Bila je zbir tačnosti i dobrote

Tačnost i odgovornost, bezrezervna posvećenost, humanost i dobrota bile su samo neke od osobina profesorice matematike Novke Ubović, koja je za četiri decenije, koliko je radila u Osnovnoj školi ,,Savo Pejanović“, iznjedrila veliki broj najboljih matematičara u Crnoj Gori i generacijama svojih đaka usadila trajne ljudske vrijednosti. 

Život joj je, opisuju njeni najbliži saradnici, bio je poput matematičke radionice. Neizmjerna humanost skrivala se iza ozbiljnog lica profesorice. Đake je spremala i u svom domu, ali nikada i nikome za to nije naplaćivala, već je znala da od svog novca pomogne socijalno ugroženu djecu. Bila neposredna, društvenoljubiva, veoma osjećajna i realna. Nije željela da se ističe, ali je na osnovu svoga rada i djela uvijek bila istaknuta. Profesori podgoričkih srednjih škola dobro su znali sa kakvim znanjem iz matematike im dolaze učenici koji su kod nje u osnovnoj imali peticu. Bila je i jedan od čvrstih argumenata kojim se opravdavala tvrdnja da je OŠ ,,Savo Pejanović“ bila najbolja u gradu. Njeni savjeti i dan-danas su vodilje kroz život generacijama njenih učenika. Bila je profesor i čovjek u najuzvišenijem smislu te riječi. Profesorica Novka Ubović bila je jedinstvena, poput važne i za društvo korisne metamatičke formule. Privilegovani su bili oni kojima je predavala matematiku u OŠ „Savo Pejanović“, počastvovani oni koji su sa njom dijeli zbornicu i srećni oni kojima je uz sve znanje i savjete pripremala bakin kolač. 

O uglednoj profesorici kojoj je za zasluge u radu ove godine posthumno dodijeljena nagrada ,,19. decembar“ samo riječi hvale imaju i njen dugogodišnji kolega i prijatelj Branko Janković i bivši učenici Slobodan Kovačević i Ivan Radević i njena unuka Andrea Ubović. 

UGLED I POŠTOVANJE 

Profesor Fizičke kulture u penziji Branko Janković prijseća se prvog susreta sa Novkom Ubović, u OŠ ,,Savo Pejanović“ davne 1966/67. školske godine. Sa Novkom je ostao prijatelj do posljednjeg dana njenog života. 

Podsjeća da je ,,Savo Pejanović“ prva osnovna škola u Podgorici, ističe da je bila - prva i po rezultatima. 

- Kolektiv je bio poznat, bila mi je privilegija raditi u takvoj sredini. Novka je bila odmah prepoznatljiva u svom radu. Bila je tačna i odgovorna u nastavi. Imala je izgrađen odnos kako prema učenicima, tako i prema roditeljima i svim kolegama sa kojima je sarađivala. Na znak školskog zvonca prva je bila u učionici. Čas je koristila do posljednje sekunde. Imala je izrazito osjećanje za formu svog matematičkog izraza. Metodom svog izlaganja činila je matematiku zabavnom. Imala je svoju priblješku, podsjetnik, gdje su slova i brojvi bili ispisani kaligrafski, čitko i dostupno – priča Janković i napominje da je zbog takve urednosti profesorica Ubović znala da ispisuje svjedočanstva za cijelu generaciju učenika. 

Posebno je, ističe on, radila dodatnu nastavu sa odličnim učenicima sa kojima je osvojila brojna takmičenja, ali i dopunsku sa učenicima koji su bili malo usporeniji u matematici. 

- Kao njen prijatelj često sam svjedočio da je njena kuća bila jedna matematička radionica. Ona je pripremala đake. Nikada i nikome nije naplaćivala svoj rad. Ali su joj učenici i njihovi roditelji uzvraćali ljubavlju i poštovanjem – priča Janković i dodaje da je i ona njih izuzetno uvažavala. 

Branko Janković

Profesor Branko Janković kaže da je i po odlasku u penziju nastavio druženje i porodično prijateljstvo sa profesoricom Novkom Ubović.

- Tri-četiri dana pred kraj svog života zvala me da dođem, kao i uvijek, da evociramo uspomene iz naše škole, za vrijeme i poslije našeg odlaska. Do razgovora nije došlo, jer nas je prekinula njena smrt. Njen prepoznatljivi humor i snažna harizma koje je posjedovala ostaće zauvijek u sjećanjima učenicima, kolegama i svima onima koji su je poznavali – kaže dugogodišnji prijatelj i kolega Branko Janković.

