Zakoračila je Olivera Balašević na scenu Nikšićkog pozorišta nekako mondenski i staromodno, kontroverzirajući sadašnji i prošli trenutak, spremno odgovarajući na zadatak monodramskog predstavljanja sebe u trećem licu jednine.
Opčinjavanje publike je teklo u ritmu slika iz Planete dvorište. Svaka od njih u “Prezimenu ruže“ imala je melodramski scenario i završavala se u ključu još jedne lekcije iz života.
Za njom je išao čitav jedan vozni red stihova u koje je stala magija Đoletove Olje, „još uvek fosil tvog struka postoji na mome dlanu okamenjen“. Dobrovoljno rabeći taj trezor povlađivala je ukusu većinske ženske publike, tražeči njihovo saučesništvo u patnji uz džezvu i šoljicu kafe dok su iz kofera provincijalke dobrovoljno izlazile priče sa filozofskom životnom poentom.
Da je Olivera dobra glumica i da zna da zanese svojom pojavom, ugodi publici i zajedno sa njom dođe do klimaksa tipično femine priče uvjerili smo se prateći je od malih nogu do velikih koraka u petercu Balašević. Tom savršeno skrojenom odijelu srećnog čovjeka se nije mogao dodati nijedan ukras, svi su već blistali, pretvarajući i ukradeni ugalj u zlato. Autorka se malo zagaravila da bi sijala u happy end-u.
U ključu ove melodrame je uhodani obrazac praznina u koje se vješto umetne novi grad predstave sa podsjetnikom na neki istorijski momenat.
Novinari kažu da je Olivera nezgodan sagovornik koji na uobičajene kolokvijalne izgovore zna da odgovori neočekivano, pa je tako nikšićkog novinara na samom početku razgovora pitala gdje mu je ruža, kao znak razumijevanja njenog marketinškog uvoda za ad hoc predstavu.
Bila je nedjelja, rekao je, radnje zatvorene… Ruže sa prezimenom Đoletove ljubavi ipak na sceni odjavljuju Oliverinu Planetu dvorište.
