Predsjednik Bajden ovoga juna leti u Britaniju kako bi prisustvovao svom prvom samitu najbogatijih država svijeta. Rutinski sastanci G7 – sastavljene od Velike Britanije, Kanade, Francuske, Njemačke, Italije, Japana, Sjedinjenih Država i Evropske unije – dolaze i odlaze i brzo se zaboravljaju, ali ovog puta postoji prilika koju ne bi trebalo propustiti. Glavna tačka dnevnog reda trebalo bi da bude zdravlje: masovna vakcinacija svijeta.
Kako stvari stoje, bogate zemlje koje čine 18% svjetske populacije kupile su 4,6 milijardi doza – 60% potvrđenih narudžbi. Do danas je primenjeno oko 780 miliona vakcina, ali je vakcinisano manje od jedan odsto stanovništva podsaharske Afrike. Imunizacija zapada, i to samo delića svijeta u razvoju, već podgrijava navode o „aparthejdu protiv vakcina“ i pustiće da se Covid-19 širi, mutira i ugrožava živote i egzistenciju svih nas u godinama koje dolaze.
Diplomatija vakcina, prema kojoj nacije selektivno doniraju vakcine prijateljskim saveznicima, malo je više od „pinprick“ diplomatije, jer će Covid biti iskorijenjen u samo nekoliko favorizovanih. Dakle, da bi se u najkraćem vremenu u najširoj geografiji doprlo do najvećeg broja ljudi, G7 mora da vodi herkulsku mobilizaciju kako bi okupio dokazane vještine globalnih farmaceutskih i logističkih kompanija, nacionalnih vojski i lokalnih zdravstvenih radnika.
Obrasci davanja
Zemlje G7, u kojima se nalaze glavni proizvođači vakcina, u situaciji su da se usaglase oko prenosa tehnologije vakcina u siromašne zemlje. Privremeno odustajanje od patenata koje je predložio Savez za narodne vakcine pomoći će Africi da stvori sopstvene proizvodne pogone i okonča višemjesečni vakcinalni nacionalizam.
Međutim, veća prepreka neće biti nedostatak vakcina, već nedostatak novca za njihovo plaćanje. Moramo trošiti sada da bismo spasili živote, a sjutra treba da trošimo da bismo nastavili vakcinisanje svake godine dok bolest prestane da odnosi živote. A za ovo će biti potrebno najmanje 30 milijardi dolara (22 milijarde funti) godišnje, što je račun koji do sada izgleda da niko nije voljan da u potpunosti preuzme.
Tradicionalni odgovor na međunarodne krize – G7 koji prolazi oko prosjačke posude – neće donijeti sredstva na nivou koji je potreban. Globalni ekvivalent dobrotvornog prikupljanja sredstava nije zamjena za zemlje koje se dogovore o pravičnoj podjeli tereta. Životi ne bi trebalo da budu prepušteni na milost i nemilost nesigurnim i često nestalnim obrascima davanja. Stoga je imperativ da se napusti praksa nepredvidivog finansiranja i predvidljivog gubitka života.
Ne možemo sebi priuštiti da ne djelujemo. Potrebna sredstva su djelić biliona koje nas košta Covid. Oni su manje od dva odsto Bajdenovog plana spašavanja američke privrede od 1,9 biliona dolara. Zaista, koristilo bi SAD ili Evropi da založe prvih 30 milijardi dolara – ne kao dobrotvorni čin, već kao samoosiguranje radi zaštite nacionalnih interesa. Ako bi se G7 okupili u junu kako bi finansirali masovnu vakcinaciju, do 2025. godine njihove ekonomije bile bi na najmanje 500 milijardi dolara, procjenjuje Eurasia Group.
Predviđajući ovu potrebu za globalnom koordinacijom u bilo kojoj budućoj pandemiji, 2017. je formirano javno-privatno partnerstvo ACT-Accelerator za organizovanje, finansiranje i distribuciju vitalnih medicinskih potrepština, predvođenih Norveškom i generalnim direktorom Svjetske zdravstvene organizacije Tedrosom Adhanomom Gebrajzusom. Prošle godine je, s velikom zaslugom, osnovan Covax kako bi se platila neposredna vakcinacija 20% zemalja u razvoju. Prema trenutnom predviđanju, očekuje se da će 1,7 milijardi doza biti dostupno u 92 zemljama do kraja 2021. godine, sa pokrićem od 26%.