OZBILJNO LICE,  VRCAVOST I HUMOR

Neizmjerna humanost skrivala se iza ozbiljnog lica profesorice Ubović.

- Od svojih sredstava je znala socijalno ugroženog učenika da časti, da ih stimuliše, da im da novac za knjigu ili svesku, a sve to da ne primijete drugi učenici – priča dugogodišnji kolega. 

Novka je, dodaje on, bila neposredna, društvenoljubiva, veoma osjećajna i realna. 

- Iskrena je bila prema svima. Jednostavno, svi su je voljeli. Sa pomoćnim osobljem u školi pila je kafu, te žene su je obožavale i bile joj privržene. Novka je bila aktivista, zajedno smo vodili program omladinske organizacije. Predlagana za sve školske forume, tamo gdje se tražila tačnost i odgovornost. Često je bila član komisije za prijem radnika u školu i dodjeljivanje stanova - prisjeća se Janković i ističe da profesorica Ubović nikad nije išla na bolovanje.

Od prosvjetnih savjetnika, naglašava on, dobijala je samo ocjene ,,naročito se ističe“ (najbolje). 

- Zato je i dobila najveće nagrade ,,Iskra“, ,,Oktoih“, a evo sada i devetnaestodecembarsku nagradu – poručuje ugledni profesor fizičkog u penziji, koji je sa generacijama učenika OŠ ,,Savo Pejanović“ osvojio brojna takmičenja.

Tokom radnog vijeka, prisjeća se on, profesorica Ubović slobodnog vremena nije imala dovoljno. Ali kada su išli na druženja i proslave, dodaje on, Novka je biladruželjubiva i humor je dijelila na njoj svojstven način. 

- Doduše, ona je malo vremena imala za to. Na tim proslavama bila je uglavnom živa muzika, pa se znalo i zapjevati. Ja joj kažem, Novka ajde i ti otpjevaj nešto. Pravdala se da ne zna da pjeva. Pitam je, pa koju ćeš onda pjesmu da ti pjevamo, a ona bi tražila ,,Oj, svijetla majska zoro“ – prisjeća se iskreni kolega i prijatelj Novke Ubović. 

Zaslužna je za mnoga moja postignuća: Novkin bivši učenik Ivan Radević kaže da od kada je upisao doktorske studije, zamišljao je odbranu pred punim amfiteatrom. "Zamišljao sam da u amfiteatru na posebnom mjestu mora biti i moja profesorica Novka Ubović, kako bih joj se pred svima, na jedan takav dan, posebno zahvalio i rekao joj da je zaslužna za mnoga moja postignuća na polju obrazovanja. Međutim, usljed aktuelne situacije i ograničenja uslovljenih globalnom pandemijom, nažalost nijesam imao priliku za to. Kada bi me neko pitao što bih volio da je bilo drugačije u vezi sa odbranom doktorata, jedan od prvih odgovora bi bio: „Volio bih da je Novka mogla da dođe“ – kaže Radević.

ČAST I PRIVILEGIJA

Doktor ekonomskih nauka Ivan Radević kaže da je imao sreću, čast i privilegiju da bude posljednja generacija kojoj je matematiku u OŠ „Savo Pejanović“ predavala profesorica Novka Ubović. O omiljenoj profesorici, njen bivši učenik kaže da bi mogao da govori danima, a da se ne umori.

- Vjerovala je u mene toliko, da mi je već u sedmom razredu dala priliku da sastavljam zadatke za drugove iz odjeljenja koji su odgovarali za dvojku. Tu sam naučio što znači povjerenje profesora i vjera u mlade ljude. Naravno da i danas čuvam te zadatke i svaku uspomenu na nju – priča Radević.

Kada je upisao Ekonomsku školu, prisjeća se, njegov novi profesor matematike - i on veoma stručan čovjek i kvalitetan pedagog - pitao je na prvom času sve učenike da kažu osnovnu školu iz koje dolaze, ko im je predavao, i koju su ocjenu imali iz matematike. 

- Rekao sam „Savo Pejanović, profesorica Novka Ubović, pet“. Kada sam to izgovorio, na licu profesora sam osjetio promjenu. Osjetilo se, na osnovu izraza lica, da je Novkina petica drugačija od ostalih. Tu sam shvatio što znači autoritet zasnovan na znanju. I danas pamtim taj dan kada sam se zbog Novkine petice osjećao posebno – ističe ponosno Radević. 

Profesorica Ubović im je, prisjeća se, matematiku objašnjavala sa brojevima do deset. 

