Već poslije oslobođenja Cetinja, 13. novembra 1944, osjećalo se olakšanje,mada se na praznično raspoloženje moralo čekati, jer je rat još bjesnio.
Konačno je stigao 9. maj 1945. Cijelog dana zvonila su crkvena zvona i pucalo se iz pušaka. Đe god bi se okupila i manja grupa ljudi, započinjalo se kolo i horsko pjevanje. Odmah su počele da se osnivaju mjesne zajednice po selima i reoni po gradovima. Dobrsko Selo i Lipa Dobrska, gdje sam tada živio, činili su jednu mjesnu zajednicu. Održavale su se redovne konferencije, uz mnogo govora i isticanja značaja pobjede nad fašizmom, a posebno osuđivanja domaćih izdajnika. U svemu tome glavnu riječ su imali članovi Komunističke partije.
Proslava 13. jula – Dana ustanka – unaprijed je najavljena kao centralna svečanost za cijelu Crnu Goru, i to na Cetinju.
Moja grupa od četiri maloljetna mladića sa Lipe Dobrske dobila je zadatak da rano ujutro dođe na Cetinje s parolom:SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU. Dali smo se na posao i pripreme tri dana ranije. Pronašli smo nekoliko praznih vreća od cementa – to je bio jedini papir za tu svrhu do kojeg smo mogli doći. Raširili smo ih, očistili i povezali oputom. Pokušali smo ispisati slova ugljevljem iz ognjišta, ali nije išlo. Tada se moja majka sjetila da zelena kora od oraha u vreloj vodi pušta jaku tamnobraon boju – jer nam je tako ona farbala vunene čarape koje nam je plela. Ja sam ostrigao malo kostrijeti s jedne kože i privezao je za drvenu palicu, i tako sa zebnjom počeo da pišem slova. Izbliza, dok su bila mokra, nijesu bila mnogo impresivna, ali kad su se osušila – iz daljine su djelovala sasvim dobro.
Na Belvederu smo 13. jula rano ujutro čekali da nam se pridruži veća grupa iz Dobrskog sela s parolama. Nas, pedesetak što mlađih što starijih zajedno smo stigli na Cetinje. Trg pred dvorcem kralja Nikole bio je već prilično pun. Na velikoj svečanoj tribini, okićenoj zastavama, bila je poveća grupa đenerala u uniformama i visokih rukovodilaca. Stalno su pristizale nove grupe. Nama je bilo određeno mjesto ispred Biljarde. Trg je odjekivao pjesmom i parolama. Vijorile su se mnoge zastave, posebno crvene sa srpom i čekićem u sredini.
A onda je na tribinu izašao Blažo Jovanović, pozdravljen gromoglasnim uzvicima, skandiranjem i aplauzima. Počeo je govor:„Trinaestog jula zapaljene su luče u kojem su izgorjele crne fašističke košulje.“Sva gorčina, strah i patnje četvorogodišnje okupacije i rata kao da su odjednom nestale. To je bilo viteško vrijeme puno nade i optimizma. Toliko energije, toliko oduševljenja i dostojanstva ponoviće se tek uoči referenduma u Podgorici 2006. godine. Cijelog dana igralo se i pjevalo. Najviše se klicalo bratstvu i jedinstvu, AVNOJ-u, KPJ-u, Titu i Blažu.
I poslije 65 godina u Americi, urezale su mi se u sjećanje pjesme koje su se tih dana pjevale, a u kojima sam i ja s oduševljenjem učestvovao: Proleterske tri brigade, Vukanović vodi Rade; A udarne divizije, borac Peko iz Španije; Pekove su divizije zauzele Terazije; Oj četnici, crni vrani – došli su vam crni dani; Za špagete talijanske, palit’ kuće partizanske…
Ali jedna, najduža i koja najviše odgovara istorijskim faktima, opet je bila o Peku Dapčeviću:
Trinaestog dana jula,
Crna Gora nije čula
Na ustanak da se diže,
Dok Dapčević Peko stiže.
Na tri dana samo prije
Došo Peko iz Španije
U Ljubotin pleme jako
Đe slobodom diše svako.
Talijanska velja sila,
Crnu Goru osvojila.
U svakom je ušla gradu,
Na Cetinje stavlja Vladu
Đurljevića za ministra,
Na što Peko nije prista,
Već im na to odgovara,
I gerilske čete stvara.
Istorijski podaci kažu da je tada u Crnoj Gori bilo oko 600 članova KPJ i 30.000 ustanika, naspram 130.000 italijanskih vojnika. Ustanici su uspjeli da za desetak dana oslobode polovinu Crne Gore, što je odjeknulo širom cijele tada porobljene Evrope. Za francuskog filozofa Sartra, to je bio jedini svijetli trenutak tada klonule civilizacije i najveće dostignuće liberalne tradicije 20. vijeka.
To osjećanje otpora protiv onoga koji hoće da te zarobiti, uz prezir prema domaćim izdajnicima, bilo je jači podsticaj za borbu od bilo koje ideologije.
