Sve je počelo od jedne žene, od jedne grupe na društvenoj mreži Facebook, od pokušaja da se lokalna, barska kuhinja s jedne strane stavi u prvi plan, a s druge sačuva od zaborava njena izvorna verzija. Ali kao i sve dobre namjere, ova je prevazišla samu sebe. Najprije su Ljiljanu Vujović, porodičnu ženu, vaspitačicu, preduzetnicu i pjesnikinju, kontaktirali iz Crvenog krsta, s idejom da uključi svoje istomišljenice u pomoć onima koji nemaju osnovne uslove za život. Jedna ideja rađa drugu, pa je kruna svih bila Narodna kuhinja koja je, nakon 15 mjeseci rada, februar zaključila brojkom od 3862 obroka za svoje sugrađane.
Ljiljana Vujović
Analitika: Uspijevate li da uklopite i posao i humanitarni rad s potrebom da provodite vrijeme s porodicom ili ste i njih uključili u neke akcije da biste imali više zajedničkog vremena?
Vujović: Biću iskrena: teško uklapam. Fale mi vrijeme i snaga. Nijesam navikla da bilo što radim polovično, u svemu se dajem i posvećujem potpuno, pa je moj najveći problem griža savjesti u odnosu na porodicu i prijatelje. Porodica, poznajući me, najviše razumije i podržava ovu cjelodnevnu aktivnost. Bez njihove podrške ne bih mogla.
Analitika: Većinu radnog vijeka ste proveli kao vaspitačica u vrtiću. Postoji li neko nepisano pravilo, kao što mnoge vaše koleginice pričaju, da taj posao zapravo nikad ne završava? Da uvijek ostaje potreba da u svakom trenutku znate kako su Vam sva nekadašnja djeca dobro?
Vujović: Jednom majka, uvijek majka. Isto tako vaspitačica. Neko u čijem srcu ima mjesta za svu djecu, čiji rast i razvoj prate zajedno s njihovim roditeljima, pa i nose odgovornost za razvoj ličnosti budućeg čovjeka. Naravno da pamtim i ponosim se svim uspjesima „moje“ djece.
Analitika: Kako Vaša djeca gledaju na Vaš dugogodišnji rad u zajednici i na trenutne humanitarne aktivnosti?
Vujović: Moja djeca vole ljude. Naviknuti su da žive u velikoj porodici, i dijelili su uvijek sve sa drugima. Ako su patili zbog toga što nijesam uvijek kući, nijesu to pokazivali, nikada. Život sam posvetila i podredila djeci, oni to znaju, zato i podržavaju tu moju potrebu da pomognem drugima, i doživljavaju to kao sopstveni uspjeh.
Analitika: Korisnike Narodne kuhinje iz Bara i korisnike drugih vidova pomoći udruženja Žene Bara nazivate „nesnađenima“. Zašto je za Vas taj naziv najprihvatljiviji?
Vujović: To su ljudi koji se nijesu snašli. Intelektualci, izbjeglice, beskućnici, samohrane majke, invalidi, zavisnici, prosjaci, oni koji su ispustili ili nijesu bili u prilici da uhvate „kompas života“, te su umjesto da idu naprijed, tapkali u mjestu ili išli unazad. Nekima je, možda, bila potrebna samo lijepa riječ kao podrška, nekima ruka da ustanu, a nekima, nažalost, ništa, jer su odustali od sopstvenog života. Uglavnom su to žrtve „današnjice“ koje ispaštaju nemogućnost sopstvenog prilagođavanja vremenu brzog življenja i opšteg otuđenja. Izranjavani sopstvenim ili tuđim greškama, oni su osjetljivi, a naziv „nesnađeni“ ničim ne otvara njihove rane.
Analitika: Da li smatrate da su jedino poslovi ti koji mogu da omoguće bijeg iz siromaštva, a ne donacije?
Vujović: Nažalost, mnogi su zakasnili za bilo kakve poslove. Njima je potrebno ublažiti siromaštvo i pomoći da u miru prožive ostatak života. Bolesnima, pomoći da se liječe. Djeci da ne gladuju i ne kisnu. Da se školuju i rastu bez stida pred vršnjacima koji žive u izobilju. Gladne nahraniti. Bez donacija i pomoći onih koji su voljni da pomognu, to je nemoguće.
Ljiljana Vujović
Analitika: Našli ste mnogima posao. Da li su ljudi u stanju da te poslove zadrže, kakve su povratne informacije?