- Ali najbolji učitelji ujedno su i najzahtjevniji, oni od učenika zahtijevaju razmišljanje. Ona nas je naučila da mislimo, i da se sami zainteresujemo za igru sa većim brojevima i funkcijama. Uz nju smo zavoljeli igru matematikom. I najkomplikovanije stvari objašnjavala je na najjednostavniji način. A postojalo je i nepisano pravilo da je za svakog Novkinog učenika prijemni ispit za upis u srednje škole igra. I da ne smije ići da se sprema za prijemni, jer podrazumijevalo se: ako mu je ona predavala da je već spreman – priča bivši učenik profesorice Ubović.

Katedra je, ističe on, obično bila slobodna i prepuštena đacima.

- Praktikovala je da sjedi u posljednjoj klupi, u ravni sa đacima. Tokom časa je bar po desetak učenika radilo zadatke na tabli, a profesorica ih usmjeravala. Takođe, šetajući između redova profesorica bi svakom učeniku postavila po neko pitanje, što je od nas tražilo kontinuiran rad i uvijek nas držalo budnim i spremnim – priča Radević.

Ivan Radević

Nikada nije prihvatala poklone za Osmi mart

- To se znalo, a razlog je bio taj što nije htjela da razmišlja da li neko dijete ima više ili manje. Nije željela da se neko dijete zbog lošije finansijske situacije osjeća loše – prisjeća se i ovog detalja jedan od najboljih Novkinih učenika. 

Kako Radević naglašava, profesorica nije željela da se ističe, ali je na osnovu rada i djela uvijek bila istaknuta

- Bila je profesor čije se riječi pamte. Bila je profesor u najuzvišenijem smislu te riječi. Pamtim svaki njen savjet koji je počinjao sa: „Što ti ja zla oću, Radeviću“ – priča Ivan. 

Kad su u razgovoru isticali da je „Savo Pejanović“ najbolja škola u Podgorici,Radević kaže da je Novka Ubović bila njihov argument protiv kojeg se ne može, uz činjenicu da je ona u ovoj istaknutoj vaspitno-obrazovnoj ustanovi provela četiri decenije.

- Čak i deceniju nakon što smo završili osnovnu školu, mogli smo u svako doba da pođemo kod nje, bez straha hoće li nas se sjetiti i da li nas je zaboravila. Uz to, svakom našem dolasku radovala se kao što se roditelj raduje svome djetetu. Prema nama se postavljala kao profesor, prijatelj, roditelj. Izraziti riječima ono što osjećamo prema Novki i opisati sve lijepe i vrijedne trenutke sa njom nije moguće. Nije moguće ni izraziti našu tugu zbog njenog odlaska – poručuje Radević. 

Profesorica Ubović je, naglašava on, zaslužila da se pomene, da se pominje i da se pamti. 

Slobodan Kovačević

KRALJICA MATEMATIKE 

Jedan od ,,Novkinih najboljih matematičara“, Slobodan Kovačević (osvajač republičkog takmičenja 1998. godine), diplomirani elektroinžinjer smjera za energetiku, ističe da je matematika samo dio znanja koje im je profesorica prenijela.

- Kod nje si morao ispravno da govoriš, da lijepo pišeš, da znaš sve ostale predmete, ali i da budeš vaspitan, odgovoran, vrijedan. Ispravljala nas je kada pogriješimo padež, organizovala nas da utovarimo drva za grijanje škole, naučila da poštujemo drugove, nastavnike, kao i kompletno školsko osoblje, da cijenimo ono što imamo i da vjerujemo u sebe i da sami možemo da izgradimo sebe i da uspijemo – priča Kovačević.

Nikada, kaže, neće zaboraviti njene riječi: ,,Knjigu i lopatu ti niko uzeti neće“, misleći da znanje niko ne može ukrasti, a ako ne ulaže u znanje ostaje lopata da može da se preživi. 

Novac učenika za ekskurziju, prisjeća se Slobodan, profesorica Ubović čuvala je u knjigama, ,,znajući da onaj ko je spreman da ukrade sigurno neće ukrasti knjige“. Tokom priprema za takmičenje iz matematike, ističe on, profesorica im je kupovala čokoladu i banane, jer su dobre za koncentraciju.

- Moje prvo mjesto proslavila je tako što je Baćku (Bulatoviću), nastavniku fizike, poklonila šteku cigareta po kojima je inače bila prepoznatljiva – prisjeća se Kovačević. 

