Zahvaljujući izvještavanju, to znam iz prve ruke. U oktobru 2019. prisustvovao sam simulaciji zamišljene pandemije, izazvane novim korona virusom, koja je ubila 65 miliona ljudi, a u proljeće 2017. napisao sam članak za časopis Tajm o toj temi.
Na naslovnici časopisa je pisalo: „Upozorenje: svijet nije spreman za novu pandemiju".
Moja saznanja ni po čemu nijesu bila posebna. Tokom posljednjih 15 godina nije nedostajalo članaka i zvaničnih izvještaja u kojima se ozbiljno upozorava da je samo pitanje vremena kada će nastupiti globalna pandemija izazvana novom respiratornom bolešću.
Godine 2018, kolege i ja smo pisali na BBC Future sajtu da stručnjaci veruju kako je samo pitanje vremena kada će nastupiti pandemija gripa, te da na svijetu vjerovatno postoje milioni neotkrivenih virusa.
„Mislim da su šanse da će sljedeću pandemiju uzrokovati novi virus prilično velike", tvrdio je jedan stručnjak.
Godine 2019, Ministarstvo zdravlja i socijalne pomoći pri administraciji Donalda Trampa, predsjednika SAD, izvelo je simulaciju pandemije „Grimizna zaraza" i u njoj je zamišljeno da pandemija gripa počinje u Kini, te da se širi po cijelom svijetu.
Simulacija je predvidjela smrt 586.000 ljudi samo u SAD.
Ako se najpesimističnije procjene u vezi s Kovidom-19 ostvare, mnogo bolje imenovana „Grimizna zaraza" izgledaće kao mačji kašalj.
Do sada je na svim kontinentima, izuzev Antarktika, kod 1,8 miliona ljudi potvrđen Kovid-19, preminulo je više od 112.000, a oporavilo se više od 415.000 ljudi, pokazuju podaci Džons Hopkins univerziteta.
Bila je to prava-pravcata pandemija mnogo prije nego što ju je takvom proglasila Svjetska zdravstvena organizacija 11. marta. I trebalo je da je predvidimo.
Kovid-19 označava povratak jednog veoma starog - i bliskog nam - neprijatelja.
Tokom cijele istorije, ništa nije ubilo toliko ljudi kao virusi, bakterije i paraziti koji uzrokuju bolesti. Čak ni prirodne katastrofe poput zemljotresa ili vulkana.
Čak ni rat - ni približno.
Masovne ubice
Uzmimo malariju, bolest koju prenose komarci.
Ona već hiljadama godina hara čovječanstvom, i mada je broj umrlih tokom posljednjih 20 godina značajno opao, i dalje odnese gotovo pola miliona ljudi godišnje.
Tokom milenijuma, posebno su epidemije djelovale kao masovne ubice, u razmjerama koje danas, čak ni u vrijeme koronavirusa, ne možemo ni da pojmimo.
Justinijanova kuga pojavila se u 6. vijeku i ubila je čitavih 50 miliona ljudi, možda polovinu svjetske populacije iz tog vremena.
Crna smrt iz 14. vijeka - koju je vjerovatno uzrokovao isti patogen - ubila je oko 200 miliona ljudi.
Boginje su ubile čak oko 300 miliona ljudi, iako je djelotvorna vakcina - prva na svijetu - dostupna još od 1796. godine.
Između 50 i 100 miliona ljudi umrlo je 1918. tokom pandemije upale pluća - broj stradalih premašio je broj poginulih u Prvom svjetskom ratu, koji je u to vrijeme trajao.
Godine 1918. je virusom gripa bio zaražen svaki treći čovjek na planeti.
HIV, pandemija koja nas i dalje prati i za koju još uvijek ne postoji vakcina, ubila je, procjenjuje se, 32 miliona ljudi, dok je zaraženo 75 miliona, i taj broj svakodnevno raste.
Ako vas ovi brojevi šokiraju, to je zato što se danas o epidemijama rijetko raspreda, sem na na časovima istorije, iako su u ne tako davnoj prošlosti predstavljale jezivi dio svakodnevnog života.
