U radu pod naslovom (u prijevodu sa italijanskog na crnogorski jezik) «Crna Gora iliga naroda [1], «Crna ruka» (La mano nera)« [2] prof. dr Antonio Baldaći piše (slijedi prvi dio članka):
„Zvanična Francuska, namećući mirovni sporazum u Versaju, primorala je saveznike da sankcionišu sve ratne zločine, a posebno onaj na štetu Crne Gore, koji predstavlja najgnusniji zločin od strane diplomatije pobjednika. U novije vrijeme, međutim, konačno se odvija u Francuskoj, nakon balkanske istrage Barbussea, značajan pokret u korist obnove nezavisnosti Crne Gore, kako u štampi tako i u Plati Bourbon, gdje se konstituiše jaka grupa članova svih stranaka za propagandu u korist našeg najmanjeg saveznika Velikog rata.
2Zanimljivo je znati da je pokret, u korist Crne Gore, prvenstveno podržan u Francuskoj od strane odabranih članova radikalnih stranaka, koje su na čelu Humanite. Oni su veoma primili k srcu situaciju vođe Crne Gore dr Vukašina Markovića koji je, poslije žestoke borbe koja traje nekoliko godina u planinama, preduzetim od strane trupa kralja Aleksandra, zatvoren i osuđen na smrt [3], uspio da pobjegne i potraži utočište u Austriji.
Barbusse, predsjednik Odbora protiv zločina na Balkanu, poslao je Otu Baueru u Beču telegram sljedeće sadržine: "U ime Odbora za odbranu žrtava terora na Balkanu, u ime intelektualnih i manuelnih radnika Francuske, u ime socijalističke tradicije Žoresa i Frančeskoa de Pressenes, braniteljia potlačenih, molimo vas da odbijete izručenje dr Vukašina Markovića, zahtijevano sa jasnim ciljem atentata od strane Vlade Srbije". [4]
Dr Vukašin Marković
Dr Marković je izgleda impresionirao ne samo francusko javno mnjenje, već i svjetsko, jer on je simbol očajničke borbe koju su Crnogorci, uvijek brojčano slabji i bez sredstava, sa vjerom u slobodu svojih nepokorenih planina, neprekidno vodili. Pobuna protiv ugnjetača je Damoklov mač nad beogradskom Vladom, koji zna da će Crna Gora biti grob Jugoslavije, kao što je Bosna i Hercegovina bila grob Austrije.
Željeli bi, međutim, kao slobodni ljudi, da glas koji Francuska sada širi u svijetu, kao upozorenje protiv pakosti kreirane od strane imperijalizma pobjednika, bude primijenjen danas u našoj majci Italiji, gdje je već dugo vremena nametnuto ćutanje o zločinima Versaja.
Teror je, takođe, izvršen u Crnoj Gori od strane tajne vojne organizacije, poznate pod imenom "Ujedinjenje ili Smrt" , "Unione o Morte", poznatije u Evropi pod imenom "Mano nera", specijalna vojna organizacija, koja ima veliki broj članova, koji su ne samo građani Srbije, već i inostrani.
"Crna ruka" vuče terorističke korijene još od ubistva Aleksandra i Drage Obrenović. Finalizovana tokom prvog Balkanskog rata postaje pravosnažno udruženje države sa Ugovorom iz Bukurešta razvijajući se sve više i više, naročito u ministarstvima, poslije Drugog balkanskog rata, kada je imperijalizam u Srbiji poprimio oblik po uzoru na onaj u Austriji, odgovornije za spostvene namjere.
Regent Aleksandar Karađorđević
Prvobitno ''Unija ili Smrt" donosi eminentne usluge zemlji, nadzirući korupciju pojedinih stranaka na vlasti i sprečavajući imenovanje nečasnih zvaničnika, držeći u životu plamen u iredentnim regijama. Nažalost, ovo udruženje je zastrašujuće degenerisalo državnu vlast, namećući se Vladi i preuzimajući istu u određenim periodima.
