Jedan poznati bistri um domaćeg podneblja, kaže da su Ujedinjene nacije putem svoje organizacije za zaštitu kulturnih i prirodnih dobara (UNESCO) spasile Boku Kotorsku od potpunog uništavanja od strane građevinskih Varvara. Kaže, da toga nije bilo radila bi mješalica na sred kotorskog Trga od oružja, dobro bi se izbetonirala Dobrota, pa ni R od Risna ne bi ostalo, a po Perastu bi nicala eloksirana bravarija, burgijale bi se stare zidine da se prikače novi klima-uređaji.
41Sve do nedavno, samo je djelimično i bilo tako. Jer je sve nabrojano već odavno vidljivo na svakom koraku u krugu od 50 najvažnijih kilometara crnogorskog dijela Jadrana.
Bitka oko tog malog prostora, danas je bitka za opstanak tragova velikih civilizacija koje su ovdje postojale još od predhrišćanskog perioda, najmanje tri milenijuma…
Radi se ovdje i o opstanku lokalne zajednice, koju ozbiljno ugrožavaju legije i prethodnice anonimnih svjetskih multimilijardera, koji su spremni da kupe čitavu Crnu Goru prije nego njena usporena birokratija izglasa Zakon o Vladi, koga još nema.
UNESCO jeste bio i ostao poslednja brana betonizaciji i uništavanju najvrijednijeg što Boka Kotorska ima od prirodnog i kulturnog naslijeđa. Ali, ta odbrana je samo djelimično uspjela, jer se i pored toga godinama burgijalo i bušilo, betoniralo i rušilo na svakom kilometru zaštićenih zona u zalivu svetaca.
Naš domaći mudrac sa početka ove priče, kaže takođe da su se mnogi ljudi u Crnoj Gori “oparili preko noći, a kad se napune para, oni ne znaju što će sa sobom”. Kaže, ne vjeruju poslovanju na berzama, neće da ulažu novac i da ga okreću jer ih je strah, jer ne znaju, ne posjeduju znanja iz finansija, a ne vjeruju ni onima koji znaju…Ti savremeni, primitivni skorojevići mogu jedino da otvore restoran ili da zidaju poslovno stambene zgrade, kupujući i ljude i dozvole.
I taman kad se ova nova kleptokratija dobro raspojasala, kad više ne pita za cijenu Boke Kotorske, na polovini ljeta 2025., stigao je glas razuma iz one zgrade na drugoj strani Atlantika (New York, East River), gdje stoluje UN i njena organizacija UNESCO. Rečeno je sa najvišeg mjesta da se to ludilo u jednom od deset najljepših zaliva svijeta, momentalno zaustavi.
Naljutilo je to neke arogantne crnogorske glavare. Čim su to čuli, brže-bolje su poslali jednu gospođu ministarku da ubijedi gospodu iz UN, da je građevinsko ludilo zapravo jedna nužnost, tako reći, primarna ekonomija bez koje se u CG ne može ni disati!
Nekim čudom, od silnih zahtijeva za prijem, nekako joj je ta misija djelimično uspjela: dat je rok umjesto odmah, da se za šest mjeseci prekinu svaka dalja investiciona divljanja u zaštićenim područjima u sve tri opštine Boke Kotorske…
A, onda je onaj nadležni ministar digao galamu do neba, da to neće moći tako, da je to nemoguće, ko je taj UNESCO da nama kaže tako nešto, došao je na skandaloznu ideju o nekakvom referendumu građana Boke i slično…
Možda neki domaći vladari vide sebe moćnijima nego što jesu, ali, Ujedinjene nacije još uvijek imaju razne druge izvršne instrumente pa će onaj kome oni zasviraju, sigurno da zaigra u ritmu muzike za ples. Prije ili kasnije.
Sve ovo i oko toga, nije od juče. Fanatični atak na Boku Kotorsku, na njenu u svijetu jedinstvenu staru arhitekturu, njeno kulturno i pomorsko naslijeđe, njen autentični život koji je vijekovima krasio, došao je u terminalnu fazu. Bolest mora da se liječi.
Događaji u vezi sa tim, pokazaće svima koji ne znaju (ili zanju a ignorišu) jednu važni činjenicu: ugrožavanje civilizacijskih tekovina bilo gdje na svijetu je varvarsko nasilje, a za to postoje i sankcije. Jer, Crna Gora je ponosna punopravna članica UN i svih njenih organizacije, potpisnica svih njenih akata.
U ovakvim (ne)prilikama, red je da za podsjećanje na to kako su u prošlosti neki slavni putopisci, državnici, vojskovođe i pjesnici doživljavali Boku Kotorsku i njeno zaleđe. Nikad nije kasno da važne činjenice progovore umjesto niskih strasti…
Ludvig Kuba, češki slikar i folklorista pisao je 1890, u svojim uspomenama iz Boke Kotorske:
“…Mnogi Boku upoređuju sa Bosforom, ali uvijek prednost daju ovom zalivu. Bosfor nisam vidio, a i da jesam, ne bih imao dilemu: onaj koji ovakvu ljepotu upoređuje sa bilo čim drugim, nije sposoban da je osjeti.
