Možete li uopšte zamisliti lokalnu ili državnu vlast koja se vodi nacionalnim i lokalnim, a ne uskopartijskim i partikularnim interesima? U nekakvim idealnotipskim društvima takvo nešto, makar donekle, možda je i moguće.
U crnogorskom kontekstu takvu požrtvovanost zarad dobrobiti građana i građanki, liše predizborne pažnje i ljubavi, nemoguće je čak ni zamisliti. Uoči izbora sve buja, mame nas samo vedrim bojama i vještim lagarijama. Tik po okončanju izbora, vraćaju nas u nametnutu realnost.
Ovo nijesu borbe pojedinačnih gradova, već čitave Crne Gore, čija će nezavisnost, rasprodajom najvrjednijih resursa i vrijednosnim preoblikovanjem biti i formalno bačena pod noge
Nijesu nas čak ni pustili da se pošteno odmorimo od funkcionerskog marketinga. Okrenimo se oko sebe i viđećemo samo pijačne punktove i buvljačke štandove. Jer je trgovačko-klijentelistička igra, da ne kažem i političko-korupcionaška, jedina od koje se nezasiti foteljaši ne umaraju. I nikad im nije dosta. Što duže igra traje, oni su sve gladniji.
Razlika je samo u motivima kockanja. Kripto hazarderi, ultranacionalistički ekstremisti ili uživaoci u popecima za koje od sumnjivim diplomama stečenih privilegija nema ničeg važnijeg. Funkcije, apanaže, luksuzna putovanja, bez službene opravdanosti i osmijesi s lica ne silaze.
Za stanje u državi nikog nije briga. Jer, logika ove vlasti je da se bave svime osim onim što je njihov stvarni posao. Nepoznavanje nadležnosti ili gramzivost bez limita, posve je nevažno.
Pogledajte samo skupštinske sjednice. Nekad smo slušali ozbiljne debate iz kojih se moglo štošta naučiti. Bile su zanimljive čak i nama đeci devedesetih, iako nijesmo ni pretpostavljali čime ćemo se baviti. Da se ogradim – daleko od toga da u oštroumne monologe svrstavam govore Emila Labudovića ili Dragana Koprivice koji, eto, i danas nalaze prostor za trabunjanje i za to bivaju nagrađeni državnim priznanjima. Za državu porazno, za mrak u kojem živimo prirodno.
39Danas je Skupština institucija čiji poslovnik faktički ne postoji. Papir je tu, ali ga Spajke i Dalaj Lama prekrajaju kako im se ćefne. I nije im prvi put. Sjetimo se samo žurbe oko IBAR zakona i osiguravanja ustoličenja Raonića, da slučajno nebrojene sudske odluke ne budu sprovedene. Jer parlamentarna većina, ako je po nečemu poznata, onda je to legalizovanje nelegalnih akcija.
A sjetimo se tek rezolucije o Jasenovcu i Mandićevog sumanutog tumačenja prava, jer se o Vučićevoj rezoluciji, po Dalaj Laminoj zapovijesti, moralo glasati baš toga dana.
Ni maratonske sjednice nijesu nam strane. Dobro se sjećamo marica i opozicionog divljanja iz 2019. godine. A to je, zamislite ista ona opozicija koja je imala u vrh glave milion zamjerki na investicione aranžmane DPS-a, koji su, istine radi, sprovođeni uz kakve – takve tendere. O kvalitetu možemo diskutovati, ali procedure, ipak, nijesu postojale tek reda radi, premda su, istini za volju, često zaobilažene.
Danas su procedure ukinute, a pravni poredak suspendovan urušavanjem ustavnih odredbi i zakonskih propisa. Jer đe se još, osim u slučaju Beograda na vodi, projekat detaljno razrađuje bez učešća arhitekata, ekoloških aktivista i što je ključno, bez trunke želje da se čuje glas lokalne zajednice – glas onih čija se egzistencija premijerovim egzibicijama očigledno ugrožava. Đe se još sporazumi potpisuju bez saglasja s međunarodnim obavezama.
Nije li odsustvo javnih nabavki i tenderskih procedura uvođenje ilegalnih i potencijalno koruptivnih aktivnosti na mala vrata, pod krinkom megalomanskih projekata.
Budući da sintagma – svi ste protiv investicija - nije prošla, smišljena je nova – javni interes. Evo neka premijer pokuša da nam smisleno objasni kako je krčmljenje prirodnih dragulja i zaštićenih područja, od strane privatnih investitora javni interes. Bojim se da bi uslijedilo paf-paf lupanje po glavi.
Ali neka, premijer je umislio da je car. Samo da ne prođe kao Abazović, koji je prodao sakralno nasljeđe crkvi Srbije i završio političku karijeru taman kao u onoj bajci – car je go. A Spajić mu se opasno primiče. Formula 1, spejs šatl, brzina na koju ćemo morati da se navikavamo – sve će to stići na naplatu.
