U prethodnoj kolumni pisao sam o tome šta nas očekuje ulaskom na jedinstveno evropsko tržište, o izazovima demografije, konkurentnosti privrede i vremenu u kojem će se Crna Gora morati navikavati na sasvim drugačija pravila poslovanja i života. Međutim, postoji jedna tema koju sam tada samo dotakao, a koja će, po mom uvjerenju, odlučivati o tome ko će u takvom društvu uspjeti, a ko će ostati zarobljen u očekivanju da mu neko drugi riješi život.
To je odgovornost.
Gotovo četiri decenije života i rada u Sjedinjenim Američkim Državama, u poslovnom okruženju koje po svojim pravilima u velikoj mjeri podsjeća na ono koje postoji u razvijenim evropskim ekonomijama, naučile su me jednoj jednostavnoj istini. U društvima u kojima vlada tržišna konkurencija, odgovornost nije samo moralna vrijednost. Ona postaje uslov opstanka, profesionalnog napredovanja i ličnog uspjeha.
Naravno, ni ta društva nijesu idealna. I ovdje postoje privilegovani, postoje porodične i političke veze koje nekome mogu otvoriti vrata. Ali takvi slučajevi postaju sve rjeđi i imaju sve manju težinu u odnosu na znanje, rezultate i odgovornost koju pojedinac svakodnevno pokazuje. Dugoročno, niko ne može sačuvati radno mjesto, voditi ozbiljan posao ili graditi uspješnu karijeru samo zahvaljujući poznanstvima. Rezultati prije ili kasnije postanu jedino mjerilo.
Zato vjerujem da će upravo odgovornost biti jedna od najvažnijih ljudskih osobina u Crnoj Gori kada postane dio evropskog ekonomskog prostora. Ne odgovornost koju ćemo tražiti od drugih, već ona koju ćemo svakoga dana tražiti od sebe.
U nastavku želim da govorim upravo o toj odgovornosti. Ne zato što vjerujem da je moj životni put poseban, već zato što lično iskustvo ponekad najbolje pokazuje kako izgleda put na kojem se povjerenje ne dobija preko noći, već se godinama gradi radom, disciplinom i spremnošću da se preuzme odgovornost za svaku odluku. Moja priča nije izuzetak. Naprotiv. Ona je samo jedna od hiljada priča ljudi iz naše dijaspore koji su upravo zahvaljujući odgovornosti uspjeli da ostvare svoje profesionalne i životne ciljeve u izuzetno zahtjevnoj međunarodnoj konkurenciji.
Jer odgovornost nije dar koji nam je unaprijed dat, već odluka koju iznova donosimo. Ona se ne nasljeđuje, ona se gradi. Tiho i strpljivo, kroz greške, odricanja i ponovna ustajanja. Ne donosi uvijek brze nagrade, ali stvara ono što jedino ostaje trajno.
A tek kada tu odgovornost uspijemo prenijeti dalje: na dijete, na učenika, na generacije koje dolaze, tada možemo reći da smo učinili ono najvažnije, ostavili trag koji ne blijedi.
Dolazak
Kada je avion JAT-a sletio na njujorški aerodrom u oktobru 1989. godine, po onom starom klišeu mislio sam da stižem u obećanu zemlju, ali nijesam znao da zapravo stižem u školu života. Nakon pasoške i carinske kontrole, službenik mi je, s birokratskim osmijehom, poželio “prijatan boravak u SAD”. U meni se, ne znam zašto, probudio tihi bunt: boravak? Zar samo to? Nisam došao da boravim, već da pokušam, da radim, da naučim, da se dokažem.
Na izlazu me čekao ujak. Uzeo je moj neveliki prtljag, otvorio vrata svog auta i ubrzo smo prešli most Verazano, dok su se svjetla Menhetna pomaljala kroz maglu. Tada sam, prelazeći taj most, nesvjesno prelazio i između dvije epohe svog života, iz one u kojoj se o Americi sanjalo u onu u kojoj se Amerika živjela.
