Mladi crnogorski glumac Milo Perović rođen je 29. februara 2000. godine u Podgorici, gdje je završio Osnovnu školu “Savo Pejanović” i Gimnaziju “Slobodan Škerović”. Osnovne studije glume završio je na Cetinju, gdje sada pohađa master studije. Bavio se i sportom igrajući fudbal u FK Mladost.
Kao mlad glumac ostvario je brojne zapažene uloge, kako u predstavama, tako i na TV i filmu.
Foto: Hamza Adrović
Igrao je u predstavi CNP-a “Omladina bez boga” u režiji Tare Manić, diplomskoj predstavi klase profesora Branimira Popovića “Hasanaginica”, koju je preuzelo Kraljevsko pozorište Zetski dom, zatim diplomskoj predstavi studentkinje režije Hane Rastoder “Život pred tobom” i ispitnoj predstavi 2. godine “Bliskost”, za koju je dobio nagradu na studentskom festivalu “Dioniz” u Đakovu.
Zapaženu ulogu imao je i u svojoj diplomskoj predstavi ‘Play Shakespeare’, te predstavi Crnogorskog narodnog pozorišta “Posjeta” u režiji Aleksandra Morfova.
U Gradskom pozorištu u Podgorici, gdje je odradio pripravnički staž, ostvario je uloge u predstavama “Tarzan-gospodar džungle” u režiji Davora Dragojevića i Tamare Vujošević Mandić, “Slučaj slomljene vaze”, u režiji Zorana Rakočevića i “Dulsineja i Servantes” Snežane Trišić.
U Kraljevskom pozorištu Zetski dom igrao je u predstavi “Draga profesorice” po tekstu “Draga Jelena Sergejevna” u režiji Branka Ilića, koprodukciji Zetskog doma, Centra za kulturu Tivat i NVO Teatar mladih.
Igrao je i u filmu “Da li ti nedostajem” Blagote Marunovića testudentskim ostvarenjima “Glas u tišini” i “Ono što nisam”. Zapažene uloge ostvario je i u filmu “Pontonovo srce” te serijama “Branilac” i “Dug moru”. Pojavio se i u spotu za pjesmu “Pjesma za tebe” 4 Seasons Band-a.
Jedan je od pokretača neformalne grupe studenata “Kamo śutra?” koja je protestima na ulicama brojnih crnogorskih gradova tražila odgovornost za dva masovna ubistva na Cetinju
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Nedostaje mi svašta. Male stvari, mirisi, slike, baš brojnost današnjih asocijacija upravo govori o bogatstvu ‘stvari’(iako je to više od stvari) utisnutih iz djetinjstva u svijest i ličnost.
Valjda su to sve evokatori bezbrižnosti koje ti dani nose sa sobom. Nedostaju mi, recimo, porodična okupljanja kod pokojne babe kojoj sam dao nadimak ‘Buba’, gdje bi vikendom majka i tetka dovodile nas đecu da se igramo.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Što imam pravo da griješim koliko god i kako god ja to hoću.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Polako, doći će. Pitanje je šta za koga znači “dolaženje do izražaja”. Ako je otkriven kao talenat, morao je negdje da se izrazi, da se otkrije da bi bio i detektovan kao otkriven.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Nestrpljivost.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Iskrenost i dobru namjeru.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- Ne bih volio da me igra iko, a ako se pojavi neko ko bi mi promijenio stanovište, javiću vam. Film bi se zvao “As iz rukava i drugog servisa”.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Nakon zvučnog signala ostavite poruku.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Mnogo ljepše, bogatije i bolje nego što bih ikad sebe opisao. I ukusnije.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Moć da budem junak.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Sa onom koju bi mi u datom trenutku bila ključna za pravljenje nove uloge. Ali bih opet bio ja. A kada igram predstavu uvijek se taj dan, barem na tih sat i po - dva, zamijenim sa tom izmišljenom osobom. To je ljepota i luksuz koji mi moj posao pruža. I ta osoba sam opet ja.