Profesorica Ubović je, navodi on, rijetko kada pisala na tabli, već je to radila neposredno preko učenika.

- Razred je posmatrala uvijek iz posljednje klupe i na taj način najbolje objašnjavala novu lekciju, ali i kontrolisala ponašanje đaka. Rimske brojeve nijesmo smjeli da podvlačimo, oznake za minute i sekunde smo koristili samo ako govorimo o uglovima, a nikako ako se radi o vremenu, pa sada kada to primijetim uvijek pomislim na nju, jednu, jedinstvenu, jednostavnu... Ma, jednostavno - Novku. Matematika jeste kraljica nauka, a za mene će Novka zauvijek ostati kraljica matematike – zaključuje ponosno Novkina uzdanica na republičkom takmičenju 1998. godine, koju je ona od milošte zvala ,,oko moje“.

Zbog održane riječi učeniku odložila odlazak u penziju 

Novkin bivši učenik Slobodan Kovačević, koji je 1998. godine osvojio prvo mjesto na republičkom takmičenju iz matematike, zaslužan je za to što je profesorica Ubović ostala da predaje još jednoj generaciji u OŠ ,,Savo Pejanović“.

- Osnovnu školu ,,Savo Pejanović“ sam završavao 1998. godine i kao i prethodne dvije bio sam među tri prvoplasirana na školskom takmičenju iz matematike, što je značilo da predstavljam školu na opštinskom takmičenju. Te godine je i moja nastavnica matematike trebala da ode u penziju. Kako je moja sestra sljedeće školske godine polazila u šesti razred to je značilo da ih ,,preuzima“ moja garnitura nastavnika po sistemu trogodišnje rotacije, uz izuzetak nastavnika matematike. Ono što je meni značila Novka, želio sam da doživi i moja sestra, da prođe ,,kroz ruke“ Novke, ne samo zbog matematike. I pala je opklada između nastavnice i mene, ukoliko pobijedim na republičkom takmičenju iz matematike ona će nastaviti da predaje još tri godine, u suprotnom otići će u penziju. Nije baš prirodno da se nastavnik i učenik ,,klade“, ali Novka je po svemu imala poseban odnos sa učenicima i očigledno je znala kako da nas motiviše i kako da vjerujemo u sebe, ali i u ljude oko sebe. Ja sam ispunio ono što sam namjeravao, a nastavnica više nije pominjala penziju – ispričao je Kovačević.

Mislio je da niko ne zna za ovu njihovu ,,opkladu“ sve dok mu Ivan Radević (školski drug njegove sestre) nakon nekoliko godina nije stegao ruku, zahvaljujući mu na pobjedi na republičkom takmičenju, zahvaljujući čemu je imao čast da i njemu predaje Novka. Tada su, iskren je Slobodan, i njegova sestra i roditelji saznali za ovu ,,opkladu“. 

- Taj odnos nastavnika, održana riječ, ispunjeno obećanje ostavilo je na mene neizbrisiv trag, kao i sve ono što nas je nastavnica Novka naučila – poručuje Kovačević.

Babina plemenitost i dobrota su joj vodilje kroz život: Andrea Ubović će babu Novku pamtiti po neizmjernoj ljubavi koju joj je dala za života, po svakom naučenom broju i padežu, najboljim palačinkama i još boljim bakinim kolačima. "Pamtiću je i po savjetima koje je bezuslovno dijelila, oštrim kritikama kada nije bila zadovoljna mojim odlukama. Pamtiću je po velikom srcu i još većoj duši, po želji da ono što ona zna prenese na mlađe generacije. Njena ljubav, plemenitost i dobrota će uvijek biti moja vodilja kroz život. Ona je žena sa kojom sam porasla, koja me učila da pišem i brojim. Žena koja me je uvijek branila. Uvijek je kritikovala moje loše odluke, a bezuslovno podržavala one dobre. Naučila me da se dam drugima, bez velikih očekivanja. Ona je žena zbog koje će moje srce uvijek biti puno ljubavi. Moja baba, moj najveći ponos" kazala je Andrea.

Andrea Ubović

TREĆI RODITELJ

Novkina unuka Andrea Ubović kaže da je sa babom provela najljepši period svog života, od ranog djetinjstva sve do završetka magistarskih studija hotelijerstva. 

