Dok „patriote“ crtaju sve veće mape i šire granice, dotle Srbija postaje sve manja.
Raspad Jugoslavije slijedio je civilizacijski pad, posebno u Srbiji. Ona se ponudila prvom koji joj je bio pri ruci da je spašava i vodi u svijetlu budućnost. Nestankom Miloševića taj društveni talog, koji ga je izbacio na površinu, nije nestao, već se samo pritajio i sada izbija svom silinom na površinu.
Srbija je nastavila da srlja u primitivizam i mitove koje joj je nametnula SPC ulaskom u sve pore života i time zarobila narodu um. Kažu da se danas omladina po Srbiji krsti i kad prolazi kolima pored crkve. Kao što su za Erdogana minareti postali rakete, a džamije kasarne, za Srbe je svetosavlje bomba kojom prijete da se raznesu ako im se uskrate nezasiti nacionalni prohtjevi. Nikad se Srbi nijesu suočili sa svojom prošlošću, već su bježali od nje. Tumaraju bez cilja i čekaju da im kao ćoravoj koki padne zrno žita.
Duboko su korijeni svega toga i izviru iz moći i uticaja SPC. Nikolaj Velimirović u svojoj knjizi „Srpski narod kao teodul“ piše: „Spasitelj nije obećao dati ključeve carstva nebeskog ni jogama indijskim, ni Pitijama delfiskim, ni gazdama rimskim, ni mandarinima kineskim, ni farisejima jevrejskim. Srbi su ti koji su ušli u željeno carstvo nebesko i stvorili Veliku Srbiju:
Nebesna Srbija, Srbija je rajska
Miomirna, krasna kao ruža majska.
Kakvo erotsko uzbuđenje! Kakvo poetsko nadahnuće jednog umišljenog monaha, još uz to i vladike i sveca. Tako nam izdeklamova ova „najupečatljivija ličnost srpske pravoslavne duhovnosti“.
Velimirović dalje nastavlja: „Najveći mađarski pjesnik bio je Srbin, a Rumunija, koja je po krvi polovinu srpska, ona prestavlja već odavno ostvareni ideal Velike Srbije. Vjerujemo da je u toj velikoj Srbiji vise od sto miliona krštenih Srba, koji u zemaljskom veku Hristu služiše, ili za Hrista stradaše kroz vekove i vekove. U Indiji, čiju teoriju čak ni Buda nije pokušao da ospori, a to je da duša čoveka kao neumrlo biće trazi drugo telo, čoveka ili životinje, da se u njega useli i produži život svoj. Mi u to ne vjerujemo i Indija nema čemu da nasnauči. Nije ni čudo što su dva degenerisana Evropejca, dehristijanizirana, ćopavi Englez Bajron i francuski raspop Penan, pevali pohvale Panteonu, tom kosturu jelenskog neznaboštva. Panteon je ljuska sa privlačnom fasadom, a šta je jezgra? Ništa!“
Proputovao sam celo srpsko primorje od Istre do Kotora. Naša srpska Boka, pa to je nešto veličanstveno, jedna nenadmasna lepota. Pa mali srpski Dubronik, koji je više pravoslavno vedar nego li katolicki mračan.
U knjizi vladike Velimirovića „Misli o dobru i zlu“ mogu se naći i ovakve „duboke“ mudrosti: Nacionalizam bez svetosavlja kao prazni dućan na dobrom glasu. Kad se čovek okrene licem k bogu svi putevi vode bogu. Kad se čovek okrene licem od boga svi putevi vode u propast. Što uži vidik, to veći nemir. Štp širi vidik, to manji nemir. Mene ovo podsjeća na igru riječi: ako namjeravaš pobijediti, onda ne smiješ izgubiti!
Dalje, Velimirovic tvrdi da srpska istorija ne zna za borbu crkve i države. Primjer svetog Save i njegov amanet može se nazvati jednom riječju: teodulija, a teokratija je rat Pape protiv kraljeva i rat kraljeva protiv Pape. Misao je bila svetog Save da treba oba vola upregnuti da podjjednako služe i crkvi i drzavi. To je biblijska misao, zapravo zapovijest božja. No, u knjizi Vuka Draškovića „Aleksandar od Jugoslavije“ patrijarh Dimitrije se obraća kralju Aleksandru: „Vaše veličanstvo glas srpske svete crkve glas je srpskog naroda i taj glas vi morate da poštujete“. A kralj mu odgovara: „Ja ne gubim bitke za spas Srbije, a bitka protiv vas, takvih kakvi ste, sudbinska je bitka srpskog naroda“.
Dobrica Ćosić kao duhovni otac nacije u napadu iskrenosti izjavio je da je laž osnovna karakteristika srpskog naroda. A pošto je odavno rečeno da ko laže taj i krade latili su se posla da drugima u okruženju kradu istoriju, tradiciju, identitet i pod maskom srpskog sveta" da prisvajaju teritorije.
Jovan Dučić u svojoj knjizi „Gradovi i himeri“ piše: „Jugoslavizam je bilo stranputica i bespuće, vratolomija i samoubistvo. Srpski narod, a to je ne samo Srbija nego i celo ujedinjeno srpsko, prostiralo se uz more dužine ništa menje od hiljadu kilometara od Sušaka do Ulcinja, a na suhu dvostruko toliko, od Đevđelije do Kranjske gore“.