Koliko god ljudi bili različiti, mislim da u ljudskoj duši ima mjesta za svako ljudsko biće, da u njoj zbilja možete pronaći svakoga čovjeka, ako se dovoljno odškrinu vrata, jer ipak smo svi sa istog izvora - izvora života, a on je univerzalan.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Nemam pojma. Nemam ništa ustaljeno, nema pravila.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- Pa sad slušam dosta “You want it darker” Lenarda Koena. Zavisi od raspoloženja, nema pravila šta slušam.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- Što mi prvo pada na pamet jeste predstava “12” po tekstu “12 angry men” u produkciji Makedonskog narodnog Teatra u režiji Siniše Evtimova, koja je gostovala u Crnogorskom narodnom pozorištu 9. aprila. To je posljednje u čemu, zaista punih usta mogu da kažem da sam baš uživao i bio i zanatski i umjetnički oduševljen pozorišnom igrom.
Predstava u kojoj se ne vide ni gluma ni režija, već sve teče, sliva se i gradira potpuno prirodno. Naravno da bi to tako funkcionisalo i izgledalo na sceni, posrijedi mora da bude veliko majstorstvo, niz promišljenih i uvježbanih partitura za partiturom koje se režijskim okom slažu i lijepe jedna za drugu.
Zajednička igra svih glumaca u punom smislu te riječi od kojih je, u toj pravoj kompoziciji predstave, svaki napravio upečatljivu ulogu i pronašao svoj suštinski prostor i funkciju.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Hmm...možda bih sad izabrao Napulj.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Iz nekog razloga mi trotineti idu na živce.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Nikome, naravno.
Čemu se uvijek obradujete?
- Životu, drugim ljudima, prijateljima, napredovanju, pobjedama, dobrim porazima, učenju onog što me zanima i, naravno, dobrom obroku. Obradujem se onome što mi u datom trenutku treba. Obrok mi uvijek treba.
Da li za nečim žalite?
- Naravno, to je skroz prirodno, normalno, ljudski i plemenito, na kraju krajeva. Koji to čovjek nije napravio neke gluposti i ne žali ni zbog čega? Samo to treba posložiti u funkcionisanju tako da ne parališe dalji život.
Ali savjest je korektiv koji mora da postoji u odgovornoj jedinci. Svaki ego mora da ima svog Super ega.
Bez čega ne možete?
- Bez sebe.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Za ishitrenu reakciju.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Svijet je trenutno u takvom haosu, država i društvo su u takvom haosu da nema zlatna ribica toliko želja da ponudi koliko mi možemo haosa da produkujemo. Takva je situacija da ni zlatnoj ribici uopšte nije lako, ima i ona kukavica (znam da je riba, ne ptica) želja za sebe. Preče su joj one, nego je niko ne pita, a ona želi da ne bude prodana, recimo. Hajmo da mislimo na nju.
Doktor ide kod drugog doktora, a kod koga ide zlatna ribica? Zezaju zlatnu ribicu tenderi. Ko li će da joj najbolje i najlakše nabavi rješenje za želje? O željama bih generalno morao dobro da razmislim, da napravim selekciju, prijavu i kandidaturu želja, širi izbor, pa uži izbor, pa tek onda finalna podjela.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Vodio par škakljivih razgovora sa sobom i u njima priznao sebi neke teške, nepovoljne stvari.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Bolje da ne znate.
Kako biste voljeli da umrete?
- Nakon nekog velikog uspjeha. Volio bih da me kraj ove igrice u koju smo kodirani ipak zatekne kao barem prividno srećnog, zadovoljnog i ispunjenog čovjeka. Da me upeca kad mi to priliči. Kraj se uvijek pamti ...i po kraju se često i sudi.
“You either die a hero or live long enough to see yourself become a villain” ... Džaba dobar film, ako je kraj loš, ako ga ne završite kako treba. Jedino važnije od toga kako nešto počnete je upravo kako ćete ga završiti.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- Venuo, vidio, vikao.