Kotorski zaliv prodire u kopno nekoliko milja, formirajući, četiri dijela spojena uskim propustima. Po obalama su rasuti gradići i naselja, čije se kuće i kućice međusobno priklanjaju u malenim skupinama…
Tada shvatamo: nema cijene za koju bi pored ovakvog mora zamijenio svoj život za robijaško bitisanje kontinentalaca…”
A, Frano Alfirević, kotorski pjesnik i esejista (1903-1956), piše o svom zavičaju ovako:
“Rođen sam u Kotoru, velikoj smeđoj tvrđavi, ali kad me pitaju za zavičaj, kao što prsti traže i otkidaju najljepši cvijet, moja duša odabire Perast. Perastu dugujem osjetljivost za boje, ugođaje i arhitektonske mjere. Misao, poneki put providnu kao tajanstveni život u zelenim dubinama, koji se, izvučen na površinu, ne da rukom uhvatiti…On je grad duše, tužno veselje duše, kao njegovi vrtovi s ružama, koji raduju oči. On mi je zarana ispunio duh vedrinom, kao zdenac, u kojem se prelamaju zrake. U njemu sam već u djetinjstvu nazreo nužni red sklada, odazive nevidljive geometrije među stvarima…”
I Vicko Nikolić (1933-2014), muzičar, kompozitor, član Bokeljske mornarice, istraživač narodnog blaga i zaljubljenik u Boku Kotorsku, piše o jednoj svojoj impresiji o Boki Kotorskoj ovako:
“I onaj koji prvi put, kao i onaj koji stoti put uđe u Boku, već na samom ulazu osjetiće nešto lijepo i posebno, kao da ulazi u neki drugi novi, nepozati svijet, nešto poput sna, nešto drugačije što se se da objasniti, već to treba vidjeti i doživjeti”...
Engleski putopisac Andrew Archibald (1811-1874) bilježi svoja sjećanja u knjizi “Brda i ostrva Jadrana”, gdje Boku ovako opisuje:
“…Od Herceg-Novog na ulazu, do Kotora na kraju, duž cijelog zaliva rasuta su sela i vile koje se uzdižu pored samog mora. Bogati vinogradi, limunjaci i maslinjaci uzdižu se strmo do znatne visine iznad vegetacione linije, ogromne gole stijene dižu se naglo i vrtoglavo do alpske visine, dok se s one strane kopna ne završe crnogorskim vrhovima. U podneblju, koje preko Jadrana gleda na blage obale Apulije, jesen je lako stavila svoj otisak na padine okolnih planina: žuta boja strmih šuma počela je da se miješa sa tamnozelenim maslinama…”
Pisao je o svojoj fascinaciji Bokom i francuski pukovnik, Viala De Somier, privremeni komandant Herceg-Novog, guverner Kotora i šef Generalštaba Druge divizije Napoleonove Ilirske armije u Dubrovniku, posjetio Crnu Goru 1810. godine…U svom dnevniku je zabilježio:
“…Jutro je prekrasno. Rano majsko sunce je dosad i suviše nisko da bi moglo osvijetliti cijelu Boku Kotorsku, čak do dna. Do sada njegovi zraci padaju na krasno osunčane Krivošije, a padina pod Lovćenom, po kojoj upravo idemo putem uzbrdo, još uvijek je u u sjenci. Upravo to čini put bajkovitim.
Nalazimo se na više od 800 m iznad morske pučine koja se ispod nas kiti najljupkijim bojama, na ivici one sijede, sive kamene stijene, za koju se čini da se okomito spušta naniže do Kotora. A zapravo, naše je stajalište udaljeno od mora u vazdušnoj liniji 5 kilometara.
Stojimo u neobičnom procjepu širokom kao put i tako orjentisanom da je dovoljno napraviti samo korak da se izgubi nevjerovatan pogled na Zaliv…To mjesto se zove Krstac. Stojimo, dakle, na pragu Crne Gore…”
Čuveni pustolov Stjepan Zanović (rođen u Budvi 1751. godine), proveo je više godina na univerzitetima u Padovi i Veneciji a njegova česta putovanja su ga nagradila visokom kulturom, otmenim ponašanjem i izražavanjem, što ga je dovelo u članstvo u nekoliko tadašnjih evropskih akademija.
Nikada nije propustio priliku da priča o svom rodnom kraju, a mnoge slavne ličnosti onoga vremena, saznale su preko njega za Boku Kotorsku. Neki od njih su je i posjetili. Bio je veliki prijatelj sa legendarnim Đakomom Kazanovom (neki istraživači smatraju da je doveo jednom prilikom Kazanovu u Kotor).
U Francuskoj, Zanović se družio godinama sa slavnim filozifima i piscima Rusoom i Volterom (kome je na poklon ostavio svojom rukom “nacrtanu” mapu Boke Kotorske sa Budvom)…
Ovaj mali osvrt na brojna dokumenta, dnevnike, sjećanja i putopise koji govore o jednakoj facinaciji Bokom Kotorskom u različitim periodima proteklih vijekova, pažljiviji posmatrači Zaliva i danas mogu da dožive, ali bi morali dobro da se izmaknu, što dalje od obale, prema brdima.
Da ne vide iz blizine ružne građevine i slične prizore kojih na ovom malom ali neprocjenjivom prostoru ima toliko da je fizionomija ovog prirodnog dragulja skoro potpuno promijenjena.
Nijedna imperija koja je postojala u dugoj prošlosti Boke nije iza sebe ostavila takvo nešto. Sve što je ostalo u nasleđu i što danas nosi oznaku kuturnog dobra, ima svoju estetiku i svoj smisao.
Ako Boka preživi savremeno urbanističko nasilje i očiglednu antikulturnu misiju, šta će ostati narednim generacijama? Ko će dolaziti da se divi carstvu kiča i bezumlja?
Hoće li zaliv zatrpan građevinskim otpadom sa kopna i iz mora, biti ikome više privlačan? Ili će nas UNESCO i neke druge institucije opet braniti od nas samih?
O takvim stvarima nema dileme: nema ni pregovora ni referenduma. Boka nije predmet kompromisa, nije ni interes, ona je obaveza, dokaz da još postoji civilizacija pod ovim nebom.
(Tekst objavljujemo po dogovoru sa autorom, u okviru saradnje dva portala)
