U našoj hiljadugodišnjoj istoriji sve što smo postigli stečeno je na mač i sablju.
Od Tuđemilske bitke, Vrtijeljke, Carevoga Laza i Martinića, do Grahova i Vučjega Dola. I Božićnog ustanka kao odgovora vojvodi Mišiću na njegovu naredbu što srpska vojska treba da radi na OKUPIRANOJ teritoriji. A 13. jul 1941. je među najslavnijim našim datuma, kojeg je zabilježila tada porobljena Evropa.
Zato nam 21. maj dolazi kao logičan nastavak svih prethodnih napora i poduhvata, ali i prvi put da imamo generaciju, koja se nije morala hvatati pušaka, već je cilj postignut glasačkim listićem.
23Sve te bitke i datumi stoje kao svjetionici na našem putu kroz hiljadugodišnju istoriju. I svaki taj datum zaslužio je da se slavi uz dužno poštovanje i pijetet poginulima za čast i slobodu. To niko ne može osporiti, još manje omalovažiti. Jer je na našem jataganu pisalo: NE NOSI ME ŽEDNA.
J-a-t-a-g-a-n je odjekivao kao bojni poklič kada se kidiše. Kad se puške odbace, a sa isukanim jataganima krene u borbu prsa u prsa. A služio je simbolično i kao pero pozlaćeno kojim se istorija piše. Nikada nijesmo pristajali da živimo po nečijemu diktatu bez časti, slobode i dostojanstva. Glavu za čast, a čast ni za glavu. Evo to je prava životna istina i djelo tih “izmišljenih“ Crnogoraca.
A što su istovremeno radili ti STVARNI Srbi? Dok je Crna Gora kroz vjekove vodila neprekidnu borbu za očuvanje slobode i državnosti, značajan dio srpskog nacionalnog narativa oblikovan je kroz iskustvo dugotrajnog života pod Osmanlijama, kroz mitove o stradanju i čekanju istorijskog iskupljenja. Upravo iz tog iskustva nastale su mnoge političke i ideološke predstave koje i danas snažno utiču na dio srpske javnosti.
Za razliku od tradicije koja je slobodu doživljavala kao vrhovnu vrijednost za koju se vrijedi boriti po svaku cijenu, kod dijela srpske političke elite vjekovima se razvijao drugačiji odnos prema vlasti, podaništvu i državnom autoritetu. Posljedice takvog istorijskog iskustva vidljive su i danas kroz stalnu potrebu da se sopstveni identitet potvrđuje osporavanjem tuđe slobode i državnosti. Zato smo im mi na meti, jer naše trajanje i naša nezavisnost predstavljaju podsjetnik da su i drugačiji istorijski putevi bili mogući.
Što sve na izmišljaju da bi pobjegli od realnosti. Zar njihov “duhovni otac” Dobrica Ćosić nije u napadu iskrenosti napisao: Lažemo da bi nam bilo lakše.
Lažima bi htjeli da opravdaju zašto su bombardovani 1999, što se desilo samo nekoliko dana prije nego su otpočeli novi genocid na Kosovu, kao nastavak genocida u Bosni, koji je dobio svoj epilog pred evropskim sudovima.
Odavno je rečeno: Ne sudio ti rob.
U njihovoj formulaciji istorije i nekakvom “dokumentarnom” filmu sadržan je brutalni primitivizam, laž i uvreda, sračunata na poniženje, što samo odražava u kakvom je stanju srpska Vlada i dobar dio naroda. Stanje, koje bi se gotovo moglo podvesti pod klinički slučaj.
No, zar smo mogli nešto drugo očekivati od njih kad već gotovo 200 godina sistematski i kontinuirano pokušavaju da unište bilo kakve naše aspiracije da postojimo kao zaseban narod, sa svojim istorijom i kulturom. Kad nijesu uspjeli da nas pokore htjeli bi da nas izvrgnu ruglu.
Kada je skinuta posljednja turska zastava sa Kalemegdanske tvrđave izabrali su pogrešan izlaz iz ropstva. Pojavio se Garšanin, a na njega se nadovezuju razni Nikolaji i Justini sa nekakvim teodulama, što je doprinijelo da narod izađe iz orbite zdravog razuma i ne prepoznaje očiglednu svoju štetu od koristi. Od podanika Osmanlijske imperije postaju sljedbenici otrcanog svetosavlja, koje će ih sve dalje odvajati od ostalog pravoslavnog svijeta i prave Hristove crkve.
Kao posljedica danas je među njima nekoliko miliona Garašanina. Za njih je vrijeme stalo sa Načertanijem. A srpski vožd Vučić umjesto da bude zahvalan Đukanoviću što mu je stvorio savremenu državu, koja je faktički nusprodukt referenduma 21. maja 2006, a koja je odmah priznata gotovo od cijeloga svijeta, on, a i većina naroda opijeni još i sada gladaju na granice te države iz Garašaninove perspektive, suprotno ostalom svjetu, posebno svih međunarodno priznatih drzava u okruženju.
Vučić, kao kokot s vrha bunjišta više puta dnevno se glupira i ponavlja nekakve mudro-plitke izjave, više da sakrije ono što radi i misli, nego da nešto saopšti. Uvalio je državu u takvo stanje, zahvaljujući nebeskim ludorijama srpske Crkve, da je bilo kakvo osvješćenje, još manje katarza, moguća iz začaranog kruga duhovne, političke i društvene paralize. Vide to i srpski poslušnici i doušnici u Crnoj Gori, pa ih hvata nervoza i komešanje, posebno kako je u narodu odjeknula proslava dvadesetogodišnjice nezavisnosti.
No, danas se već naslućuje i primiče zadnji čin njihove strahovlade i nasrtaja na svaku nezavisnu i međunarodno priznatu državu u okruženju. Srbija se konačno prepoznaje kao remetilački faktor bilo kakvog daljeg progresa na Balkanu.
Zato na ovo vrijeme koje živimo ne treba gledati kao isprazno političko nadgornjavanje, već moramo stalno imati na umu da postoji spremnost Srbije da u Crnoj Gori ponovi 1918. godinu.