Dakle, nacionalna kohezija je ubrzo postala nagao i brutalan element dezintegracije, sposoban samo za mučenje ljudi koji su protestovali protiv režima terora, posebno u Makedoniji i Crnoj Gori. Srpski imperijalizam, koji karakteriše 'Ujedinjenje ili Smrt", s druge strane želi da zloupotrijebi svoju silu protiv nenaoružane Bugarske. Jugoslavija, koja želi da obnovi u korist srpske dinastije, staru Habzburšku monarhiju, teži ka ne samo aneksiji Soluna već i da zarobi bugarsku državu.
Naslovnica Krvavog albuma Karađorđevića, Rim, 1920.
Kad pogledamo spisak članova ove organizacije, čiji broj je daleko veći nego što je Vlada Srbije izdala tokom procesa u Solunu 1917, primijetićemo uticaj i značaj koji je sama organizacija mogla imati na društveni život i politiku u Srbiji. Lista se sastoji od velikog broja visokih oficira sa veoma bitnim vojnim funkcijama, visokih zvaničnika različitih vlada, zvaničnika Ministarstva spoljnih poslova i zvaničnika diplomatskih misija. Lako je razumjeti da sa ovim elemenatima država nije mogla da ne zavisi od organizacije.
Nikola Pašić
‘Unija ili smrt' ima poseban organ "Pijemont" koji je osnovan potpisima svih članova, primivši 20 hiljada dinara od prijestolonasljednika, aktuelnog kralja Jugoslavije. Da sama organizacija kontroliše državu ogleda se po broju ministara, koji su njeni članovi i njihovih najbližih srodnika. Ovi ministri, visoki vojni oficiri, u stanju su da upoznaju organizaciju sa najdelikatnijim poslovima države i da plate potrebne iznose za bilo kakvu akciju."Unija ili Smrt", međutim, je jedina organizacija u Srbiji koja je još uvijek u stanju da održi posrnuli trup Kraljevine Jugoslavije.
Da bi ojačala svoju propagandu u Crnoj Gori, Vlada Srbije pomoću "Crne Ruke" uradila je sve što je bilo moguće da se uradi, koristeći moć novca, mijenjajući birokratski aparat itd. Naročito da se približi izborima da državna reakcija postane što krvoločnija u Crnoj Gori, Makedoniji i u svim zemljama u kojima se ne može osjetiti centralizacija.
Tada umiru od gladi ratni invalidi i njihove porodice, truju utamničene patriote u prljavim zatvorima širom zemlje, bacaju milione na korupciju. Svaki princip slobode je zagušen od strane "Crne ruke", koja je izgleda bila rezervisana samo da ubija i pritvara građane.
Simbol terorističke organizacije Crna Ruka
Pristalice Vlade sakupljaju pod stražom žandermerije najveći broj opozicionara koji mogu pod nekim izgovorom da se ne slažu sa njihovim željama: i u datom trenutku opozicionari bivaju pohapšeni od strane policije i ubijeni iz vatrenog oružja.
Na ovaj način "Crna Ruka", želi da slomi otpor i razbije sve aspiracije za slobodu u zemljama pobunjenika, a za pobunjenike ona podrazumijeva sve ljude koji teže nezavisnosti. Osim uz pomoć gore navedenih sredstava, Vlada protiv stanovnika angažuje unajmljene izdajnike, koje ona podržava na njenoj teritoriji.
Ovakvim sistemom nije bilo teško organizovati atentat u Sarajevu. Sa takvim duhom bilo je jasno da bi u slučaju rata protiv Austrije Srbija trebalo da se posmatra kao napadnuta zemlja. Ali najkategoričniji demanti Vlade Srbije ne mogu da promijene situaciju. I upravo zbog toga misija mira mora da se boji Srbije kao ciklona koji uništava svijet.
Pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis, šef Crne Ruke
Zbog mirovnih ugovora koji su stvorili jugoslovenski mozaik doniravši velike površine i teške mase novih subjekata državi, velike sile nijesu propustile da zaključe sa Jugoslavijom konvenciju za zaštitu manjina. Ali Crnoj Gori nije bio potreban nijedan od ovih sporazuma, jer, što se tiče ugovora, nikada nije pravno izgubila individualnost i nezavisnost.
I pošto je Jugoslavija obećala da će učiniti masakr od ove hiljadugodišnje države, Antanta je imala obavezu da nametne Ligi naroda da slučaj Crne Gore bude odmah uzet u obzir.
Velike sile, potpisnice ugovora za zaštitu manjina, zadovoljne su zbog zajedničkog sporazuma sa svojim starim ratnim drugovima, povjeravajući izvršenje za zaštitu Ligi naroda. Ali, koja je to počastvovana velika sila koja je bila zainteresovana da li je ta zaštita zaista imala stvarno mjesto i mnogo više za Crnu Goru?
Kralj Nikola sa članovima Vlade Crne Gore u egzilu u Francuskoj
Na taj način se dostiže vrhunac ironije, a to je, imajući u vidu nezainteresovanost svih, pitanje Crne Gore se smatralo kao stvar unutrašnjeg reda i nije postojala neka lojalna Vlada, a još manje oni koji su garantovali slobodu nesrećnom narodu, koji je vjerovao da protestuje u Jugoslaviji za sve zločine i sve gadosti počinjene u Crnoj Gori.
Jugoslavija je nametnula formulu svog suvereniteta u državi, kao da međunarodne garancije ne postoje i manjine treba da budu tretirane kao robovi ili kao obojeni ljudi. Ona ne čuje naloge velikih sila, jer oni ne nanose štetu manjinama. Pored toliko nezainteresovanosti, velike sile, kao ugovorne strane, nijesu mislile da je neophodno da se uspostavi pravna procedura, detaljna i pažljivo pripremljena kada su zaključeni ugovori vezani za manjine.
Velike sile bi trebalo da zahtijevaju da, u interesu zaštite manjina, Savjet Lige naroda treba uspostaviti proceduru dostojnu savremenim zahtjevima, kako bi se obezbijedio uspjeh preduzetih mjera za sprovođenje principa da se sačuvaju prava slabijih od pohlepe osvajača» [5].
(Nastaviće se…)
[1] Prof. dr Antonio Baldacci, II Montenegro - La societa delle nazioni "La mano nera", Roma 1926. Objavljeno u “Scriti Adriatici”, Bologna, 1943, str. 251-260. Prim. N. A.
[2] Iz časopisa “Adriatico Nostro”, VI, III, n.69-70, septembar-oktobar 1926.
[3] Dr Vukašin Marković iz Pipera je nakon hapšenja, istrage i optužnih akata, uspio pobjeći iz cetinjskog zatvora i nije mu bilo suđeno u odsustvu, pošto više nije bio dostupan organima vlasti KSHS, koji su ga zbog ustaničke političke oslobodilačke borbe progonili-Nap. N.A.
[4] Kao objašnjenje i uvjerenje da Marković neće biti predat Jugoslaviji, l’Agence des Balkans je objavila sledeću zvaničnu vijest: „Na sastanku održanom u Beču protiv izručenja doktora Vukašina Markovića, borca za crnogorsku nezavisnost, g. doktor Štercer sagledao je pitanje sa pravnog stanovišta na veoma zanimljiv način. Rekao je: „Budući da između Austrije i Jugoslavije ne postoji sporazum o izručenju, nakon eventualnih zahtjeva treba da uslijedi period od 30 dana tokom kojih bi se utvrdili dokazi o krivici optuženog. Ako se to ne učini, austrijska vlada ima pravo da pusti na slobodu osobu čije je izručenje zatraženo. Ovdje je odlaganje od 30 dana isteklo 31. maja 1926. Oslobađanje Vukašina Markovića se nameće. To je zapravo jedino pravedno rješenje ove afere koja je već i predugo trajala“.
[5] S italijanskog prevela: dr Deja Piletić.