Nema mnogo spomenika žrtvama bolesti.
Istoričar Alfred Krozbi autor je knjige „Zaboravljena američka pandemija", izvrsnog naslova o gripu iz 1918.
Ali Krozbi je počeo da istražuje pandemiju tek kada je naišao na zaboravljeni podatak da je očekivani životni vijek Amerikanca od 51 godine u 1917. naglo pao na 39 godina u 1918, da bi se sljedeće godine opet povećao.
Taj sunovrat 1918. prouzrokovao je virus širok samo 120 nanometara.
Prednosti virusa
Patogeni su veoma efikasne masovne ubice zato što su u stanju da se samoreprodukuju. Po tome se razlikuju od drugih velikih prijetnji po čovječanstvo.
Svaki metak koji u ratu ubije mora biti ispaljen i mora pronaći metu. Većina prirodnih katastrofa prostorno je ograničena: zemljotres u Kini ne može direktno da vas ugrozi u Velikoj Britaniji.
Ali kada virus - kao što je novi korona virus - inficira domaćina, onda taj domaćin postaje ćelijska fabrika koja proizvodi virus.
Bakterije su, sa druge strane, u stanju da se repliciraju u odgovarajućim uslovima.
Simptomi koje stvaraju infektivni patogeni - kao što su kijanje, kašalj ili krvarenje - omogućavaju virusu da se širi ka sljedećem domaćinu, i sljedećem, zaraznost se mjeri replikativnim brojem, ili „R0" patogena, to jest, procjenom koliko podložnih ljudi jedan oboljeli može da zarazi.
Imperijalni koledž u Londonu je procijenio da je R0 novog koronavirusa između 1,5 i 3,5.
A pošto se ljudska bića kreću naokolo - u interakciji su sa drugim ljudskim bićima na sve načine, od rukovanja do polnog odnosa - ona prenose i mikrobe sa sobom.
Nije ni čudo što vojske odavno pokušavaju da od bolesti načine ratno oruđe.
Nije ni čudo što je, sve donedavno, mnogo više vojnika umiralo od bolesti nego u borbi. Patogen je savršeno ekonomično oružje, koje žrtve pretvara u svoj sistem dostave.
Stalna prijetnja od bolesti jedan je od faktora koji zauzdavaju čovjekov napredak i ekspanziju.
U osvit 19. vijeka, očekivani životni vijek u svetu iznosio je samo 29 godina - ne zato što ljudi u to vrijeme nijesu bili u stanju da požive duže, već zato što su mnogi od nas umirali u djetinjstvu od bolesti, od infekcija tokom porođaja ili od povreda.
Gradovi iz premodernog doba uspjevali su da održe populaciju jedino kroz stalni priliv migranata, kako bi nadoknadili broj građana umrlih od bolesti. Sve se promijenilo razvojem sanitacije, a zatim i protivmjera kao što su vakcine i antibiotici.
„Savladavanje infekcije premostilo je te prepreke i omogućilo nam da razvijemo velike svjetske gradove", kaže Čarls Keni, viši predavač u Centru za globalni razvoj, analitičkom centru u Vašingtonu.
Keni je i autor još neobjavljene knjige „Kako pobjediti u ratu sa smrću: čovječanstvo, infekcije i borba za moderni svijet".
Bila je to pobjeda koja nam je donijela moderan svijet koji danas imamo.
Bolje razdoblje
Ponekad je teško pojmiti koliko je brzo taj rat naizgled dobijen.
Moji prabaka i pradjed mogli su da postanu žrtve gripa iz 1918. Moji baka i djed prošli su kroz djetinjstvo i mladost prije nego što je otkriven penicilin. Moji roditelji su rođeni prjie nego što je 1954. razvijena polio vakcina.
Međutim, 1962. godine, ser Frenk Makfarlan, virusolog ovjenčan Nobelovom nagradom, bio je u prilici da primjeti: „Pisati o infektivnoj bolesti je kao da pišete o nečemu što je prešlo u istoriju".