Istovremeno, vladika Velimirović isto tako premjerava obalu: „Proputovao sam celo srpsko primorje od Istre do Kotora. Naša srpska Boka, pa to je nešto veličanstveno, jedna nenadmasna lepota. Pa mali srpski Dubronik koji je više pravoslavno vedar nego li katolicki mračan. Naš srpski nacionalizam je univerzalno hrišćanski, nikad uski i glupi šovinizam. Uređivati svoju kuću i suviškom svoje snage i svoga blaga pomagati svakome narodu da uredi svoju kuću“.
A kako su pomogli drugim narodima da obnove njihove domove tako Srbima bog pomogao. Ostavili su tragove koji će im svijet po zlu pamtiti dok god postoje!
Josip Broz je, naravno, mrzio Srbe, zar ne? Tako bi oni željeli da im se vjeruje. A srpski narod nikad nije imao priliku da razvije svoje potencijale kao pod Titovom vladavinom. Beograd je bio evropska metropola, a sad je balkanska selendra. Zar se Srbi nijesu osjećali kao kuće na Primorju? Treba se prisjetiti gradnje vila od Rovinja do Konavala, a zaobilazili su „primitivno“ crnogorsko Primorje, jer im nije bilo atraktivno. Čitava beogradska pozorišna elita sjatila bi se u toku ljeta na Dubrovački festival. Luba Tadić je igrao Hamleta na tvrđavi Lovrijenac, Mira Stupica Petrunjelicu u Dunda Maroja, a baletOhridska legenda Stevana Hristća zabavljao je visokoplatežne elitne turiste. Ekavica je odliježala Stradunom u atmosferi kao u Knez Mihailovoj ulici U Beogradu, a sve ispod pogleda svetog Vlaha, zaštitnika Dubrovnika. Ali to Srbima nije bilo dovoljno. Onaj kamiondžija iz Trebinja bio je potegao da sruši drevni Dubrovnik i na njegovom mjestu izgradi novi, pravi srpski pravoslavni Dubrovnik.
Kad sam, u toku tragičnog razaranja i raspada nekada nam zajedničke države, došao u Crnu Goru mogao sam čuti i ovakav komentar nekih cetinjskih Liberala: „Viđeste li, ljudi, što napraviše Srbi? Prevrnuše put vagan guzicom“!
Crna Gora i Srbija su već dokazale više puta da ne mogu zajedno živjeti. Kad god smo pokušali da pokažemo koliko se volimo – mi smo se poklali! Da li je to zbog narcisizma malih razlika, ili ne, nije važno. Ako smo se poklali kao primitivna plemena u Africi, onda su to dva fizička tijela bez kohezije, dva duhovna organizma, dvije kulture, tradicije i mentalitet bez afiniteta, baš kao i Srbi i Hrvati.
Uzalud je SPC ukinula Episkopski savjet, uzalud kažu da ne postoji nikakva Pravoslavna crkva u Crnoj Gori. Ona kao suverena država sve je bliža civilizovanim narodima Evrope i sama će uređivati svoju crkvu.
Crnogorski nacionalizam je kosmopolitski i ne nameće se nikome i poštuje svačiji drugi. Srbi se žale na ekumenizam da kao globalizam sve relativizuje, a oni bi da ostanu „oriđinale“ i da se nametnu svakome. Tvrde da je "srpsi svet" kulturuloški superiorna ideja, a ona nije ništa drugo do već poznata pjesma da Srbija nije mala, triput je ratovala, a opet će ako bog da sreće. Crtaju nove mape i šire granice, a Srbija postaje sve manja. Iz takvog jednoumlja ne može iznići ni minimu funkcionalno drustvo, a kamoli pluralizam i demokratija.
Sadašnja Vlada u Crnoj Gori igra neku vrstu tenisa bez mreže, dok mitropolit Joanikije izjavljuje da je od srpskog istoričara Rakovića, a koji je u realnosti najveća politička prostitutka na Balkanu, čovjeka od talenta i znanja mnogo naučio!
Za posrbice, nije dovoljno što ljube svoga vožda Vučića u guzicu, već se od njih traži da ponavljaju kako miriše kao ruža! On im određuje nivo poslušnosti, jer je to „njegov narod“, pa želi da ih što dublje uvali u konflikt sa ostalim narodima s kojim žive i državom koja ih hrani. No, kad dođe stani-pani ostaviće ih na cjedilu kao Milošević Srbe u Hrvatskoj. Ali to je teško objasniti ljudima koji su potpuno izgubili i nacionalni ponos i ljudsko dostojanstvo.
Uzalud je SPC ukinula Episkopski savjet, uzalud kažu da ne postoji nikakva Pravoslavna crkva u Crnoj Gori. Ona kao suverena država sve je bliža civilizovanim narodima Evrope i sama će uređivati svoju crkvu. A cijeloj Srbiji, kao i onoj šaci jada od velikosrba, koja je svake godine sve manja u Crnoj Gori, može se desiti da se Amfilohije razgoropadi i poput svetog Ilije gromovnika zagrmi iz nebeskih visina: što ste na mene digli hajku, četnicku vam j.... majku!
Ivo Andrić je pisao: Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakazati shvatanje jednog naroda da zdrav razum i prav sud u njemu otančaju i oslabe i da se potpuno izvitoperi. Takav poremećen narod ne može vise da razlikuje ne samo dobro od zla u svetu oko sebe, nego ni svoju sopstvenu korist od očigledne štete“.
