U često citiranom i rijetko iščitanom eseju „Vječni fašizam“ Umberto Eko, govoreći iz talijanskoga iskustva, veli kako postoje oni koji Drugi svjetski rat vide kao „tragično vrijeme podjela“ i pozivaju na „nacionalno pomirenje“. Na desničarske pozive da se śećanje na fašizam potisne u ime nacionalnog pomirenja Eko odgovara: „Tu smo da se śetimo što se desilo i svečano kažemo da 'Oni' to ne smiju opet napraviti.“
I u Crnoj je Gori ideja o „nacionalnom pomirenju“ krenula iz ultradesničarskih krugova lokalnoga ogranka Beogradske patrijaršije da bi bila popularizovana od propagandne platforme Vijesti, čiji su nekadašnji vlasnici oduvijek baštinili neskrivene političke ambicije.
Razumije se da je sama ideja imala za cilj ne stvarno prevazilaženje društvenih konflikata, već stvaranje lažnog narativa da su u Crnoj Gori izvor sukoba nacionalni identiteti i da će se socijalna harmonija postići navodnim pomirenjem, koje treba započeti istorijskim revizionizmom, kako je to naznačio u svome govoru 30. decembra 1990. godine, ideolog crnogorskoga klerofašizma Amfilohije Radović riječima:
„Pozivam na bratsko praštanje i bratsko mirenje. Prizivam na to one koji me čuju i one koji me ne čuju, i to ću činiti do posljednjeg moga daha. Krajnje je vrijeme da brat poljubi rane brata svoga. Vrijeme je da se opoju kosti neopojane, da se iz jama izvade svi u ratnoj i poratnoj raspamećenosti pobijeni, i da budu sahranjeni, na čovjeku dostojan način. Jer, sve dok mrtvi ne nađu svoj mir, neće i ne može da bude mira među živima, njihovim potomcima.“
Svakome treba dati priliku za iskupljenje, pa i Boženi Jelušić
Tipično desničarska fascinacija „nacionalnim pomirenjem“ do te je mjere inficirala crnogorski javni prostor da su njeni zagovornici uoči izbora 2020. godine postali i tadašnja vlast i opozicija, pa je i ondašnji premijer iz redova DPS-a nerijetko znao ponavljati mantru o „pravoslavnom pomirenju“.
Od mnogo propagandne buke nijesmo stigli ozbiljnije promotriti premise na kojima počiva ideja „nacionalnog pomirenja“. A ideja počiva na krivoj pretpostavci da su nacionalne razlike u Crnoj Gori ključni uzrok društvenih sukoba. Kad se, međutim, zna da su te razlike, mada u drugačijem omjeru i sociokulturnom kontekstu, postojale, recimo, i 1971. ili 1981. godine i da nijesu bile uzrok društvenih sukoba, izvjesno je da to nijesu ni danas. Jer i tada, kao i danas, u Crnoj su Gori živjeli i Crnogorci i Srbi i Bošnjaci (Muslimani) i Albanci i Hrvati i to je uvijek, a i s pravom, isticano kao bogatstvo crnogorskoga društva.
Sukobi koji su proizvedeni 90-ih takođe nijesu bili posljedica nacionalnih razlika, već onih ideoloških, odnosno vrijednosnih. I danas je izvorište društvenoga sukoba u pitanju da li želite građansku, sekularnu državu Crnu Goru u Evropskoj uniji ili totalitarnu kleronacionalističku srpsku paradržavu u Rusko-srpskome svijetu. Identifikacija s nacijom, srpskom ili crnogorskom, tu, dakle, nije uzrok sukoba, već njegova kolateralna posljedica, što jasno svjedoči i promjena u omjeru između te dvije nacionalne grupacije u potonje tri decenije.
Dakle, nikad ovđe nijesu problem bile nacionalne razlike. Uzrok nestabilnosti je ideološki, odnosno vrijednosni. To iznova i iznova valja ponavljati kako bi se razobličio fabrikovani mit o „nacionalnom pomirenju“. „Pomirenje“ po mjeri onih koji ga danas u Crnoj Gori promovišu moguće je samo u društvu u kojem su nasilno ukinute razlike, dakle u totalitarizmu, kakvo bi uzor danas moglo imati u Putinovoj Rusiji ili Kim Džong Unovoj Śevernoj Koreji.