Zlatne narukvice i teška istina
Nisam imao velika očekivanja. Znao sam da zlato oko vrata, narukvice i prstenje i malo skuplji satovi, ponekad i zlatni, koje su naši sugrađani nosili po Crnoj Gori nijesu prava slika Amerike. To su bile kulise jedne predstave za ljetnju publiku. Iza njih je stajala druga istina: mukotrpan rad, neizbrisiva nostalgija, emigratnsko dokazivanje i tišina dijaspore.
Već prve večeri kuća se ispunila rođacima i poznanicima. Dobrodošlica, pitanja o domovini, a onda ono neizbježno: “Đe ćeš radit? Ko ti može pomoći? Moraš upisat kurs jezika, možda i nastaviti školovanje” Sve je zvučalo obećavajuće. Sjedećeg dana otvorio sam račun u banci, gotovo ubijeđen da će na njega već te večeri leći prvi dolari.
Sjetih se tada jedne anegdote o našem čovjeku koji je, po dolasku u Ameriku, od rođaka čuo da mu je posao da skuplja pare po ulici. Kad su stigli, rođak ugleda dolar na trotoaru i reče mu da se sagne i uzme ga. A ovaj, tek sletio, ponosno odgovori: “Ajde, jadan, tek sam doš’o, neću valjda prvi dan počet’ da radim!”
Biblioteka umjesto kancelarije
Kako su dani prolazili, posla nije bilo. Da ubijem dosadu, zamolim ujakovog desetogodišnjeg sina da me odvede do biblioteke. Počeo sam da dolazim svakog dana: čitao sam novine, knjige za đecu osnovnog obrazovanja, pomagao bibliotekarima da slože knjige i obrišu police. Nisam znao da time već učim prvu američku lekciju, da svaka ruka koja pomaže, makar i bez plate, ima vrijednost.
Jednog jutra dodje tetak, otresit i iskren čovjek, reče: “Imam ja posao za tebe. Nije veliki, ali je pošten. U “čistoći”. Ako te nije muka, možeš počet odmah”. Tako sam i uradio.
Nisam znao premnogo engleski, ali sam znao da su čisti toaleti, dobro usisani hodnici i prazne kante za otpad najbolja preporuka. Poslije nekoliko nedjelja ljudi u zgradi su me zaustavljali da kažu kako nikad nijesu bili uredniji.
Te pohvale o mom radu stigle su do menadžera zgrade, pa me iz tog razloga pozva u svoju kancelariju. Upita me odakle sam, a kada rekoh da dolazim iz Jugoslavije, oči mu zasijaše, glas zadrhta i pojavi se suza, ona što zna da poveže daljine koje ni vrijeme ni rat ne mogu izbrisati.
“Znam to mjesto”, reče tiho. “Iz najhrabrijih dana njene istorije. Bio sam tamo, na Sutjesci i u Bosni, kao britanski vojnik, član vojne misije uz partizanski pokret.”
Gospodin Fitzdžerald mi tada ponudi da nadgledam parking zgrade, a povremeno i da ga vozim kada ima poslovne obaveze. U to vrijeme, dok još nijesam dobro poznavao Njujork, navigacije nije bilo, on bi mi unaprijed govorio kuda da skrenem, lijevo ili desno, a kad bi se sam zbunio, ponekad bi opsovao na našem jeziku, kao da se iznenada sjetio davnih dana i prijatelja iz neke druge zemlje i epohe.
Dan kad sam zaustavio limuzinu
Bilo je to sredinom avgusta. Vrelo, sparno. Dok sam sjedio u maloj kabini na parkingu, vidim dugu crnu limuzinu kako polako ulazi. Prilazim šoferu i kažem da mora imati potvrdu banke da bi parkirao. On mi na brzom engleskom odgovara nešto o “Mr. Safri”. Nisam ga najbolje razumio, ali sam, u svom balkanskom prkosu, samo odmahn’o: “Gospodine, pravila su za sve ista. Ako nemate potvrdu, morate napustiti parking”.
Nisam znao da se u limuzini nalazi sam Edmund Safra, većinski vlasnik banke, jedne od poznatijih investicionih kuća na svijetu. Šofer je pokušavao da me ubijedi, ali uzalud. Na kraju je auto morao da se parkira na ulici.
