Oni koji u djelovanju Dritana Abazovića ne vide nikakvu zakonomjernost, duboko su u zabludi. Postoji, naime, precizna matematička formula koja izražava njegov politički habitus – sve što Dritan izjavi obrnuto je proporcionalno istini. Ta dramatična idiosinkrazija prema istini u nauci bi morala dobiti ime – Dritanov sindrom.
Kad Dritan kaže da je svrgnut „zbog političkog uticaja organizovanog kriminala“, nakon što se njegova vlada „suprotstavila švercerima kokaina i cigareta“, on zapravo hoće reći da je na vlast 2020. godine došao zahvaljujući podršci narko klana, o čemu uvjerljivo svjedoči prepiska sa SKY aplikacije koju je crnogorska javnost imala prilike viđeti zahvaljujući M portalu, a čiju je autentičnost u Skupštini potvrdio upravo brat Dritan.
Svaki glas za Uru zapravo je glas za DF
U komunikaciji s bliskim Dritanovim saradnicima škaljarci i doslovno potvrđuju da su Dritana „doveli na vlast“, dopisuju se s poslanikom koji im omogućava uticaj na izbor čelnih ljudi UP i tužilaštva, potvrđuju da su finansirali Dritanove koalicione partnere, uključujući i okašnjelog kandidata za mandatara, svjedoče i to da su „kripte“ poklonjene Dritanu i ekipi i sl. Dokazi iz SKY aplikacije o vezama Dritana i njegovih saradnika i koalicionih partnera s jednim od najmoćnijih narko klanova u regionu u bilo kojoj uređenoj zemlji svijeta bili bi okidač za hitnu reakciju tužilaštva i policije. U Crnoj Gori, pak, tužilaštvo ovim povodom snom mrtvijem spava.
Kad Dritan kaže da je operisan od nacionalizma, to zapravo znači da je u službi najrazornijeg nacionalizma u regionu u potonjih 30-ak godina. Sve što govori i radi Dritan, uključujući i njegove pokušaje kriminalizacije Crnogoraca, u službi je velikosrpskog nacionalizma koji je razorio Jugoslaviju i čije su posljedice preko 100.000 ubijenih i milioni raseljenih, a koji danas pod ondašnjim Miloševićevim prvim propagandistom Vučićem – nakon vojnoga poraza 90-ih – diže glavu i kreće u kontraofanzivu.
Dritanovo pomirenje i „resetovanje odnosa sa Srbijom“ u stvari je vraćanje Crne Gore u položaj srpske kolonije, pri čemu pomirenje znači nikad dublju podjelu crnogorskoga društva – u prvome redu po civilizacijskim linijama – a resetovanje povratak na status Crne Gore iz 1918. ili makar 1989. godine.
Kad drugi put u dvije godine od Dritana čujemo da će URA u vladi s proruskim DF-om i klerikalnim Demokratama imati „kontrolni paket“, odnosno kontrolisati bezbjednosni sektor i spoljnu politiku, onda se priśećamo kako je pod istom parolom 2020. godine Dritan ANB prepuštio na apsolutno rasturanje konfidentu ruskih službi, a Ministarstvo vanjskih poslova trećerazrednom službeniku koji je doslovno u par mjeseci razorio crnogorsku diplomatsku mrežu...
URA je servis za ostvarivanje njegovih đečačkih snova i Vučićevih pansrpskih planova
Zato postoji ozbiljan problem kad u izjavama američkih i diplomata EU naiđemo na stav da DF u vladi nije poželjan partner, jer, na osnovu iskustva prethodne dvije godine ono o čemu DF javno govori – Dritan sprovodi. Ako je u vladi neprihvatljiv DF, Zapadu bi to morao biti još i više – Dritan Abazović.
Za samo dvije godine Crna Gora je pod upravom Dritanovih vlada uvedena u neviđenu krizu. Javne finansije i zdravstvo su pred kolapsom i to nije krivica samo braće Troter iz Evrope sad, već i Dritana koji je s pozicija potpredśednika Vlade jedini u toj vladi imao stvarnu političku odgovornost.
