Broj poginulih u razornom zemljotresu koji je nedavno pogodio Tursku i Siriju premašio je 50.000, a još i više ljudi ostalo je bez krova nad glavom.
To je ostavilo ogromnog traga na mentalno zdravlje ljudi zahvaćenih ovom tragedijom, i neposredno i posredno.
BBC je razgovarao sa preživjelima, spasilačkim timovima i stručnjacima.
Prošla je ponoć kad smo stigli u Antakiju, pješačeći kroz mrak u gradu koji je potpuno ostao u ruševinama.
Naša kola su se pokvarila, a šofer, poslat kao zamjena, odbio je da nas vozi u centar grada.
Bilo je to trećeg dana otkako su zemljotresi potresli jugoistok Turske.
Naš tim je došao iz Marasa, epicentra zemljotresa.
Već je bila potvrđena smrt više hiljada ljudi, a taj broj od tada samo raste.
Dok smo ulazili glavnim putem u Antakiju, neprekidne sirene ambulantnih kola odjekivale su kroz krš.
Kamioni sa pomoći, buldožeri i volonteri bili su zaglavljeni u redovima koji su se protezali kilometrima.
Bilo je to stanje potpunog haosa na ledenim temperaturama.
Burak Galip Akurt i njegov tim iz turskog udruženja dobrovoljnih spasilaca Akut radili su na četvorospratnoj zgradi.
Dilek Eger je bila svjedokinja smrti roditelja i brata u njihovoj porodičnoj kući u Iskenderunu.
Njihove baterijske lampe sjekle su mrak kroz ruine, dok su uzvikivali pitanje koje je tih dana bolno odjekivalo Turskom:
„Da li me neko čuje?"
Čekali su u potpunoj tišini, nadajući se da će im odgovoriti najslabašniji glas ili da će čak čuti zvuk najjednostavnijeg pokreta, kuckanje prstom, kliktaj.
„Kad čujete glas kako dopire iz ruševine, kako se osjećate?", pitam Buraka u trenutku zatišja.
On mora da se distancira od vlastitih emocija da bi uspio da obavlja spasilačku misiju, objašnjava, ali bi ga potom sve sustiglo nakon što se misija završi i potražio bi psihološku pomoć kako bi izašao na kraj sa svim što je vidio.
„Nije baš lako oporaviti se od svega što vidite. Traumatično je i veoma dramatično takođe."
Niko nije preživio u ruševinama stambene zgrade na kojoj su radili te noći.
Narednog dana sam se srela sa Dilek Eger.
Ona je spašena iz zgrade u susednom gradu Iskenderunu, pošto je bila zatočena osam sati.
„Potres je bio nevjerovatno snažan. Odmah sam ustala iz kreveta i otrčala u sobu roditelja. Urlala sam iz sveg glasa. Ali moja majka, otac, brat, nijesu odgovarali. Mislila sam da ću izgubiti razum", rekla mi je.
Njeni roditelji i brat su izgubili živote pod ruševinama.
Ona je bila zaglavljena, okružena slomljenim staklom, a vidio joj se samo gornji dio glave.
Porodični prijatelj je uspio da je prepozna i spase uz pomoć golih ruku i noža.
Prva dva dana nije mogla da plače, ali dok je ležala na sofi u bakinoj dnevnoj sobi, govoreći mi tiho o patnji kroz koju je prošla, vidno su počele da je obuzimaju emocije.
Dok je ljubila i milovala fotografiju na kojoj se grli sa majkom, počela je da jeca.
„Moja majka mi je izdahnula na rukama", rekla je.
„Čak i dok je umirala, spasla me je, jer je bila na meni. Ništa nijesam mogla da učinim da je spasem."
„Moj brat je bio zaglavljen u drugoj sobi, a moj otac je patio u bolovima. Tad vam se sruši čitav svijet. Prisustvujete smrti svih onih koje volite. Ne osjećam bijes niti želju za osvetom. Osjećam samo prazninu."
Dilek je samo jedna od više desetina hiljada ljudi koji su preživjeli zemljotres, ali se sada suočavaju sa životom koji bi mogao ostati u ožiljcima zauvijek.
Ove nedjelje sam primila tekstualnu poruku od još jednog preživjelog.
On je napisao: „Mi koji smo danas živi ostaćemo ispod tih ruševina sve do dana kada budemo umrli."
Psiholozi kažu da će oni koji prežive tako traumatične događaje prolaziti kroz faze: prvo šok, a zatim će anksioznost i strah ubrzo zamijeniti stanje poricanja.
Cagaj Duru iz Turskog udruženja psihologa rekao je da nije lako izaći na kraj sa traumom ovih razmjera, ali razgovor o tome, izražavanje osjećanja i misli o doživljenom treba da bude prvi korak ka izliječenju.
On je upozorio da ako se ne ukaže psiho-socijalna pomoć onima kojima je potrebna tokom ovog perioda ožalošćenosti, onda bi mnogi ljudi mogli da završe za teškim poremećajima kao što je post-traumatski stresni poremećaj (PTSP), depresija ili zloupotreba narkotika.
„Svi mi moramo da upitamo jedni druge: Kako ste? Ima li bilo čega što mogu da učinim za vas?
„Moramo da govorimo: 'Tu sam za vas.' Morate da prenosite poruku da smo solidarni sa onima kojima je pomoć potrebna i da se trudimo da razumijemo njihovo iskustvo, tu smo da ih saslušamo, pomognemo im i podijelimo sve te emocije."
Normalnost ne znači vratiti se životu kakav je bio prije zemljotresa, to bi morala da bude nova normalnost, upozorio je on.
Ta nova normalnost će morati da se izgradi, a za to je potrebno vrijeme.
Ali težina tog zadatka došla je do izražaja kad je novi talas zemljotresa pogodio već razoreni grad.
Oni nijesu bili tako snažni kao prva dva, ali i dalje uspaničeni ljudi bili su na ulicama, plačući od očaja, pitajući se da li žive u noćnoj mori kojoj nema kraja.
Neki su bili bijesni, pitajući se šta je moglo još da se učini da bi se spasli životi.
Vrativši se u Istanbul, izvan zone katastrofe, i dalje sam bila okružena traumom; zalijepljena za televizijski ekran i mobilni telefon kao milioni drugih.
I dok najveći grad u Turskoj leži na krupnoj liniji rasjeda, ljudi ovdje ne mogu da se ne zapitaju: hoće li i sami proći kroz istu tragediju u budućnosti?
Što mogu da učine da je spriječe?
I dok nastupa period tugovanja, masovna trauma i kako reagovati na nju postao je još jedan od velikih izazova za Tursku.
0
