Epstin je od 2011. godine nastojao da kupi palatu Bin Enakil, ali su sporovi sa prodavcem oko cijene i aranžmana godinama odlagali zaključenje ugovora, piše BBC.
Velika palata u luksuznom kvartu Palmereu u Marakešu opisana je kao arhitektonsko remek-djelo, ukrašeno rezbarijama i mozaicima, koje je napravilo 1.300 majstora.
Epstin je 5. jula 2019. godine, dan prije hapšenja, potpisao nalog za prenos 14,95 miliona dolara, poslije dogovora da za 18 miliona eura kupi ofšor kompaniju koja je bila vlasnik nekretnine.
Prema zvaničnoj verziji, Epstin se ubio u zatvoru u Njujorku u avgustu 2019, čekajući suđenje za teška krivična djela, prije svega seksualnog zlostavljanja i podvođenja maloljetnica.
Prema objavljenim dokumentima, ovaj nalog za prenos novca bila je Epstinova posljednja velika finansijska transakcija pre nego što su ga američke vlasti uhapsile kada se vratio u Njujork, na osnovu optužbi za trgovinu ljudima u svrhu seksualne eksploatacije.
Tri dana poslije hapšenja, Epstiinov računovođa Ričard Kan je otkazao prenos novca, pa kupovina nekretnine nikada nije realizovana.
Maroko nema sporazum o izručenju sa Amerikom.
Lokalni mediji spekulišu da je jedan od Epstinovih motiva za kupovinu nekretnine mogao da bude odlazak u tu zemlju da bi izbjegao hapšenje, ukoliko bi protiv njega bile podignute nove optužnice.
Međutim, bivši Epstinov saradnik, koji je želio da ostane anoniman, rekao je da potpisani nalog za prenos novca pokazuje da Epstin „nije imao pojma" da će uskoro biti uhapšen.
Kupovina bi „imala smisla ako je razmišljao o mogućem utočištu gdje bi i dalje mogao da živi kao kralj", dodao je.
Međutim, u objavljenim dokumentima nema napomena da je Epstin pominjao Maroko kao moguće utočište od američkih vlasti.
Epstinove veze sa Marokom sežu najmanje do ranih 2000-ih.
Virdžinija Đufre, jedna od najistaknutijih ljudi koji su iznijeli optužbe na račun Epstina, u njenim memoarima je napisala da su je Epstin i Gilejn Maksvel avionom odveli u Tanžer, grad na krajnjem sjeveru Maroka, da pogleda enterijer više luksuznih nekretnina.
U to vrijeme, Epstin je želeo da neke djelove njegovog doma na ostrvu preuredi u marokanskom stilu.
Epstin i Maksvel su 2002. godine prisustvovali venčanju marokanskog kralja Muhameda Šestog, na poziv bivšeg američkog predsjednika Bila Klintona.
Gilejn Maksvel je nekadašnja najbliža saradnica i ljubavnica Epstina, osuđena na 20 godina zatvora.
Epstinove veze
Epstin je u SAD-u 2008. godine osuđen za podvođenje maloljetnica, a poslije izlaska iz kućnog pritvora 2010. godine, njegovo interesovanje za Maroko izgleda da je poraslo.
Objavljeni dokumenti ukazuju da je iste godine Epstin od Pitera Mendelsona, bivšeg britanskog ministra iz Laburističke partije premijera Kira Starmera, zatražio da mu pronađe asistenta koji bi mogao da mu „pronađe kuću u Marakešu".
Mendelson je imenovan za ambasadora u SAD, iako je Starmer priznao da je u to vrijeme znao za Mendelsonove veze sa Epstinom.
Mendelson, koji ima titulu lorda, potom je opozvan sa mjesta ambasadora, napuštio je i poslaničko mjesto u gornjem domu britanskog parlamenta, a nedavno je priveden na ispitivanje u policiju i pušten da se brani sa slobode, uz plaćanje kaucije.
U dokumentima je detaljno opisano kako je od 2012. godine Epstin povremeno odlazio u Maroko i odsjedao u ekskluzivnom naselju Palmereu.
U tom naselju bogati stranci imaju kuće, među kojima je i Džabor al Tani iz katarske kraljevske porodice, Epstinov bliski saradnik kojeg je nazivao njegovim „arapskim bratom".
Nečije pominjanje ili pojavljivanje u Epstinovim dokumentina samo po sebi ne predstavlja dokaz o nezakonitim djelima.
Palata Bin Enakil i 'gospodin Kis'
Epstinova dugogodišnja partnerka Karina Šuljak preuzela je potragu za nekretninom u Marakešu, a njene brojne posjete i pregovori dokumentovani su u imejlovima koji su slati pod njenim imenom.
Mark Leon, partner kompanije za nekretnine Kensington Luxury Properties, rekao je za BBC da se Epstin još 2011. godine namjerio na njihovu palatu Bin Enakil, što na arapskom znači „među palmama".
Prodajna cijena palate je bila 55 miliona evra, i u to vrijeme Epstin je smatrao da je njena vrijednost precjenjena.
Epstinova početna ponuda vlasniku, nemačkom magnatu u oblasti upravljanja otpadom Ginteru Kisu (Kiss), bila je toliko niska da se Kis uvrijedio i odbio da ponovo sarađuje sa njim, rekao je za BBC izvor blizak Epstinu.
Poslije toga, Epstin je preko njegove partnerke Šuljak i mreže kontakata u Maroku organizovao dodatne obilaske nekretnine.
Godine 2018. lično je posjetio imanje prije nego što je Šuljak dala konačne ponude, pretvarajući se da predstavlja Leona Bleka, milijardera i investitora i Epstinovog prijatelja.
Na kraju je postalo jasno da je Epstin zapravo taj mogući kupac, ali je prodavac „gospodin Kis" (Mr Kiss), kako je nazivan u imejlovima, pristao da nastavi pregovore, prema objavljenim dokumentima i izvoru bliskom Epstinu.
Kompanija za nekretnine Kensington Luxury Properties, na osnovu dokumenata, predložila je Epstinu „strategiju prodaje i oporezivanja".
Prema tom prijedlogu, marokanskim vlastima bi se prijavila prodajna cijena nekretnine od 10 miliona eura, dok bi se 20 miliona eura prebacilo za kupovinu akcija ofšor kompanije, vlasnika imanja.
Takav aranžman bi Epstinu omogućio da se upiše kao vlasnik nekretnine, a istovremeno bi smanjio porez koji bi platio marokanskim vlastima.
Međutim, kompanija Kensington Luxury Properties je za BBC opovrgla da je postojao neetički ili nezakonit pokušaj smanjenja poreza.
„Ova transakcija nije prekršila nijedan poreski propis", rekao je Leon za BBC.
„Epstin je želio da plati naknade za registraciju u Maroku, iako nije bio obavezan da to uradi... da bi nekretnina bila na njegovo ime."
U to vrijeme, ova kompanija je bila lokalni zastupnik za nekretnine poznate britanske aukcijske kuće Kristis (Christie's).
Na kraju je Epstin odlučio da nekretninu stekne isključivo kupovinom akcija ofšor kompanije, a u trenutku hapšenja 2019. godine razmišljao je kako da je registruje u Maroku.