Ali razumljivo, afrički lideri žele 60% pokrivenosti sada i 70-80% tokom vremena, uporedo sa minimalnim brojem zapadnih zemalja koji smatraju neophodnim za postizanje imuniteta stada. Ipak, u trenutku kada je međunarodna razvojna pomoć najpotrebnija, Covid i nacionalna politika najavile su da će prošlogodišnje obaveze o bilateralnoj pomoći smanjiti za 30% sa 108 na 79 milijardi dolara. Donacije dobrotvornih i korporativnih institucija mogu u najboljem slučaju pokriti samo 10% manjka.
Svjetska banka i multilateralne razvojne banke mogu da ponude dodatnih 10 milijardi dolara godišnje više bez podrivanja njihovog trostrukog A investicionog statusa. Ali oni takođe moraju da finansiraju svoje klimatske vanredne situacije, obrazovanje, socijalnu zaštitu i potrebe vezane za infrastrukturu, koje su porasle kao rezultat pandemije.
Specijalna prava vučenja – stvaranje preko Međunarodnog monetarnog fonda novog međunarodnog novca od 650 milijardi dolara – zaista je jedan dobrodošao put naprijed, čak i ukoliko će transfer ovog novca u zajmovima iz najbogatijih u najsiromašnije zemlje podrazumijevati složene pregovore o tome ko šta plaća. Ali sama po sebi, ova jednokratna intervencija ne može da garantuje namjensko i kontinuirano finansiranje iz godine u godinu koje će biti potrebno programu vakcinacije.
Dakle, najbogatije zemlje moraju da pokrenu dva dodatna izvora finansiranja, koja su potrebna dok se Covid ne iskorijeni. Šezdesetih godina 20. vijeka međunarodna zajednica odobrila je poseban namet za svoje članove za finansiranje iskorijenjivanja malih boginja. Trenutno su mirovne operacije UN-a i milijarde dolara doprinosa SZO pokriveni sličnim nametima na osnovu sposobnosti države da plaća mjereno nacionalnim prihodom, dugovima i nivoima bogatstva i siromaštva.
Program vakcinacije
Pravednija podjela tereta takođe bi odvagala razlike u dobitku bogatijih zemalja od nastavka trgovine i posebnih privilegija članstva u G7 i G20. Prema takvoj formuli, SAD bi mogle da daju oko 25% fonda za vakcinaciju, a Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Italija i Japan između 4% i 7%, tako da su najsiromašnije zemlje izuzete. Ovdje je G7 presudan: njegovi članovi bi trebalo da izjave da će dati svoj puni udio, ukupno 60%. Da su to učinili, Kina, Rusija, Skandinavija i naftne države osjećale bi obavezu da ih slijede.
No, čak i tada, moramo učiniti da naš novac za pomoć ide dalje kako bismo mogli održavati godišnji program vakcinacije. Međunarodna finansijska organizacija za imunizaciju prikupila je osam milijardi dolara za finansiranje vakcinacija u zemljama sa niskim primanjima, po snazi agencija za pomoć koje pokrivaju otplatu kamata na njihove pozajmice.
Od njih bi trebalo tražiti da sakupe još osam milijardi dolara. A koalicija bogatijih zemalja mogla bi da ponudi finansijske garancije koje bi multilateralne razvojne banke mogle da iskoriste u posebnu ustanovu za vakcinaciju. Sa dvjema milijardama dolara garancija, potkrijepljenih djelićem tih dotacija, takav fond bi mogao da stvori resurse za vakcine najmanje četiri puta veće od garancija.
Troškovi će možda i dalje biti u milijardama, ali korist će biti u bilionima. Ako, prije sastanka G7, zapadna javnost i lideri zemalja u razvoju mogu da mobilišu istu moralnu snagu i hitnost koja je inspirisala Live Aid 1980-ih i Make Poverty History 2005, možemo da okončamo oslanjanje na prosjačku posudu, uspostavimo globalni aparat za suočavanje sa ovom pandemijom i ostalim globalnim krizama koje dolaze i ponovo ujedinjuje naš razbijeni svijet.
* * * * *
Gordon Braun bio je kancelar Velike Britanije od 1997. do 2007, a premijer od 2007. do 2010; ostao je laburistički poslanik do 2015.
