Ko je jači, Zapad ili Vučić?

zapad , istok , mi odricemo sebi sami sposobnost jasnog i nezavisnog razmisljanja , niko nama ne kroji sudbinu osim nas samih , ko za istok ko zapad , tu smo dje smo

Gospodine Kalezicu, i u 40 tim godinama proslog vijeka je jos jedan lazov lagao i varao Zapad pa znamo kako je zavrsio. Takodje i u 90 tim se sutavi jarac(Miliosevic) boo sa rogatim jarcem(Zapadom) pa smo vidjeli kako je zavrsio. I Vucic, sutavi jarac, ce tako zavrsiti jer i pored sve price o demokratiji, ljudskim pravima, i ostalim lijepim pricama za obicni narod, politika Amerike se zasniva na realpolitici. Fatalna je greska podcijeniti snagu Amerike, ma koliko se ona ljudima van Amerike cinila slaba, razmazena ili u padu. Njemacka i Japan su napravili tu gresku i zato su platili uzasnu cijenu.

vucic je brat i jaci vazda bio

Kakve vlade, koje vlade? Vlade formiraju samostalne i slobodne zemlje. Valjda je više većini jasno da Crna Gora nije ni slobodna ni samostalna. Da je tako tako, valjda se tu slažemo, sama bi formirala svoju vladu, kao kroz istoriju, a ne bi odlučivali o sastavu vlade izaslanici i ambasadori tudjih država, nego gradjani na izborima. Poslednje atribute samostalnosti i državnosti Crna Gora, izgubila je odvajanjem od Srbije, kada je podlegla ucjenama SAD i njenih evropskih trabanata.

Zapad je ne decenijama, nego stoljećima krio svoju sliku u ogledalu. Taj odraz su vidjeli i znali samo oni-Zapad. Ipak, kako to obično biva, istina se najčešće ne može sakriti. Ne samo neko, nego poslednjih decenija mnogi narodi, vidjeli su tu sliku Zapada u ogledalu. U ogledalu stoji laž i tamničar slobode. Izazivač mnogih nesreća i ratova. Car je go! GAME OVER.

E sad je pitanje ko je sljedeci kokosije jaje koje se krije medju prozapadnim politicarima u CG. Ko ce odraditi taj posao za ruske sluzbe sljedeci, da li Djeljoshaj, da li Vuksanovic. Nikad ne mozemo vise da znamo ko je iz kojih razloga s kime u koaliciju, ali ono sto je sigurno je da niko ne ulazi u to iz ljubavi prema Crnoj Gori vec da se debelo okoristi od iste

Tamo gdje stopa željezničkog mosta uranja u goli kamen, u kamp kućici na rubu stijene dane je uludo trošio Žđislav. Još od rane mladosti bio je svestran, toliko da je jednom bio spriječen da govori na promociji sopstvene zbirke poezije jer je dan ranije zaglavio u zatvoru, pošto je obio trafiku u našoj ulici i ukrao desetak šteka Kenta i Partnera. Mojoj se sestri svojedobno udvarao tako što joj se hvalio VIP ulaznicama za predstavu Dragana Koprivice u DODEST-u i obećavao da će nas naučiti kako da krademo struju, a da inkasanti ništa ne opaze. Jedne večeri, dok smo se u ilegalnoj kafani kod komšinice Miljene već izbezumljeni trovali njenim novim špiritusom, premda je ona slijepo vjerovala kako je ispekla vrhunsku lozu, pred sam se fajront na vratima pojavio Žđislav. "Vaša mi ljubav više nije dovoljna", dramatično je objavio i zatim zatražio da mu nađemo posao. Predočio nam je kako je odlučio da sljedeće godine ode u Žešov, u Poljsku, kako bi upoznao rodbinu. Dodatak toj priči je kako je Žđislavljeva majka bila zgodna Poljakinja koja se potkraj osamdesetih vukla po Crnoj Gori, a koja je bila toliko loše sreće da je hronično nailazila na najveće od svih lokalnih kretena. Pošto se porodila, uselila je u kamp kućicu na ivici stijene i taman kad je počela mirno da živi - pregazio je voz. Žđislav nikad nije saznao ko je njegov otac, ali je kasnije načuo gdje bi mogla biti rodbina njegove majke i najzad je riješio da ih potraži. Nijesam mu mogao pomoći, jer sam bio nezainteresovana lijenština lišena želje i potrebe da radi, ali jeste nekolicina drugih. Stražario je noću na gradilištu stambenog bloka na Zabjelu, a kada je krenula sezona, danju je brao plodove na Plantažama. Jedne večeri, dok smo u ilegalnoj kafani kod komšinice Miljene već izbezumljeni pušili sasušene kore banane, pred sam se fajront na vratima pojavio Žđislav. Saopštio nam je da je prištedio 1.120 eura, da je kupio kartu i da sjutradan kreće - preko Beograda i Budimpešte do Žešova. Čitavo je naselje tog jutra bilo na željezničkoj stanici, Miljena je, sa guslama u rukama, za tu priliku pripita sklepala i neki jezivi deseterac o Poljacima, Karpatima i Lehu Valensi, mahali smo Žđislavu sve dok voz nije nestao iz vidokruga i, prvi put otkad znam za sebe, svi smo u isto vrijeme bili iskreno ushićeni zbog nečega. Jer, u našem kraju potajno jedni druge očima ne možemo vidjeti i, ako nas nešto baš umije izjedati iznutra i ubijati u pojam, onda je to sreća ili bilo kakvo dostignuće onog što živi tik pored nas. Takvi smo vam mi, uglavnom. Elem, prolazili su dani i svi smo vjerovali kako oduševljeni mještani Žešova, uz izobilje jeftine voćne votke i odvratne poljske čorbe od paradajza, uveliko po kućama dočekuju davno izgubljenog sina. Jedne večeri, dok smo u ilegalnoj kafani kod komšinice Miljene već izbezumljeni pili benzin, pred sam je fajront zazvonio telefon. Bio je to Žđislav. Umjesto iz Poljske, zvao je sa periferije Subotice. Predočio nam je kako je po odlasku odmah spiskao dio novca u bifeu voza. Na granici sa Srbijom je shvatio kako mu je još prije pet godina istekao pasoš, pa je morao da podmiti policiju. Onda je kod Priboja upoznao neku stariju ženu, pa su napaljeni izašli iz voza u Požegi i na kraju su romansu nastavili u motelu "Livade" u Preljini. Sjutradan je shvatio da ga je opljačkala, ali kako je u napuklom đonu cipele za svaki slučaj skrio posljednjih 50 eura, tako je posve iracionalno nastavio autobusom do Subotice. Nije mogao dalje, što zbog oskudice, što zbog isteklog pasoša. Vapio je Žđislav s kraja Bačke da se organizujemo i da dođemo po njega, ali nije znao da su naši mozgovi do tada bili potpuno sprženi od špiritusa, benzina i suvih kora od banane. "Stigli smo do kraja, Žđislave", jedva je u slušalicu promrmljala Miljena i srušila se pored šanka. Žđislav se nije vraćao. Kamp kućicu na ivici stijene oburdalo je nevrijeme. Tek ga se ovih dana ponekad sjetim. Jer, način na koji mandatar sastavlja Vladu, sve me više podsjeća na Žđislavljevo putovanje do Žešova, do rodbine u postojbini koju nikad neće upoznati.