Godinu za nama, u političkom smislu, bez dvojbe najtačnije opisuje ocjena da je nedostajalo hrabrosti. One hrabrosti koja nije suprotnost strahu, već je sinonim za pamet.
Vladi je falilo hrabrosti da podnese ostavku kada je postalo sasvim bjelodano da nema podršku većine. To, inače, ne tako rijetko rade političari širom svijeta. Motivi, često, nijesu altruistički, već se tiču kalkulacija o nastavku karijera i novih šansi, da bi zaista imali većinu.
"Medalja" za najveći nedostatak hrabrosti, u zemlji u kojoj je nije pokazao gotovo niko, ipak ide DF-u
Duga je lista takvih demisija, a mi da se prisjetimo, recimo, nedavne, s kraja novembra, kada je prva žena na čelu Švedske vlade podnijela ostavku samo sedam sati nakon izbora. Podnoseći ostavku izjavila je kako se nada da će, nakon što se pokazalo da koalicija ne funkcioniše, ponovo biti izabrana za premijerku, ali kao šefica jednostranačke vlade. Sedmicu kasnije to se i desilo. Na čelu je manjinske vlade jedne, njene Socijademokratske partije. Tako to čine oni koji imaju političke kuraži i vjere u ispravnost onoga što rade.
URI je nedostajalo hrabrosti da prizna kako se politička, baš kao i svaka druga pita, ipak, ne može napraviti od bilo čega. I da, kad se spustiš u to... blato, čist ne možeš da izađeš. Što "gejmčejndžerima", izgleda, nije bilo važno. I to je njihov najveći, ne samo, ovogodišnji "fejl".
DPS nije pokazao dovoljno hrabrosti da stranačke reforme izvede onako kako je nužno
To što Demokrate nijesu pokazale hrabrost ni u čemu, osim, možda u partijskom zapošljavanju, prestalo je da bude vijest. To je njihov najveći poraz u ovoj godini.SNP, za sada, na kraju godine, demonstrira hrabrost po onom principu po kojem momak ljutito viče: „Držite me da ne razbijem onog drugog“, a sve moli boga da oni što ga drže čine to dovoljno čvrsto.
"Medalja" za najveći nedostatak hrabrosti, u zemlji u kojoj je nije pokazao gotovo niko, ipak ide Demokratskom frontu. Najprije je bilo komično, a postalo je tragikomično njihovo batrganje u medenoj stupici kao-bajagi-vlasti. Niti voda, niti vino. To je ovogodišnja pozicija DF-a koji se u tome našao prvi put od kada postoji. I nimalo se nijesu snašli. Koliko god se trudili da nas, kočoperno šireći politička leđa, ubijede da vjerujemo njima, a ne svojim očima.
Odvažnosti je falilo i na drugom kraju crnogorske politike.
Generalno, nijesu imali hrabrosti da kažu - nas je u skupštini 40. Branimo vrijednosti građanske, evropske, antifašističke, multikulturne Crne Gore. Kompromisa u tome neće biti. Čekamo jednog ili devetoro s druge strane da zemlju dovedemo gdje joj je mjesto. Nećemo uzmaknuti ni za milimetar, a svaki novi dan čekanja biće "skuplji" i za Crnu Goru i za one koji ostaju s druge strane budućnosti.
To su morali da učine jasnim i domaćoj i međunarodnoj javnosti. Ali prije toga morali su sami da vjeruju u sebe, svoje ideje i vrijednosti. Pol pozicija u toj "trci" svakako pripada DPS-u. Koji nije pokazao dovoljno hrabrosti da stranačke reforme izvede onako kako je nužno. Pritom, da bude sasvim jasno, ostatak reforme ne odnosi se na ucjene o odlasku Đukanovića sa kormila partije.
Suočavanje sa pitanjem o postojanju ili nedostaku hrabrosti predstoji i svim strankama manjina. Iz istih onih razloga iz kojih su hrvatski politički predstavnici "pali" u prethodnom periodu.
I tu dolazimo do tačke u kojoj bi bilo pošteno reći da nije svima nedostajalo političke hrabrosti.
Usamljeni mohikanac SD-a, Boris Mugoša, čitave godine držao je lekciju o tome šta jeste hrabrost. Ako je shvatimo kao razumnost i odgovornost - svake vrste - od dosljednog nošenja medicinske maske do istih takvih političkih istupanja.
Tu je i tandem SDP-a Draginja Vuksanović-Stanković i Raško Konjević. Sa njima su, međutim, dva problema. Važniji je to što govorimo o tandemu, a ne stranci sa bazom i infrastrukturom, a drugi je što su ponekad prelazili granicu koja dijeli hrabrost od vratolomnosti. Kao onda kad su, pokazalo se, ishitreno predali Inicijativu za smjenu vlade, a onda se "pravili mrtvi" kad se od nje odustalo, ne bi li oštricu kritike preusmjerili na DPS.
Godinu bez hrabrosti politička Crna Gora završila je zagledana u to hoće li biti manjinske vlade. Takva vlada, ako je uopšte bude, mogla bi nas voditi kroz još jednu godinu bez hrabrosti. I ko zna bez čega sve još! Jer manjinska koaliciona vlada najvjerovatnije znači samo kalkulacije i nadgornjavanja.
Usamljeni mohikanac SD-a, Boris Mugoša, čitave godine držao je lekciju o tome šta jeste hrabrost
A Crna Gora nema više vremena za to. Nema ni Švedska. Vratimo se zato iskustvu iz Švedske koja sada ima jednočlanu manjinsku vladu. Ako to iskustvo može da pomogne, evo kako je bilo.
Vlada Švedske pala je prvobitno zbog neizglasavanja budžeta. Premijerka je u posljednjem trenutku sklopila dogovor sa jednom strankom ljevice o povećanju penzija u zamjenu zapodršku vladi. Onda je mala stranka centra povukla svoju podršku budžetu zbog ustupaka učinjenih ljevici.
Sve ono što se nije desilo kod nas. Jer je falilo političke srčanosti - da se "apostolima" zahvali na očiglednom pokušaju pretvaranja vode u vino. Premijerka Švedske Magdalena Anderson, rekosmo, podvukla je crtu, priprema i čeka rezultate izbora u septembru.
Godinu bez hrabrosti politička CG završila je zagledana u to hoće li biti manjinske vlade
U situaciji kada su rezultati glasanja potpuno neizvjesni. Njena prednost je u tome što je smatraju izuzetno kompetentnom, a poštovanje je stekla tokom sedam godina na funkciji ministarke finansija. Reputaciju je izgradila direktnošću koja se često graniči sa grubošću, a tamošnji javni servis opisuje je kao "buldožerku". Njeni protivnici najviše je se "boje" jer neprikosnoveno vlada i detaljima. Pa je postavila standard. Znate već ono legendarno - 'ladno, ali standard.
Taj standard znači - jasan cilj. U našem slučaju to je evropska i građanska zemlja, potom jasno preuzimanje odgovornosti i na kraju predan i pošten rad na pripremi izbora.
Može li URA? Ako će da preuzmu punu odgovornost - odlično. Sve sa budžetom koji su podržali. Ako ne mogu ili neće, neka se sklone. Sljedeći kojem se postavlja pitanje su manjine. Pa DPS. To je odgovor koji građani čekaju. I zaslužuju.
