Socijalistička Jugoslavija, čiji je dio kao ravnopravna republika bila i Crna Gora, ponosila se radničkim pravima. To je sasvim bilo u skladu sa kultom radničke i socijalističke zemlje koji se strpljivo gradio decenijama.
U takvom okruženju sasvim je logično da je Prvi maj postao jedan od najvažnijih praznika u takvoj državi. A realno, imalo se šta i slaviti. Iako se bivša Jugoslavija nije mogla pohvaliti političkim pravima, kada je u pitanju socijalna pravda i prava radnika, u tih 45 godina njenog postojanja desio se meteorski uspon u ovoj oblasti.
Jugoslovenski radnik ponosno je slavio praznik rada, obično putujući negdje sa porodicom. Uz muziku i pjesmu, nažalost, bi stradala neka domaća životinja (obično jagnje), a zatim bi se radnici ponosno vraćali u svoje fabrike. Ova uljuljkanost je stvorila kod građana osjećaj da je uvijek bilo i biće tako. Da su ideali Prvog maja toliko čvrsti da ih niko neće smjeti dovesti u pitanje.
Brzo su se uvjerili da nije tako. Dolazeća kriza ozbiljno je nagrizala temelje društva u Jugoslaviji pa naravno i u Crnoj Gori. Uplašeni za vlast, nijesu prepoznali da su neki drugi već našli moćan recept za preuzimanje vlasti - nacionalizam.
I odjednom, radnička prava nijesu više bila bitna. Doduše, i sami radnici su odabrali da radije prigrle nacionalnu identifikaciju od one socijalne. Nekako im je ljepše djelovalo da budu pripadnici ,,velike nacije“ nego radnici tamo nekog kombinata koji proizvodi mašine.
Istina, novi vlastodršci u Crnoj Gori su ih meteorskom brzinom riješili fabričkih pogona i mašina.
Naravno, vlast nije bila luda da se potpuno odrekne Prvog maja. Praznik je ostao da figurira u kalendaru.
U međuvremenu, polako je nestajalo sve što je Prvi maj donio. Novi vlasnici svega onoga što je ostalo od privrede u Crnoj Gori, donijeli su rad vikendom, neplaćene prekovremene sate, neosigurane radnike, sindikate kao formu, u suštini, bijedu i siromaštvo.
Već 35 godina u ovoj državi postoji kontinuitet u određenim procesima. Jedan od njih je i urušavanje i restrikcija radničkih prava ma ko da je na vlasti.
Ono što je obilježilo posljednjih par godina je jedan strašni socijalni populizam. Kako je jasno da država srlja ka velikoj ekonomskoj krizi, to je jasno da ćemo svjedočiti napuštanju istog i konačnom skretanju u ono u šta se sadašnja elita najbolje razumije - praznu priču o naciji i religiji.
Naravno, preživjeće formalno Prvi maj. Kao što je preživio i do sada. Nijedna vlast se neće toga odreći, ma koliko prezirala taj praznik koji su donijeli ti ,,bezbožni ljevičari“.
A i zašto bi? Prvi maj je odavno prazna ljuštura. Slobodni dani za potplaćenu većinu.
Sveden na to da se što okrene na ražanj. Ko ima, da se razumijemo.
A praznik dobro dođe i vlastima. Odmore se i oni. Bace koju masnu o slavnoj prošlosti borbe za radnička prava i značaju radnika u ovoj zemlji kandidatu za članstvo u Evropskoj uniji. A onda, već u srijedu, sve po starom.
Srećan Prvi maj! Praznik rada, koji ovdje odavno to nije.
