Za nama je protekao prvi neradni Njegošev dan, praznik kulture. Najmlađi crnogorski praznik. Ustanovljen nedavno, nakon tridesetoavgustovskih promjena, kao simbolički gest povratka „petrovićevskoj“ Crnoj Gori. Ukratko, to vam je ona verzija Crne Gore u kojoj je samo pitanja termina (tamo negdje „iduće godine“) rušenja mauzoleja u kom počivaju zemni ostaci vladike crnogorskog.
Zbog toga, i cijelog jednog političko ideološkog pogonskog goriva vladajuće garniture koja je ustanovila praznik, Crnogorci su ovih dana bili u nedoumici kako da se emotivno odrede u odnosu na njega. Novo, sterilno, bez tradicije na koju se praznici oslanjaju, praznično izdanje proteklo je bez Njegoševog duha i slavljenja njegovog kulta.
Podsjećanja radi, u zvaničnom opisu praznika stoji „da se obilježava kao prilika za promovisanje crnogorske književnosti, kulture i tradicije. Na taj dan se organizuju brojne kulturne manifestacije kao što su izložbe, koncerti i predavanja i drugi kulturni događaji“.
31Između ostalog, u zvaničnom opisu praznika stoji i da on “predstavlja priliku da se razmisli o vrijednostima koje su utemeljene u djelu Petra Drugog Petrovića Njegoša kao što su patriotizam, duhovnost, humanizam i poštovanje prema kulturnoj baštini.“
Od svega navedenog, i to možda, sprovedeno je samo to „razmišljanje“ pojedinaca, o tome kakva je ovo društvena zabit, kulturna selendra i duhovna kasaba. „Njegošev praznik“ protekao je u apsolutnoj sjenci skandala koji je velikosrpski kvislinški ideolog, tabloidna karikatura perfektno izvajana po prirodi ideologije čije je savremni otac. Naziv njegove „knjige“, koja je mizogina i anticrnogorska orgija, toliko je vulgaran da se ne može ni napisati u redovima ove kolumne i ovog portala.
Šešeljizacija regiona se nastavila, ovog puta megalomanskom projekcijom fotke Vladike Rada na beogradskoj „kuli“
Apsolutna pobjeda Šešelja nad Njegošem u javnom prostoru u danima velikog jubileja - 210 godina od rođenja najvećeg crnogorskog genijalca, dovodi običnog čovjeka do ludila! Čovjeku koji dolazi iz generacija bliskim mojoj, Šešelj predstavlja mnogo više od fašističke ikone iz susjedne zemlje. Ta zla kob nas prati od ranog djetinjstva i simbol je svega lošeg od čega želimo da pobjegnemo u tu imaginarnu galaksiju zvanu EU.
Kad sam bio dijete, dok sam pogledima ispraćao kamione rezervista na ratišta, gledao sam i ćirilične grafite sa njegovim imenom. Nakon pada Miloševića, za prenos njegovog riality show suđenja sam vjerovao da gledam glamurozan raspad tog sistema vrijednosti na Balkanu.
Nakon povratka iz Haga, i dan danas, matrix zvani Šešelj nas proganja, ne samo u formatu moćne političko ideološke paradigme na Balkanu, već svjetionika dominantne kulturološke matrice po kojoj živimo. Šešelj je naš usud, mjera naše tragedije, zbir turbo folka, smrada masovnih grobnica, gusala i mita o etničkoj superiornosti Srba.
Šešelj je naša otjelotvorena sudbina, koja nas proganja i dan danas, možda u svom najmoćnijem kapacitetu. Ako mislite da pretjerujem, sjetite se ko je predsjednik Srbije, ko je predsjednik našeg parlamenta, i ko je bio ministar koji je lansirao Njegošev praznik!
Mislim da je praznik posvećen Njegošu sjajan početak za fazu konačnog zbivanja Humanizma i Renesanse u Crnoj Gori! Ali ne Njegoša po mjerilima Šešelja, koji ga niti razumije niti ga je čitao. Ne pseudo praznika koji u startu krši svoju misiju – jer jubilej povodom 210 godina rođenja crnogorskog Šekspira jednostavno – nije obilježen.
Dakle, nije slučaj takav da nije obilježen „adekvatno“, ili sa pravom mjerom, već država Crna Gora nije uopšte obilježila ovaj, za crnogorsku kulturu i istoriju, užasno važan datum!
Djeca nisu išla u školu, a odrasli na posao. Tu se naša civilizacijska „živa“ zaustavila.
Nasuprot njoj, šešeljizacija regiona se nastavila, ovog puta megalomanskom projekcijom fotke Vladike Rada na beogradskoj „kuli“. „Tvrd je orah, voćka čudnovata...“- stih je s kojim se poistovjetila sprska nacija ovih dana, stih koji je inspirisan multivjekovnim odolijevanjem Otomanskoj globalnoj stihiji Crne Gore. Dakle, ne vazalnom položaju Srbije, no, to je stara priča, upisana u našu najnoviju političku i državničku realnost.
BBC je ovih dana lansirao trailer za svoj film o Šekspiru, a u najavi i realizaciji tog događaja učestvovali su najvažniji Britanci na svijetu, od kralja Čarlsa do Džudi Denč. Cilj dokumentarca je da otkrije ko je zapravo bio Vilijam Šekspir, tragajući grabežljivo kroz njegove stihove za životnim iskustvom koje je došlo do tih spoznaja, do tih veličanstvenih definicija čovjekove prirode. Ta strast u potrazi za svakim djelićem njihovog nacionalnog genija je uzbudljiva i dirljiva!
U međuvremenu, Crna Gora je i dalje bez i jednog jedinog igranog filma u kome je Njegoš protagonista, bez i jedne igrane serije o njegovom životu! Nismo čak sproveli ni naš nemaštoviti način da obilježavamo jubileje i važne datume - nismo obojili Milenijum!
Prođe „kvazi Njegošev praznik“, prođe jubilej njegovog rođenja, a Rade ostade zarobljen u mitomanske etno okove, u desetaračku plitku inerciju „tradicije naaaaroda“, koja nema blage veze sa onim što je bio. Moderan, obrazovan, harizmatičan. Zaljubljen u život, a ne u crkvene katakombe. Zagledan u nebo, a ne u crkvene podove. Intrigiran francuskim socijalizmom, a ne vjerskim dogmatizmom. Životom i muzikom ulica Njujorka, a ne balkanskim kasabama. Bio je sve ono što je suprotno od slike koju je neko nekad izgradio o njemu, a mi je bez ikakvog preispitivanja zakucali o zidove, čini se zauvijek.
Pitao se on, naravno, kako će to sa nama ići, znajući nas bolje tada, nego mi danas sebe same.
„Da mi je znat', oće li Crnogorci kad jednom stupe u krug prosviještenog svijeta, umjet' da cijene djela svojih predaka, ili će se pod vlijanijem napretka i obrazovanija zanijet', te zaboravit' na svoje ime i porijeklo i mjesto koje tijem imenom pred narodima zaradiše?“.