Energetski sektor, poslovično stabilni stub crnogorske privrede, grca u dugovima, a Elektroprivredu opet Dritanovom voljom vodi deklarisani mrzitelj Crne Gore i dobrovoljni ruski i velikosrpski igrač. I dok je Vlada Crne Gore izgubila povjerenje Skupštine, dok je Skupština pred raspuštanjem, a Ustavni sud u blokadi, Dritan i njegovi kompanjoni pokreću protivustavnu kampanju da onemoguće jedinu preživjelu ustanovu vlasti u Crnoj Gori – Predśednika. Priprema se dakle klasični državni udar.
Kad čujem argument da je za totalni kolaps društva isključivo krivo 30 godina vlasti DPS-a, sagovornika bih najradije poslao u tri lijepe. Bilo je u tih 30 godina svega. I civilizacijskih posrnuća (sramno učešće u agresiji na Hrvatsku i BiH, deportacija izbjeglica iz BiH, Štrpci, Bukovica, sankcije, zloupotreba državnih resursa i bogaćenje nove kaste, kriminal, korupcija, partitokratija, nepotizam, protivzakonito prepisivanje državne imovine na Beogradsku patrijaršiju...), ali i važnih društvenih promjena – pokrenutih 1997. godine – koje su Crnu Goru izvele iz položaja ekonomske i političke zavisnosti i donijele značajne iskorake ka izgradnji građanske i sekularne države, uz afirmaciju njenoga antifašističkoga nasljeđa i multikulturnoga karaktera.
Ako je u vladi neprihvatljiv DF, Zapadu bi to morao biti još i više – Dritan Abazović
Te su promjene donijele Crnoj Gori nezavisnost 2006. godine, a potom i priključenje NATO paktu te odškrinule vrata EU. Da je crnogorsko društvo od 1997. godine izgrađivano na politici socijalne pravde, jačanja institucija i vrednovanja kompetentnih, a ne politički podobnih, da je Crna Gora imala promišljenu kulturnu i prosvjetnu politiku umjesto što je tolerisala i nerijetko pomagala anticivilizacijsko djelovanje Beogradske patrijaršije, izvjesno je da za dvije godine ne bi bilo moguće ovako uzdrmati njene temelje. Ali nije. I to što nije danas ne može biti alibi za ono što se događa od avgusta 2020. godine. A događa se ono što nije bilo zamislivo u prethodnih 30 „diktatorskih“ godina – organizovana destrukcija temelja društva i obesmišljavanje Crne Gore kao države.
Privilegiju da finalizuje prljavi posao urnisanja Crne Gore po diktatu zvaničnih Beograda i Moskve nije dobio ni vojvoda Mandić ni siva eminencija svih državnih udara u Crnoj Gori u potonjih sto godina Peđa Bulatović. Taj je zadatak na sebe preuzeo i relativno uspješno ga sprovodi – brat Dritan. Velim relativno uspješno jer kad je Crna Gora u pitanju – izvan svake logike i matematičkih proračuna Miška Perovića i Vladimira Božovića te uprkos neorganizovanosti prozapadnih snaga – sila otpora isuviše je jaka da bi baš sve samo „šaptom palo“.
To što sve vrijeme kao ključnog egzekutora ruske i velikosrpske politike označavam brata Dritana, a ne Uru, uslovljeno je jednostavnom spoznajom da URA nije niti pokret niti partija. URA je privatna firma Dritana Abazovića, servis za ostvarivanje njegovih đečačkih snova i Vučićevih pansrpskih planova, a oni koji su (pre)ostali da s Dritanom dovrše prljave poslove davno su se odrekli integriteta, pa i elementarnoga ljudskog dostojanstva.
Svaki glas za Uru – baš kao i za Demokrate, Evropu sad i slične backup projekte beogradskog autokrate Vučića i njegova ispovjednika Porfirija – zapravo je glas za DF. Svaka vlast Ure zapravo je vlast DF-a. Toga moraju biti svjesni crnogorski građani, ali i crnogorski „zapadni partneri“ u susret očekivanom političkom raspletu. Ukoliko im je do partnerstva i zapadnih vrijednosti zaista stalo.
