U njemu žive hiljade ljudi, a podignut je uz pistu nekadašnjeg vojnog aerodroma. Riječ je o najvećem neformalnom migrantskom naselju u Evropi. Upravo tamo proteklih su dana bili izvještači španskog El Paisa, koji su donijeli opširnu reportažu sa juga Italije.
Borgo Mezanone naziv je mjesta smještenog nedaleko od Fođe, koje danas predstavlja simbol skrivenog sistema koji snabdijeva evropsku poljoprivredu jeftinom radnom snagom. Iako 'nevidljivi' – žitelji tog naselja, paradoksalno, imaju ogromnu važnost za italijansku ekonomiju.
Jer, upravo su oni ključna radna snaga na njivama oko Fođe, sa kojih stiže gotovo 40 odsto od ukupne količine paradajza na italijanskom tržištu. Pritom, procjena je kako čak 65 procenata radne snage na njivama oko Fođe čine ilegalni migranti.
U Borgo Mezanoneu žive dominantno migranti iz Afrike, ima ih i iz Azije, a mnogi godinama nemaju regulisan pravni status. Kuće su uglavnom izgrađene ručno, od otpadnog i sličnog materijala, a naselje nema ni kanalizaciju ni stabilno snabdijevanje strujom. Žitelji zavise od cistjerni, koje vodu dopremaju jednom u nekoliko dana.
Gomile otpada, improvizovane instalacije uz ‘divlje’ priključke, potpuno odsustvo elementarne infrastrukture – sve je to dio svakodnevice u Borgo Mezanoneu. No, sa druge strane, u mjestu postoje brojni sadržaji kao i u ostalim naseljima u okolini – prodavnice, frizerski saloni, zanatske radnje, pa čak i crkve i džamija.
I tako funkcioniše najveći paralelni društveni sistem u Italiji izvan formalnih okvira. Jer, daleko od toga da je Borgo Mezanone jedini – takvih je naselja mnogo na jugu te države.
Migranti iz tog mjesta nevidljiva su, ali ključna radna snaga u lokalnoj poljoprivrednoj proizvodnji.
Iako je Borzo Mezanone veći i življi od svih okolnih naselja, vlasti ga i dalje ‘ne priznaju’. Mnogi se već mogu nazvati i stalnim stanovnicima – pojedini migranti tamo žive i do 10 godina.
Jedan od njih je Senegalac Abdul Kamara, koji je u Borgo Mezanoneu od 2015. godine. On je radio u fabrici u Torinu, ali je nakon gubitka dokumenata završio u tom naselju na jugu. Danas dnevno zarađuje od 35 do 70 eura, no nema nikakav ugovor, ni pravnu zaštitu.
“Volio bih da odem odavde, ali ne mogu. Ovdje makar imam posao, drugdje ne bih imao ništa”, kaže Kamara za El Pais.
Radnici se zapošljavaju preko posrednika, koji odlučuju i o tome ko će transportovati migrante na polja. Riječ je o situaciji koja umnogome podsjeća na tešku eksploataciju – jer, radnici dobijaju male dnevnice, pošto dio njih uzimaju posrednici.
Rad na poljima zna trajati i do 16 sati dnevno.
Kriminal i nasilje problemi su koji postaju sve izraženiji kako populacija raste. U posljednje vrijeme bilo je ubistava, a jedan migrant nedavno je umro pošto se smrznuo u automobilu u kojem je spavao.
Postoje i veliki zdravstveni rizici – zabilježeni su i slučajevi tuberkuloze, a medicinsku pomoć uglavnom pružaju humanitarne organizacije, jer država ne ‘prepoznaje’ naselje i njegove stanovnike.
Italijanske vlasti izdvajale su desetine miliona eura za poboljšanje uslova u kojima žive migranti, pa i za njihovo preseljenje, ali većina tih projekata nije ni započeta – novac je praktično izgubljen.
Istovremeno, sistem izdavanja radnih dozvola izuzetno je komplikovan i neefikasan. Otud, tokom 2024, tek 7,8 odsto migranata koji su došli legalno u državu uspjeli su da dobiju ugovor i boravišnu dozvolu.
Brigu o stanovnicima naselja tako danas vodi nekoliko nevladinih organizacija, kao i katolička crkva.
Izvještači El Paisa, pritom, uoči posjete naselju bili su upozoreni da budu oprezni. Jer, migranti su imali niz loših iskustava sa novinarima.
„Ipak, kada uđete unutra, vidite da su ljudi jako ljubazni“, navodi španski list.
Naročito teško, dodaju, bilo je napraviti fotografije.
„Ne želim da moja porodica vidi da živim ovako. Ne želimo ni da ostatak Italije vidi uslove u kojima živimo, jer nas zbog toga zovu 'prljavim Afrikancima'. Ali, prinuđeni smo da živimo ovako – nije naša krivica što smo siromašni“, kazao je jedan od mještana.
