvalitet korijena. Zbog toga se u savremenoj proizvodnji velika pažnja posvećuje analizi zemljišta i pravilnom upravljanju plodnošću.
Kada je riječ o temperaturnim uslovima, mrkva spada među kulture umjerenih klimatskih zahtjeva. Sjeme može klijati već pri temperaturama od svega nekoliko stepeni iznad nule, ali optimalni uslovi za brzo i ujednačeno nicanje postižu se pri temperaturi oko 20 °C. Nakon nicanja, biljke pokazuju relativno dobru otpornost prema nižim temperaturama, pa mrkva može podnijeti i slabije proljećne mrazeve. S druge strane, visoke temperature tokom vegetacije mogu negativno uticati na kvalitet korijena, koji tada ostaje kraći, tanji i manje tržišno vrijedan.
Jedan od ključnih faktora uspješne proizvodnje jeste voda. Mrkva zahtijeva ravnomjernu vlažnost zemljišta tokom čitave vegetacije, naročito u fazi intenzivnog razvoja korijena. Nedostatak vlage dovodi do sitnih, grubih i deformisanih korjenova, dok nagle promjene vlažnosti mogu izazvati pucanje korijena. Upravo zbog toga sistemi navodnjavanja danas imaju veoma važnu ulogu u profesionalnoj proizvodnji mrkve.
Savremena proizvodnja sve više se okreće principima ekološke i održive poljoprivrede. Ekološki uzgoj mrkve zasniva se na očuvanju prirodne plodnosti zemljišta, smanjenju upotrebe hemijskih sredstava i primjeni organskih đubriva poput komposta, zrelog stajnjaka i zelenog đubrenja. Takav sistem proizvodnje ima za cilj očuvanje biodiverziteta, smanjenje zagađenja i proizvodnju zdravstveno bezbjedne hrane.
Posebno važnu ulogu u ekološkoj proizvodnji ima plodored. Mrkva se ne smije uzgajati više godina uzastopno na istoj parceli jer dolazi do povećane pojave bolesti, štetočina i zamora zemljišta. Najbolje rezultate daje nakon kultura koje su obilno đubrene organskim đubrivima, poput kupusnjača ili tikvenjača.
U proizvodnji mrkve značajne probleme mogu izazvati različite bolesti i štetočine, među kojima posebno mjesto zauzima mrkvina muva. Larve ovog štetnika oštećuju korijen stvaranjem hodnika, zbog čega mrkva gubi tržišnu vrijednost i postaje podložna truljenju. U ekološkoj proizvodnji zaštita se uglavnom zasniva na preventivnim mjerama poput pravilnog plodoreda, mješovite sjetve sa lukom ili bijelim lukom, korišćenja zaštitnih mreža i bioloških preparata.
Savremena istraživanja pokazuju da ekološki proizvedena mrkva često sadrži manje nitrata i veće količine korisnih bioaktivnih jedinjenja u odnosu na konvencionalno proizvedenu mrkvu. Upravo zbog toga raste interesovanje tržišta za organski proizvedenim povrćem, naročito u turističkim regijama gdje potrošači sve više traže lokalne i zdravstveno bezbjedne proizvode.
Mrkva danas predstavlja mnogo više od obične povrtarske kulture. Ona je spoj poljoprivrede, nutricionizma i savremenog koncepta zdrave ishrane. Njena sposobnost prilagođavanja različitim klimatskim uslovima, široka mogućnost primjene i velika nutritivna vrijednost čine je jednom od najperspektivnijih kultura savremenog povrtarstva.
U vremenu kada raste svijest o značaju zdrave hrane i očuvanja životne sredine, ekološki uzgoj mrkve postaje važan dio održive poljoprivrede i odgovornog odnosa prema prirodi i zdravlju čovjeka.