Desetak minuta kasnije zadihani čovjek u odijelu, kasnije sam saznao da je (CFO) finsijski direktor banke, uleti u moju kabinu i reče:
“Znate li vi koga ste maloprije vratili? To je gospodin Safra!”
“Nisam znao, ali i danas neznam koje gospodin Safra, odgovorih, a i niko me o tome unaprijed nije obavijestio.”
“On je jedini danas radio svoj posao”
Sjutradan isti taj CFO dođe do mog radnog mjesta, kucne i pita može li da uđe. Mislio sam da je to kraj, da sam otpušten. Počeh da se izvinjavam, a on me prekide:
- Naprotiv, došao sam da vam ponudim posao u banci.
Pomislio sam da se šali. Ali nije. Ispričao mi je da je gospodin Safra, čim je došao na sastanak, upitao:
- Da li je iko od vas obavijestio čovjeka na parkingu o mom dolasku?
Svi su ćutali.
- Onda je jedini koji je danas uradio svoj posao taj čovjek. Odgovoran, pošten, bez obzira na ime i položaj. Takve ljude želim u svojoj banci. Jezik će naučiti. Odgovornost se ne uči, ona se nosi. Sledeći put kada budem u posjeti, on će biti za radnim stolom u ovoj banci.
Od parkinga do arhive
Kada sam tu vijest prenio supruzi, ona se iskreno obradovala, a mene je obuzeo strah. Šta ako ne uspijem? Šta ako izgubim i ovaj posao? Na njeno uporno insistiranje i uz rečenicu: “Nisi valjda lud da odbiješ ovu ponudu”, počeo sam da razmišljam drugačije. Kako narod kaže: ko se boji puta, nikada neće stići. Pristao sam.
U banci su me dočekali s gomilom papirologije koju sam tek napola, ili još manje razumio. Odveli su me na uzimanje otisaka prstiju i ljekarski pregled. Kasnije mi je radnica iz kadrovske službe rekla:
- Gospodin Luden, finansijski direktor, vaš je najveći zaštitnik. Rekla sam mu da nijeste kvalifikovani, a on mi je odgovorio: “Papiri su tvoj posao. Njegov posao je da uči. Naš pravi posao je da ga naučimo.”
Tako je sve počelo. Čistio sam stolove, sređivao arhivu, pomagao u distribuciji pošte, ostajao prekovremeno i usput učio jezik bankarske terminologije. Ubrzo sam shvatio da je svaka greška samo korak bliže uspjehu, ako je čovjek spreman da iz nje nešto nauči.
Već nakon godinu dana postao sam menadžer arhive i dokumentacije, vodeći tim od deset ljudi. Na moju inicijativu digitalizovali smo fascikle, uveli kompjuterski sistem dostave fascikli i značajno ubrzali rad kreditnog odjeljenja. U banci su taj proces nazvali: “tihom revolucijom”.
“U pravu sam bio kad sam te zaposlio”
Na godišnjoj svečanosti gospodin Luden lično mi je uručio priznanje za radnika godine. U ruci mu se sjajila staklena statua, a u glasu osjećala iskrena emocija:
- Uvjerio si me da nisam pogriješio kad sam te zaposlio. Učinio si me danas srećnim čovjekom.
Tog trenutka nijesam vidio samo njega. Vidio sam sve one koji su se plašili da pokušaju, sve koji su mislili da je Amerika mit. Nije mit. To je sistem koji prepoznaje trud kad je iskren i dosljedan.
Boravak u SAD
Od onog dana kad sam zaustavio limuzinu do dana kada sam dobio priznanje naučio sam lekciju koju nijedna diploma ne može dati: poštenje i odgovornost ne traže prevod. One se razumiju na svakom jeziku.
Ponekad se sjetim onog službenika s aerodroma i njegovih riječi: “Želim vam prijatan boravak u SAD.“ Možda je bio u pravu, moj boravak jeste prijatan. Samo što traje, čitav život.