- Imale smo veoma blizak odnos, u njoj nijesam imala samo babu, profesora, nego i trećeg roditelja. Uvijek je opravdavala ulogu mog najboljeg prijatelja, jer su njeni savjeti pronalazili mjesto u svim segmentima mog života. U trenucima kada je ulazak u svijet odraslih i školovanje izgledalo teško, Novka je bila moj najveći oslonac. Njena vjera u mene, u trenucima kada ni sama nijesam vjerovala bila je moj najveći vjetar u leđa, moj oslonac. Na tome sam joj beskrajno zahvalna – kaže Andrea.

Kaže da je sa babom svakodnevno provodila po nekoliko sati i da je od nje naučila mnogo. 

Kada je bila učenik osnovne škole zahtijevala je od nje posvećenost učenju i obrazovanju. 

- Bilo joj je bitno da od prvog razreda osnovne škole doživim tu ustanovu i svoju novu ulogu shvatim ozbiljno. Kasnije je taj njen zahtjev za učenjem postao i najveći životni savjet. Uvijek mi je govorila da moram da učim i radim na sebi. Znala je reći: ,,Što god da ti se desi u životu tvoje stečeno znanje ti ostaje i ti ćeš sigurno nastaviti da nižeš uspjehe“. Baš zbog toga koliko joj je znanje bilo bitno, srećna sam što je bila ponosna na sve uspjehe koje smo postigli moja braća i ja na polju obrazovanja – priča Andrea. 

Podsjetivši da je Novka Ubović kao čovjek i nastavnica na kvadrat više od 40 godina bila poznata među kolegama i učenicima, ponosna unuka kaže da sve te osobine koje su nju činile čovjekom na kvadrat maksimalno je pokušavala prenijeti na unučad. 

- Mnoge ljudske vrijednosti je gajila i prenosila na nas, a izdvojila bih poštenje i dobrotu, koje su babi bile vodilje kroz život. Na njima je počivao njen život i rad. Uvijek nas je učila da je bitno da sve što radimo u životu radimo pošteno. Isticala je da je dobrota jako bitna. Vjerovala je da ako radite dobro u životu, da će vam se tako i vratiti. Bila primjer nesebičnosti, o kojoj sam mnogo naučila od nje. Nikad nije očekivala da joj se vrati u životu onoliko koliko da – kaže Andrea i dodaje zahvaljujući ovim kriterijumima koje je prihvatila, Novka uvijek bila ponosna na ono u što je izrasla njena unuka.

Babina strogoća i ozbiljnost za nju su predstavljale samo Novkin način da im pomogne da iz sebe izvuku maksimum. Ispod te maske strogoće, dodaje ona, krila se nježna i posvećena baba. Iako je sve predmete i profesore cijenila Novka je, ističe ona, poseban značaj pridavala matematici. 

Andrea ističe da je bila veoma uključena u obrazovanje unučadi. 

- U jednom trenutku obrazovanja primijetila sam da je moja ljubav prema učenju stranih jezika za nijansu veća i odlučila sam se tome predanije posvetim, nego matematici. Teška srca je Novka to prihvatila, ali je cijenila moju posvećenost i predanost tome za što sam se odlučila. Svakog puta kada bi pričale morala je nekako da pomene tu moju ljubav prema jezicima, uz komentar: ,,Bolje da si matematiku učila, više će ti trebati u životu“, što je zapravo za mene bio način da me podstakne da budem još uspješnija u učenju. Dokaz da se toplina skrivala ispod strogog i ozbiljnog lica leži u činjenici da je na svakom stranom jeziku koji ja govorim znala po nekoliko osnovnih pojmova. Sve to smo učile zajedno, jer je imala želju da možemo svakog puta kada se vidimo da se pozdravimo na drugom jeziku. Znala je da mi kaže, ,,Eto ja sam to začas naučila, lakše je od matematike“. To što je naučila nekoliko pojmova na nekoliko stranih jezika, da bi meni ,,udovoljila“, uvijek me je činilo srećnom – zaključuje Andrea Ubović.

Novki Ubović je ove godine posthumno dodijeljeno najveće priznanje Glavnog grada, nagrada ,,19. decembar“, za zapažene rezultate u oblasti prosvjete, obrazovanja i vaspitanja generacija učenika Podgorice. Za postignue rezulate dobila je brojne diplome, priznanja i nagrade, među kojima nagrade ,,Oktoih“ i ,,Iskra“, plaketu Pokreta ,,Nauka mladih“... Profesorica Ubović peminula je 3. avgusta ove godine, u 83. godini. U znak sjećanja na nju, porodica Ubović donirala je novac za gradnju nove škole u Tološima. Riječ je o projektu vrijednom sedam miliona eura, koji će moći da koristi 1.200 đaka.

OŠ "Savo Pejanović"