Mi ćemo danas, u razvijenom svijetu i svijetu koji se ubrzano razvija, mnogo vjerovatnije umrijeti od neprenosivih bolesti kao što su kancer, srčana oboljenja ili Alchajmerova bolest, nego od neke zaraze.
Povlačenje infektivnih bolesti najbolji je dokaz da život na ovoj planeti zaista postaje bolji.
Dok sam prikupljao materijal za knjigu „Sudnji čas", jednog kišnog jutra 2018. godine posjetio sam epidemiologa Marka Lipsiča u njegovom kabinetu na harvardskoj Katedri za javno zdravlje u Bostonu.
Lipsič je jedan od najuticajnijih epidemiologa u Sjedinjenim Američkim Državama, koji ozbiljno shvata mogućnost da pandemija bolesti predstavlja istinski katastrofalni rizik na globalnom nivou - i upravo zbog toga sam se našao s njim.
Ali tog jutra mi je Lipsič pokazao nešto što nijesam očekivao: grafikon koji je prikazivao mortalitet usljed infektivnih bolesti u SAD tokom cijelog dvadesetog vijeka.
Na njemu se vidio drastičan opadajući trend, od oko 800 smrti od infektivnih bolesti na 100.000 stanovnika u 1900. godini, do oko 60 smrti na 100.000 stanovnika u posljednjim godinama minulog vijeka.
Kratki porast je zabilježen 1918 - to bi bilo od gripa - a blagi i privremeni porast primjećen je i tokom najgoreg dijela epidemije side osamdesetih godina.
Ali, Lipsič mi je rekao da „broj smrti od infektivnih bolesti opada gotovo 1% godišnje, negde oko 0,8% godišnje, tokom cijelog prošlog vijeka".
Još nije gotovo
To su dobre vijesti.
Loše vijesti, na koje nas Kovid-19 podsjeća, kažu da infektivne bolesti nijesu sasvim nestale.
Štaviše, sada novih ima više nego ikad prije: broj novih infektivnih bolesti kao što su Sars, HIV i Kovid-19 uvećao se gotovo četiri puta tokom proteklog vijeka.
Samo od 1980-tih naovamo, broj širenja u toku godine se više nego utrostručio.
Nekoliko je razloga za taj uzlazni trend.
Kao prvo, tokom posljednjih pedeset godina, broj ljudi na planeti se više nego udvostručio. To znači da će se više ljudi zaraziti i, sljedstveno tome, inficirati druge ljude, posebno na gusto naseljenim mjestima.
Takođe, posjedujemo veći stočni fond nego bilo kad od prije 10.000 godina, kada smo počeli da se bavimo pripitomljavanjem životinja, do 1960, i virusi mogu sa tih životinja da pređu na nas.
Kao što nam to Kovid-19 mučno pokazuje, naša međupovezana globalna ekonomija istovremeno pomaže širenju novih infektivnih bolesti - i, svojim dugačkim lancem snabdjevanja, izuzetno je osjetljiva na poremećaje koje one mogu izazvati.
Mogućnost da u roku od 20 sati ili manje stignemo do bilo koje tačku na svijetu i ponesemo virus u ručnom prtljagu dopušta novim bolestima da izbijaju i šire se i tamo gdje bi u prošlosti možda nestale.
I pored svih ostvarenih napredaka u borbi protiv infektivnih bolesti, naš rast nas je učinio ranjivijima, a ne otpornijima na mikrobe koji evoluiraju 40 miliona puta brže od ljudskih bića.
Antibiotici su spasli stotine miliona života otkako je 1928. sretnim slučajem otkriven penicilin, ali bakterije svake godine postaju sve otpornije na ove ljekove i ljekari vjeruju da to predstavlja jednu od najvećih prijetnji po globalno javno zdravlje.
Zapravo, prema studiji iz 2018. godine, samo u Evropi godišnje umre 33.000 ljudi od infekcija otpornih na antibiotike.
„Apokalipsa antibiotika", kako je to nazvala Sali Dejvis, bivša savjetnica britanske vlade za zdravstvo, prijeti da nas vrati u vrijeme kada su i najuobičajenije infekcije bile u stanju da ubiju.