Od propagandne buke nijesmo stigli promotriti premise na kojima počiva ideja „nacionalnog pomirenja“
Kako izgleda to navodno pomirenje u viziji njegovih najžešćih propagatora pokazao je ovih dana po ko zna koji put Dritan Abazović, sociopata na dugom privremenom radu na mjestu premijera Crne Gore. Na pitanje novinara da prokomentariše izjavu moldavske predśednice da Rusija uz pomoć državljana Crne Gore, Srbije i Bjelorusije planira državni udar u Moldaviji, nesretnik je arogantno konstatovao da je to bilo „pregrubo“ i promrsio da Crna Gora nema nikakve veze s tim i da to eventualno mogu biti neki „neodgovorni pojedinci“.
E pa vi sad vidite. Godine 2020, kad je ova pojava došla na vlast, Crna Gora je u očima stranih zvaničnika bila „lider u regionu“ i „prva naredna članica EU“. Danas, nakon dvije i po godine vladanja Dritana Abazovića, Crna Gora je u očima stranih zvaničnika „rak rana“ i baza za organizovanje ruskih državnih udara!?
Umjesto da u zemlji članici NATO u kojoj je Rusija pokušala državni udar 2016. godine vijest da njeni državljani pripremaju nešto slično u drugoj nezavisnoj državi izazove crveni alarm i hitnu reakciju, Dritan nonšalantno ignoriše upozorenja, šaljući nam na terminološkoj ravni još jednu znakovitu poruku. Vidite, tipovi koji za ruske interese pripremaju državni udar u Moldaviji tek su „neodgovorni pojedinci“ – kao da su neznamtiveć bacili papirić na ulicu ili preskočili platiti mjesečnu članarinu u biblioteci – a pisci koji u Crnoj Gori promovišu ljevičarske ili liberalno-demokratske vrijednosti su, po istom tom Dritanu, fašisti i ekstremisti!? Treba li tu više išta objašnjavati!?
Gori od Dritana i njegovog „pomirenja“ čiji je cilj problem između fašista i antifašista riješiti tako što će sve pretvoriti u fašiste, samo su oni koji su ga na vlast doveli i koji ga na vlasti održavaju svojim (ne)glasanjem u Skupštini Crne Gore. Tu u prvome redu mislim na Boženu Jelušić, ne zato što imam bilo što lično protiv nje, već zato što sam do septembra 2020. godine živio u zabludi da dijelimo iste vrijednosti.
Nedavno se glasnula da pohvali borbu montenegrista ne bi li iskoristila i priliku da se prikaže žrtvom jer je ti isti koje ona podržava u borbi obasipaju „jezikom mržnje“. Kad zahvalim filološkinji Boženi Jelušić na makar i takvoj podršci, ostaje mi da istoimenoj političarki objasnim da kad napišem da je ona licemjer čijim se presudnim glasom u Skupštini Crne Gore ostvaruje organizovani plan fašizacije društva i urušavanja države, to konstatovanje činjenica nije jezik mržnje, nego glas otpora politici mržnje koja bez njene podrške ne bi mogla biti ostvarena.
Ali, svakome treba dati priliku za iskupljenje, pa i Boženi Jelušić. Bliže se predśednički izbori koji nakon dvije i po godine prodaje magle o dva ekstremizma, politici centra i nacionalnom pomirenju svakome ko to želi viđeti pokazuju da Crna Gora ubrzano klizi u propast, a da je jedina stvarna podjela na onu prozapadnu i onu antizapadnu.
Prozapadnoj politici pripadaju stranke koje su bile na vlasti do 2020. godine, kao i većina stranaka manje brojnih naroda, dok onu antizapadnu reprezentuju DF, SNP, Demokrate, Evropa sad i URA. Biće ti izbori prilika da Božena Jelušić kao formalni zagovornik liberalno-demokratskih vrijednosti javno podrži jednoga od kandidata koji dolaze iz prozapadnoga političkog bloka.
U prvom će ih krugu biti najmanje tri, po najavama – iz Bošnjačke stranke, Socijaldemokratske partije i Demokratske partije socijalista. Pred posljednje parlamentarne izbore napisao sam da biramo između onih s puterom i onih s kokardom na glavi.
Pa, draga poslanice Božena i druge zabluđele drugarice i drugovi, ako vas je tada onaj puter na glavi jednih prevario da ne vidite kokardu na glavi drugih, za ove su dvije i po godine stvari postale vidljivije i jasnije. Zato, bujrum, u drugome krugu javno podržite prozapadnoga kandidata, ma iz koje od tri navedene partije bio. Eto vam posljednje prilike za iskupljenje.