Jer podrška AI tehnologija ne može da nadomjesti neznanje. Ili si lider, ili si kukavica. Ili si državnik, ili si prevarant. A Spajić je titulu šampiona netransparentnosti odavno ukrao od svog prethodnika, novopečenog branitelja crnogorskih interesa.
I ne – ne radi se ođe samo o Velikoj plaži. Pominju se Buljarica, Jaz, nepoznati lokaliteti na sjeveru, Krupac. I budemo li ćutali, Ulcinj će biti tek prva opsadna stanica za mešetarenje, a Alabarova tužna sudbina senzacionalistički progurana od strane provladinih medija tek prvi korak ka rasprodaji blaga koje nam je preostalo.
Oslobodioci u „sprženoj“ zemlji ipak nađoše dovoljno resursa za valorizaciju, pardon, privatizaciju. A 35 milijardi brzopotezno se istopi na 2,5. Tako to biva kad se odlučuje na Whatsapp sjednicama, a treba praviti i strateške manevre za opštinske koalicije.
Ako ima naivnih koji igru Spajića i Mandića još nijesu prokljuvili – rado ću pojasniti. Mandić Milojku sporazum jer, kako reče, telefon mu se usijao, pa je greota da većina odluči drugačije. Spajić uslugu uzvraća podrškom darovitom fašisti, jer je Mrkić ionako poslužio kao dekor u nedostatku partijske infrastrukture. Doduše, više je nego jasno da ni sam Spajić ne upravlja partijom.
Preči su mu, jelte, ekonomija i biznis. Ali, ko god donosi odluke u ime partijske vrhuške, Mandiću će usluga biti debelo naplaćena. Jer je opšte poznato da PES umjesto većeg bira manji, ali sigurniji dio kolača.
Čuli smo da verzija sporazuma na engleskom jeziku ima supremaciju nad našom koja obiluje falinkama, čije je ispravljanje gubljenje vremena. Eto, omakne se čak i vrsnom pravniku Dragoviću da nas o omašci koja mijenja suštinu sporazuma obavijesti tek na Zakonodavnom odboru, kad prostora za korekcije faktički nema, jer su tako odlučili premijer i učvršćeni lider većine Mandić.
Čuli smo i da mladi Vaso opet ima genijalnu ideju – amandman iznad Zakona o potvrđivanju sporazuma – za popravku nepopravljivog. A on bi, inače, da bude korektiv Marku Kovačeviću. Zamislite samo taj genijalni umi, pod krinkom trećeg puta koji vodi direktno u provaliju bi da prepravlja urođene stavove neočetnika zadojenih mržnjom, nacionalizmom i fašizmom.
Za fašizam nema korektiva, a partija koja trči za takvim politikama ili je dominantno istorijski i kritički nepismena ili ideološki na istoj strani sa onima koje slijedi. S ultradesničarskim koalicijama nema puta u Evropu, te bi bilo dobro da se manemo kvazi optimizma i priznamo da je vlasti napredak na evropskom putu zadnja rupa na funkcionerskoj svirali.
Oslobodioci u „sprženoj“ zemlji ipak nađoše dovoljno resursa za valorizaciju, pardon, privatizaciju
Dakle, kao što PES podršku Vranešu i ćutnju na njegovo klečanje pred Vučićem pravda razvojem Pljevalja, spašavanjem Rudnika uglja, tako će i skori formalno obznanjeni dogovor u Nikšiću pravdati zaustavljanjem gubitašenja EPCG, maskiranjem prevare oko Željezare, povratkom građanskog duha i sličnim papagajskim floskulama. A kako ta raznolikost i multietničnost izgledaju u praksi, od Pljevalja nema boljeg, a istovremeno i tragičnijeg primjera.
Predsjednik države pisao je Marti Kos jer, zamislite, protokolarno dijeli zabrinutost lokalne zajednice i civilnog sektora. Eh, kad sve ovo ne bi bilo obično kontriranje Spajiću, možda bi predsjednik i dobio po koji bambi. Ovako, ništa. I bez njegovih intervencija znamo da se Spajićeva lažna obećanja ne mogu ni pobrojati. Montenegro biznis distriht, Velje brdo u koje ni Radunović više ne vjeruje, brze ceste koje će nas voditi đe god poželimo i onaj nikad zabodeni ašov, pola milijarde za Pljevlja i tako u nedogled...
A znamo i da gospođa Fon der Lajen neće biti previše rječita. Evropa preferira emirate i lažne biznis magove. Zato im je Spajić i dalje primamljiv.
No, ako bi nam ipak jasno potvrdili da sporazum nije u skladu sa pravnom tekovinom i sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju, da li bi Spajić i Mandić odustali? Ne, jer je parlamentarna većina odlučila, Andrija je dao posljednju riječ, a Milojko može u SAD mirne duše.
A ako sporazumi budu ratifikovani, hoće li albanske partije izaći iz Vlade? Pogađajte – neće. I biće to, nakon ovoliko pucnjeva u prazno, vrhunac licemjerstva. No i BS je ostala vjerna Mandiću nakon njegove podrške Dodiku, požara oko buldožera za džamiju koji je Radunović maherski ugasio i naravno, spomenika Ristu Radoviću.
