Budu li potvrđene sve liste koje su do ponoći predate Državnoj izbornoj komisiji, građani Crne Gore 11. juna biraće između 17 različitih opcija na parlamentarnim izborima. Identičan listić, što se broja sudionika izborne trke tiče, imali smo jedino 2016. godine.
Uoči predstojećih parlamentarnih izbora u našoj zemlji nekoliko je ključnih pitanja.
Prvo je, naravno, ko će osvojiti, odnosno formirati vlast, ali i još bitnije – da li će ta vlast konačno biti stabilna?
Drugo je – da li će se prvi put u Crnoj Gori dogoditi da na parlamentarnim izborima najjača ne bude koalicija koju predvodi Demokratska partija socijalista?
Treće je – koliko će stranaka ovog puta ostati ispod cenzusa, a naročito da li će neke partije koje su do sada obitavale visoko u izvršnoj vlasti i gazdovale mandatima u Skupštini u junu postati ‘rasipači’ glasova?
Tektonske promjene i jedinstven primjer Evrope sad
Pogled na izborne liste i na njihov sastav jasno ukazuje da su se u crnogorskoj politici dogodile tektonske promjene. Odlazak niza političara koji su obilježili protekle godine pa i dekade, uz pojavu novog jakog bloka, te razilaženja unutar pojedinih političkih saveza, možda su i ključni utisak za sada.
U crnogorskom višepartizmu nije bilo primjera kakav je Evropa sad. Preciznije, nikad se nije dogodilo da jedna novoformirana politička opcija ima toliko povoljnu ‘startnu poziciju’ kao što je to njihova ovog puta.
Među suverenistima odlasci, među aktuelnom većinom prekompozicija
Demokratska partija socijalista prvi put u ovom stoljeću u izbornu trku sa koalicionim partnerima ulazi bez Mila Đukanovića na poziciji predsjednika. Među suverenistama na listama nema predsjednika SD Damira Šehovića, njegovog prethodnika Ivana Brajovića, lidera LP Andrije Popovića, dok je velike promjene u svega dva mjeseca pretrpio i SDP - prvo je ostavku na sve partijske funkcije podnijela Draginja Vuksanović-Stanković, a potom je objelodanjeno da ni čelnik te stranke Raško Konjević više neće biti u politici.
U većini od 30. avgusta nije bilo mnogo odlazaka, ali jeste pregrupisavanja. Doduše, na listi "Za budućnost Crne Gore" neće biti “vječitog” Predraga Bulatovića, niti Miodraga Lekića ima na spisku saveza SNP-Demos, no lideri ključnih vodećih stranaka i dalje su u trci.
Donekle će neobično biti to što Pokret za promjene na izbore ne izlazi kao dio DF-a, prvi put nakon 2009. godine. Još jedna bitnija promjena je i novo udruživanje Demokrata i URE u savez u kojem nije bilo mjesta za Socijalističku narodnu partiju, koja je na kraju ostala u najnezavidnijoj poziciji.
Slučaj SNP-a: Nezapamćeno
Upravo se na primjeru SNP-a treba malo zadržati. Jer, osim što su, dan uoči kraja roka za predaju lista, doživjeli da potencijalni koalicioni partneri demantuju da će biti dio njihovog saveza, dogodilo im se i to da u isto vrijeme dio istaknutih stranačkih funkcionera odbije da bude na njihovoj listi.
Pojavile su se i glasine kako su oni počeli pregovore sa drugim političkim subjektima, no to je juče demantovano.
Na kraju je SNP predao listu, i to zajedno sa Demosom.
Moglo bi biti mnogo rasutih glasova
Ovog puta se, čini se, s pravom postavlja i pitanje koliko će lista ostati ispod cenzusa, odnosno koliko će glasova biti rasuto. Ne računajući partije manje brojnih naroda, sa potpunom sigurnošću može se reći kako svega četiri liste u izbornu trku ulaze bez opterećenja da li će preći izborni prag.
Iskustvo od 2006. godine do danas govori kako je na parlamentarnim izborima u prosjeku ‘rasipano’ oko 15.300 glasova. Najdrastičniji primjer dogodio se 2009. godine, kada je liste ispod cenzusa podržalo čak 38.523 birača, odnosno gotovo 12 odsto onih koji su izašli na glasačka mjesta.
Što je manje kolona, manje je i rasutih glasova. Da je tako, potvrđeno je prije tri godine, kada je svega 0,3 odsto birača podržalo stranke koje su ostale ispod cenzusa. Ovog puta, ipak, definitivno neće biti tako.
No, još jedno suštinsko pitanje glasi - koga bi veći broj rasutih glasova mogao najviše ‘radovati’? Logično – one koji osvoje najveći broj glasova. To su zakonitosti D’ontovog sistema.
Šta čeka novu vlast
Ko god je formira, nova vlast u Crnoj Gori neće imati nimalo lak posao. Jer, prethodne dvije vlade nijesu joj ostavile mnogo toga u nasljeđe, ukoliko u to ne spada populizam one koja i dalje vrši dužnost.
Naime, država se nalazi u prilično nepovoljnom finansijskom momentu, koji bi mogao postati koliko-toliko podnošljiviji samo u slučaju da turistička sezona bude na najvišem nivou. Ipak, glomazniji administrativni aparat nego ikad, u kojem neprestano skaču zarade, uz nova zaduženja kao ‘sudbinu’ makar u kratkoročnom periodu, mogu biti veliki teg o vratu novoj vlasti.
Pored toga, Crnoj Gori je nužno da se pokrene sa mrtve tačke kada su u pitanju evropske integracije. Prethodne dvije vlade učinile su sve kako bi umrtvile svaki korak ka EU, pri čemu prošle godine nije iskorišćena šansa za “fast track”.
Da li je to moguće ukoliko u strukturama nove vlasti budu zagovornici Otvorenog Balkana, a naročito oni koji su i dalje nedorečeni povodom jasne vanjskopolitičke orijentacije Brisela glede agresije Rusije na Ukrajinu – svako će bez dvoumljenja pronići do tog zaključka.
Da li će građani konačno – odmoriti od izbora
Najzad, predstojeći bi izbori mogli donijeti mogućnost građanima Crne Gore da makar na neko vrijeme odmore od – izbora.
Većina birača prošle je godine glasala na lokalnim izborima, potom smo ove godine imali dva kruga predsjedničkih, a sada – nakon nepunog mandata i dvije Vlade – nove parlamentarne. Možda su napokon i oni zaslužili nešto dužu pauzu…