Vujović: Ima svijetlih primjera ljudi koji su prigrlili posao i rade više nego dobro, a s druge strane, ima i onih koje poželite da nijeste ni upoznali, a ne pokušali da im pomognete.
Analitika: Uspijeva li srce da ojača u susretu s „nesnađenima“ ili još uvijek dolazite kući vjerujući da ste možda mogli više da uradite?
Vujović: Uvijek može i više i bolje, to moje srce zna, i taj osjećaj me ne napušta.
Analitika: Šta Vas najčešće obeshrabruje, i kao ženu i kao humanitarku?
Vujović: Kolektivno zatvaranje očiju pred problemom siromaštva i nedostatak kvalitetne komunikacije među onima koji bi trebalo ove probleme zajedno da rješavaju. Humanitarni rad doživljavam kao žena, te me navedeni problemi i još mnogo drugih, podsjećaju da je život, uopšte, prepun kompromisa da bi se išlo naprijed. Na taj put, opterećeni sujetom, bez osnovne kulture i obrazovanja, iz sitnih pobuda i interesa, bolje bi bilo da ne krećemo.
Analitika: Sav prihod od rasprodate zbirke pjesama „Niti“ koju ste objavili ste dali za Narodnu kuhinju. Jeste li imali osjećaj da je poezija na taj način dobila novu svrhu, da je konačno i fizički nekome pružila utjehu, ili Vas je vodila misao da ono čemu se nijeste nadali ipak na neki način treba usmjeriti negdje drugo?
Vujović: Pretočila sam sopstveni život i emocije u tu malu zbirku, svjesna da je ona u tom trenutku bila ono najiskrenije i najvrjednije što sam mogla da dam. Apsulutno je kompletno izdanje štampano i plasirano u svrhu pomoći za otvaranje Narodne kuhinje. Moja radost zbog izdavanja skromne zbirke „Niti“ bila je dvostruko uvećana otvaranjem Narodne kuhinje,
Analitika: Da li pjesnikinja u Vama trenutno miruje? U jednom trenutku ste imali priče o ljudima koje u svom humanitarnom pohodu srijećete svakog dana, ali ste od tih odustali. Život je napisao mnoge romane, ali nijeste dozovolili da napiše još jedan. Što je razlog tome i da li postoji šansa da se predomislite?
Vujović: Sve u životu ima svoje vrijeme. Svi događaji, susreti, doživljaji i emocije talože se u nama i nikada ne bih mogla reći 'nikad' za mogućnost pisanja istih. Moram biti iskrena i reći da priče o „nesnađenima“ koje pišem teško da bi imale svoju publiku i čitaoce. Ljudi ne vole tužne priče.
Ljiljana Vujović
Analitika: Postoje li bolji i gori dani unutar Vaše organizacije?
Vujović: Suočavanje sa teškim ljudskim sudbinama uopšte nije lako. Osjećajnim ljudima teško je kada vide gladnog psa lutalicu ili promrzlu pticu, a o djetetu da ne govorimo. Zato svaka pomoć koju pružimo, bez obzira na to kolika je, za nas je razlog za sreću. Našim danima te sreće ne nedostaje.
Analitika: Da li se događaju situacije u kojima gubite vjeru u ljudsku dobrotu, ili vas pojedinci još uvijek mogu uvjeriti u suprotno?
Vujović: Ja iskreno vjerujem u ljudsku dobrotu, i prosto mi bude žao ljudi koji nijesu u stanju da je pruže. Njima nije lako. Ima mnogo dobrih ljudi, i srećna sam što ih sve više upoznajem.
Analitika: Kako vidite udruženje „Žene Bara velikog srca“ u narednim godinama i da li sebe vidite i dalje na čelu tog udruženja?
Vujović: Udruženje „Žene Bara“ i danas, i ubuduće, vidim kao mjesto na kojem je moguće sopstvenu dobrotu i pomoć socijalno ugroženima, rješavati sopstvenim snagama. Jednostavno, mi imamo kapaciteta da se nosimo sa problemima, ne čekajući da nam ih drugi rješavaju. Najiskrenije želim da svoje mjesto ustupim mlađim ženama. Za realizaciju jedne ovakve ideje, u vremenu i prostoru u kojem živimo, potrebna je velika snaga, a mladost je sama po sebi snažna. Ja ću uvijek biti tu, za svaku pomoć, i neću otići, jer od sopstvenog života se ne odlazi, a „Žene Bara“ neodvojivi su dio moga života.