Poslije bure, stolice su valjda udobnije. Vazda su najprizemniji interesi bili iznad najštetnijih odluka, dok nas Evropa hrabri i ne skida ružičaste naučare, a retorička ohrabrenja, bez napretka i garancija postaju degutantna.
Premda peticija o uvođenju vjeronauka u obrazovni sistem nije prošla, nemojte se nadati da neće. I na to će doći red. Možda je raspad državne koalicije u nekim konturama i predvidljiv, ali ipak će učiniti sve da se održe i sprovedu krajnje tačke ofanzive, svako sa svojih pozicija.
Vjeronauk nije nauka, ponajmanje naučna disciplina, ali je najpogodnije sredstvo za efektivnu indoktrinaciju đece. Cilj je satrijeti crnogorsku istoriju, kulturu i identitet, zbrisati je sa evropske i svjetske mape. Cilj je izvršiti getoizaciju i segregaciju đece po etničkom ključu, dok buja vršnjačko nasilje, u školama i vrtićima promoviše se četništvo i niču grafiti „Nož, žica, Srebrenica.
Malo je para vjerskim ustanovama, malo im je i pravoslavnih škola čije osnivanje zainteresovanošću nije opravdano. Oni žele da revizionistički oblikuju đecu – da ne znaju ni ko su ni što su, da vjeruju u nepostojanje autokefalne crnogorske crkve, da je Crna Gora srpska Sparta s izlazom na more, a crnogorski jezik obična izmišljotina.
Cilj je raspomamiti što više omladine poput one koja u Nikšiću pod crnim barjacima slavi zločinačke ideologije koje su dovele do najmasovnijih krvoprolića na ovim prostorima, koji slave ratnu prošlost, besciljno gledajući u budućnost. A zamislite još vjeronauk kao začin ovako okrnjenom i klerikalizovanom obrazovnom sistemu.
Valja osloboditi đecu od istine, činjenica, kritičkog promišljanja i istraživačkog duha, a navići ih na crkvene dogme kaao jedinu saznajnu nepobitnu vrijednost, sve kroz pažljivo, ali vrlo temeljno guranje velikosrpskog revizionizma kao udžbeničkog pandana svemu što je takvom crkvenom, pritom i antihrišćanskom apsolutizmu naučno i istorijski dokazani antipod. Revizionizam, jednoumlje, jednobraznost i desekularizacija strateški su temelj za atrofiju društva i države, građanskog i multikulturalnog koncepta, makar još uvijek bio samo u povoju.
Učiće đeca kako Lipovac nije kvislinški zločinac i kolaborant, Maca i Šilja nijesu zloglasne ubice i silovatelji, Kako patrijarsi i popovi srpske crkve nijesu odlikovali samo one ratne zločince koje nijesu stigli, već su zapravo nagradili mučenike i branitelje velikosrpstva, kako mreža pedofilije unutar srpske crkve nije široko razgranata već je to antivjerski spin, a Risto i Joanikije su proklinjanjem svega i svakoga umjesto mržnje zapravo širili ljubav i blagostanje.
Za stanje u državi nikog nije briga. Jer, logika ove vlasti je da se bave svime osim onim što je njihov stvarni posao
I nemojmo se iščuđavati – sistemski projekat mirotvoraca traje već pet godina. To što nas ima previše kojima je lakše da budemo iznad situacije, uljuljkani u zabludama da će apostole pritisnuti Evropa koja ni sama ne zna šta će sa sobom, odraz je nedostatka samosvijesti.
Najkomfornije je zabetonirati se zidom ćutanja, baš onda kad bi otpor morao biti čojski i junački, herojski i slobodarski. Slobodna riječ, makar bila i prejaka, garant je mirne savjesti i makar neka vrsta defanzivne kontrateže radikalnoj ofanzivi. Identična ofanziva sprovodi se u Nikšiću, Podgorici, Ulcinju – tek prvom gradu koji je kolateralna šteta rušenja ustavnog poretka, ukidanja propisa i vrlo izvjesno, vršenja krivičnih djela, jer se za svjesnu suspenziju pravnog poretka mora snositi odgovornost.
Ovo nijesu borbe pojedinačnih gradova, već čitave Crne Gore, čija će nezavisnost, rasprodajom najvrjednijih resursa i vrijednosnim preoblikovanjem biti i formalno bačena pod noge. Nije li rušenje Savamale predstavljano kao neophodnost, jednako kao što nam se danas predstavlja uklanjanje ulcinjskog šiblja. A vrijednost investitorskog salda Beograda na vodi, naravno, ona realna, ne prorežimski nabudžena je nula. Pa vidimo što nam je činiti.
Vlast očito nema dilemu i u društvu dostavljenog mitropolita kuje nove planove i sprema nam nove konspiracije. Premda Mandiću baš i ne bi trebalo biti do slavlja, ali vlast je vlast, a opšte je poznato da sudsko-tužilačke veze laganim pokretom otključavaju pritvorske ćelije, osim u slučajevima đe je povod revanšizam, čist kao suza.