Još 2013. je u procijeni Svjetske banke toga koliko bi grip iz 1918. koštao našu sadašnju, mnogo bogatiju i povezaniju globalnu ekonomiju iznijeta brojka od više od 4 biliona dolara, gotovo ukupan BDP Japana. Rane procijene ekonomske štete od Kovida-19 već su prešle granicu od bilion dolara.
Svjetska zdravstvena organizacija, koja se odlično pokazala u borbi protiv Sarsa, toliko je zabrljala noseći se sa novijim epidemijama da stručnjaci traže da se kompletna organizacija detaljno preispita.
Klimatske promjene šire domet životinja i insekata koji prenose bolesti, kao što su komarci žute groznice (Aedes aegypti), koji prenose virus Zika.
Čak i ljudska psihologija zakazuje.
Sve veći skepticizam prema vakcinama praćen je vraćanjem davno iskorijenjenih bolesti kao što su ospice, zbog čega je Svjetska zdravstvena organizacija 2019. proglasila antivakserski pokret jednom od 10 najvećih opasnosti po javno zdravlje.
Kovid-19 je u velikoj mjeri bolest primjerena trenutku, pošto je nastala u gusto naseljenom gradu, u odnedavno uznapredovaloj i dobro povezanoj Kini, prije nego što se raširila ostatkom svijeta, za svega nekoliko mjeseci.
Ali naš odgovor na nju je istovremeno bio hipermoderan - i gotovo srednjovekovni.
Naučnici širim svijeta služe se najsavremenijim oruđima kako bi što prije izolovali genom koronavirusa, prenijeli informacije o njegovoj virulentnosti, i zajedno radili na mogućim protivmjerama i vakcinama neuporedivo brže nego ikad prije.
Ali kada je virus stigao među nas, naš jedini efikasni odgovor bio je da zatvorimo društvo i isključimo proizvodne trake svjetskog kapitalizma.
Ako izuzmemo tekstualne poruke, video-konferencije i Netfliks, ono što preduzimamo ne razlikuje se mnogo od onoga što su naši preci vjerovatno isprobavali u pokušaju da zaustave širenje kuge.
Rezultat toga je globalna ekonomija na hemioterapiji.
Potezi koje je trebalo preduzeti kako bismo se odbranili od Kovida-19 mogli su se predvidjeti jednako lako kao što se moglo predvidjeti i eventualno pojavljivanje nečeg poput njega.
Moramo da unaprijedimo antene koje osluškuju globalno zdravlje, kako bismo se postarali da sljedeći virus, kada dođe - a doći će - uhvatimo ranije, a možda da ga čak i naglo sredimo.
Budžet Svjetske zdravstvene organizacije, agencije koja je navodno zadužena za čuvanje zdravlja 7,8 milijardi stanovnika, nekim čudom nije veći od budžeta neke velike gradske bolnice u SAD.
Potrebno je da se više posvetimo razvoju vakcina, u okviru čega bi trebalo uvjeriti velike farmaceutske kompanije da njihova investicija neće propasti ako se širenje zaustavi prije nego što vakcina bude spremna.
Potrebno je da ojačamo naše javne zdravstvene sisteme. Onako kako je američka vojska organizovana - i finansirana - kako bi vodila rat na dva fronta, tako bi i naši zdravstveni sistemi trebalo da uvećavaju kapacitet za suočavanje sa sljedećom pandemijom.
Stalni problem u pripremanju za pandemiju predstavlja ono što stručnjaci nazivaju šok i zaborav.
Suviše često političari obećavaju sredstva neposredno nakon krize, kao u slučaju Sarsa ili Ebole, samo da bi zaboravili na ta obećanja čim sjećanje na epidemiju mine.
Nekako mi se čini da sa Kovidom-19 slučaj neće biti takav.
Moramo da damo sve od sebe ne samo kako bismo preživjeli pandemiju, već se i pobrinuli da ona označi privremeni povratak u prošlost, a ne znak onoga što nas u budućnosti čeka.
